Opasna greška
Olaf Šolc je u Bundestagu predložio fond od 100 milijardi evra za nemačku vojsku. Poslanici su na to ustali i aplauzom pozdravili najveće naoružavanje Nemačke posle Drugog svetskog rata.
Olaf Šolc je u Bundestagu predložio fond od 100 milijardi evra za nemačku vojsku. Poslanici su na to ustali i aplauzom pozdravili najveće naoružavanje Nemačke posle Drugog svetskog rata.
Umesto da gase, političari i mediji potpiruju požar. Nedostaje nam imunitet protiv virusa: zdravstveni i društveni. Bolest je ozbiljna. Mi smo, pak, od nje načinili katastrofu.
Nemačka autoindustrija može da radi šta hoće. To je kao sa bankama: ako su prevelike da propadnu, onda su one iznad zakona, a političari imaju puno razumevanja za njih – čak i Zeleni.
Nekad se govorilo: Ali, očisti klonju. Danas se kaže: Ali, ’ajde na demonstracije. Nemci i dalje žele da su im gastarbajteri poslušni. Vreme Čiča-Tominih Turaka je, međutim, prošlo.
Ministrov katalog dominantne nemačke kulture je loša roba. U njemu se kaže: „Mi nismo burka“. Ta formulacija raskrinkava projekat kao ono što on zasigurno jeste – antimuslimanska finta u predizbornoj trci.
Populizam sam po sebi nije loš. Loš je samo loš populizam. Politika u otvorenim društvima ne zastupa samo elite i eksperte, već sve ljude – i u tom smislu je uvek populistička.
Da li ćemo ponovo pominjati zagarantovano uzajamno uništenje, koncept sulud kao i njegova skraćenica na engleskom MAD (mutual assured destruction)? Ludilo je isključivo naše.
Desnica elitama kvari uživanje u kapitalizmu. Dok se traga za dubljim uzrocima desničarske revolucije – previše političke korektnosti? – jasno je da su ti uzroci pre svega ekonomske prirode.
Angela Merkel želi još jedan mandat. Ova vest je obradovala mnoge ljude, jer im se čini da vodi ispunjenju njenog nedavnog obećanja „da Nemačka bude ona koju volimo“. Ali to nije moguće.
CETA, Sporazum o slobodnoj trgovini između EU i Kanade nije potpisan jer se tome usprotivila Valonija, jedna od tri belgijske pokrajine. Niko ne zna šta je CETA, ali smo svi saznali za Valoniju.
Na slici je telo deteta na plaži, koje zapljuskuju talasi u kojima se utopilo. Kada mrtvu i ranjenu decu koristite na ovaj način, to je zloupotreba dece i naših osećanja, bez obzira na vaše namere.
On nam je pre tri godine otkrio da američke tajne službe nisu sredstvo u borbi protiv terorizma, već oružje u borbi za političku, ekonomsku i vojnu hegemoniju. One su sredstvo sile.
To su pristojni mladi ljudi. Uredno su podigli plakate. Čak su i vikali uljudno. Kada sam ih zamolio da napuste salu, učinili su to bez pogovora. Predstavljam vam nove nemačke naciste: pokret Identitet.
CDU je doživela treći uzastopni poraz na pokrajinskim izborima, a četvrti se uskoro očekuje u Berlinu. Ali to još uvek nije kraj karijere Angele Merkel. Što je jača desnica, to je kancelarka sigurnija.
Ali najgore je ovo „Mi“, jer ne obuhvata imigrante i njihove potomke. Da li namerno ili iz nehata, tek Angela Merkel je pokazala sve svoje znanje o integracijama – od kojeg nema ni traga.
Sigmara Gabriela koji desničarima pokazuje srednji prst i vladajuću CDU koja razmatra zabranu nošenja burke povezuje bespomoćnost sa kojom političari reaguju na zahteve krajnje desnice.
U Nemačkoj se ministri unutrašnjih poslova i stručnjaci za bezbednost iz vladajuće CDU utrkuju ko će izneti više predloga o zabrani nošenja burki – iz bezbednosnih razloga i u borbi protiv terorizma.
Ispostavilo da je ubica iz Minhena sa svojim stavovima daleko bliži Alternativi za Nemačku nego ozloglašenoj kulturi dobrodošlice Angele Merkel. Šta sad?
Baton ruž, Nica, Istanbul, Vircburg, Minhen. Sve se dešava istovremeno. Sve iziskuje saosećanje, razmišljanje, odlučnost i – pažnju. Previše. Ali stvarnost ne zna za milost.
Kada je čin nasilja terorizam, a kada delo jednog ludaka? Terorizam je politički pojam, a ludilo psihološki. Atentat u Nici je odmah proglašen političkim činom. Zašto?
Gradonačelnik Londona Kan kaže: „Ja sam Londonac, Evropljanin, Britanac, Englez, musliman, sa azijatskim korenima i pakistanskim poreklom, otac i suprug.“ Ali Zaracin vidi samo muslimana.
Na konvenciji AfD-a jedan od lidera ove partije je rekao: „Želimo drugačiju Nemačku, daleko od one prljave 68-aške“. Oduševljenje u sali. Standing ovations. Ili na AfD nemačkom: frenetični apaluz.
Radi se o jednom od najvećih curenja podataka svih vremena: 11,5 miliona dokumenata. 2,6 miliona terabajta podataka kancelarije specijalizovane za skrivanje novca u ofšor zonama.
Prava pobednica nemačke super nedelje je kancelarka. Ovo su bili njeni izbori, jer se glasalo o njenoj izbegličkoj politici. I uspela je nemoguće: njena partija je poražena, ali je njena politika pobedila.
Protivnici izbeglica odbacuju ideju o posebnom nemačkom moralu. Da li su to onda bile samo prazne reči, da nas Aušvic obavezuje?
Kada neoliberalizam ne ispuni svoje jedino obećanje, ono o materijalnom blagostanju, ne ostaje ništa. A od ništa do fašizma je mali korak, na koji se odlučuje sve više ljudi u Drezdenu i drugim gradovima.
Kako da sada imigrantima približimo nemačke vrednosti, kada se one zasnivaju na laganju o izduvnim gasovima i prevari pomoću koje smo dobili svetsko prvenstvo u fudbalu?
Ovog bajkovitog leta izbegličke krize, mnogi nemački građani su poželeli da konačno budu dobri, ali stigla je jesen i njihov broj se smanjuje. Navikli smo da budemo loši, tako nam je udobnije.
Brojke su neumoljive: u Nemačkoj danas ima 45 miliona radno sposobnih ljudi. Bez imigracije, 2050. će ih biti 29 miliona. Treba da se bojimo ne budućnosti sa migrantima – nego one bez njih.
Džudo na japanskom znači nežni put. Ali kada džudista iz Kremlja u Siriju pošalje 28 borbenih aviona i 2.000 vojnika – to nije baš nežno. Ali u stvari jeste. Putin je ponovo nadmudrio zapad.
Nove migracije su nezaustavljive. Povratak na prethodno stanje stvari nije moguć, jer to nema ko da uradi. Da li smo spremni da gledamo vojsku na granici i poginule ljude na bodljikavoj žici?
Objasnimo to ekonomskim jezikom koji svi razumeju: moral je kapital. Zapad je izgubio veliki deo. Nemačka se pomalo oporavlja, ali su zato Sjedinjene Države bankrot.