Peh za kancelarku. Tek što je pobedila na izborima i počela sa pripremama za treći mandat, kad počeše da se nadvijaju tamni oblaci stvarnosti. Spiegel piše da državno tužilaštvo razmišlja o pokretanju istrage protiv jednog od njenih bliskih saradnika. Eckart von Klaeden, uskoro glavni lobista Deimlera, bio je do nedavno njena desna ruka i navodno je umešan u „pribavljanje koristi“ automobilskoj industriji.

Istovremeno smo saznali da je porodica Quandt, vlasnici BMW-a, donirala gotovo 700.000 evra CDU-u. Sve se to odigrava u kontekstu u kome Angela Merkel u poslednjem trenutku blokira briselsku CO2 direktivu.

Sada se Nemačka pita: može li kancelarka biti kupljena?

Ne! Za ime boga! Ne ova kancelarka, odzvanja sa svih strana. Veruje joj ne samo vođa SPD-a, Sigmar Gabriel, već i ostatak zemlje. Njen humor je suv poput brandenburškog tla, a um kristalno jasan poput neba. Vladajuće mišljenje glasi: kancelarka i korupcija su nespojive.

To je tako dirljivo, ali valjda smemo da postavimo pitanje, zašto je to tako? Korupcija ne mora uvek da bude otvorena, može da bude i prikrivena. Angela Merkel je u Briselu glavna lobistkinja nemačke automobilske industrije, a to je dokazala pokopavši teško ispregovaranu CO2 direktivu.

Osim nove evropske kolateralne štete koja je ovim izazvana, od toga nikakve koristi nisu imali građani Nemačke, već samo industrija. To nije isto. Ono što je dobro za BMW, ne mora da bude dobro za Nemačku. Ovde ponovo nailazimo na nerazumevanje između politike i društva. Bogatstvo jedne zemlje i njenih građana ne meri se profitima korporacija. Ko u to još uvek veruje, nije naučio ništa iz finansijske krize.

Ali mi nismo ništa naučili. U prvih par godina po izbijanju krize postojala je želja za novim početkom. Ali onda je sve to prošlo. Sada je restauracija ponovo u modi. Porodica Quandt može da ignoriše neprijatan tajming velike donacije i kancelarkinog briselskog zaokreta. Onaj ko ima moć može da radi šta hoće.

Vratili smo se tamo gde smo bili. CDU vodi klijentelističku politiku za industriju, a industrija nepokolebljivo stoji uz CDU. Bajke o „socijaldemokratizovanoj“ Uniji i kancelarki, koja bi bez problema mogla da vodi i SPD, pokazale su se neistinitim.Ova iluzija uvek je bila deo kancelarkine strategije: razvodniti razlike, zabašuriti iterese, izbegavati stavove, stvarati pogrešne slike i utiske. Neko bi to nazvao obmanjivanjem. Angela Merkel obmanjuje građane Nemačke, ili se oni sami njome obmanjuju.

Moć ima verne pomagače. Na primer, Bild am Sonntag, koji je dao reč Maria-Elisabethi Schaeffler, predsednici Schaeffler grupe, proizvođača automobliskih i mašinskih delova, sa preko 76.000 zaposlenih. Naslov – Plate nisu politička igračka. Naravno, reč je o minimalnoj zaradi. Gospođa Schaeffler „ne podržava dalja opterećenja za preduzetnike, bilo da je reč o novim porezima ili višim cenama energenata. To je preduslov za investicije i daljeg funkcionisanja ekonomije.“

Novinar koji ju je intervjuisao nije postavljao dalja pitanja, jer je Bild, poput mnogih drugih medija u našoj zemlji, već stao na stranu imućnih. Umesto toga, imali smo priliku da vidimo elegantnu ženu veličanstvene kose, čija se porodična imovina procenjuje na 6,4 milijarde evra, kako se buni protiv uvođenja minimalne zarade.

Ovo je slika perverzije u kojoj živimo. Ljudi poput gospođe Schaeffler smatraju besramnim bilo kakvu raspravu o političkoj promeni kursa. Za njih je država plen. Kada govore o slobodi, misle na svoju slobodu. Kada govore o pravima, misle na svoja prava. Ali zato kada govore o obavezama, onda su uvek u pitanju drugi. A ti drugi samo ćute. Pa šta bi trebalo da urade? Nismo čuli da je Angela Merkel uzela za ličnog savetnika nekoga ko prima Harz IV, niti da postoji lobi grupa za građane koji bi na taj način ostvarili uticaj na njene odluke.

SPD je mogao da odigra tu ulogu. Ali oni neće da postave kancelara, već se zadovoljavaju razgovorima o velikoj koaliciji. Hannelore Kraft je zavapila ovog vikenda. „Šta da kažemo medicinskoj sestri ili frizerki iz istočne Nemačke, ako barem ne pokušamo da ispregovaramo neka poboljšanja za njih.“

Ključni argument! Sada će SPD da obezbedi frizerki sa istoka minimalnu platu, a onda će to, na sledećim izborima, biti još jedan glas za uspešnu socijalnu politiku, i to opet kancelarkinu, jer ona sama vodi politiku velike koalicije i samo sebi pripisuje sve njene uspehe.

Eckart Lohse je u vikend izdanju FAZ-a uverljivo pisao o odgovornosti partija za oblikovanje političke volje, ali i kada uđu u vladu. Zbog toga je prekorio Linke i Zelene. Ali Lohse previđa da samouništenje nije ustavna obaveza koju osnovni zakon nameće partijama.

Tužno je gledati SPD dok se bori za mrvice. Podsetnik: minimalna zarada od 8,5 evra na sat je 1.400 evra mesečno. Međutim, CDU će se postarati da gospođa Schaeffler ne mora da plati veći porez.

Ipak je reč o sudbini Nemačke.

 
Spiegel, 21.10.2013.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 22.10.2013.