Korice knjige: Jana Oršolić
Korice knjige: Jana Oršolić

Pogovor za roman „Voz za Pakistan“ Kušvanta Singa u izdanju Fabrike knjiga

Godine 2017. obeležena je sedamdeseta godišnjica podele Indije, tačnije osnivanja nezavisnog Pakistana i nezavisne Indije. Okrugli jubileji po pravilu su povod osvrtima i sećanjima, a kako je među ljudima koji Podelu nose u ličnom, biografskom pamćenju sve manje živih, osećaj da vreme izmiče izlio se i u trodelnom serijalu BBC-ja Glasovi Podele (Partition Voices), u kojem se svedoci i preživeli u britanskoj dijaspori prisećaju pakla 1947. godine; ove, 2019. godine ta svedočenja su objavljena i kao knjiga. Kušvant Sing, koji je i sam zamalo izbegao smrt, Podelu naziva „neuspelim hirurškim zahvatom: Indiji su bez anestezije odsečene ruke, i reke krvi izlile su se zemljom pet reka znanom kao Pandžab“.1 No, međuvreme je uglavnom bilo obeleženo onim ćutanjem koje prati traumatične događaje (Kavita Puri, koja je priredila Glasove Podele, govori o „institucionalnom ćutanju“) i koje je aktivistkinju Urvaši Butaliju nagnalo da se zapita šta mu je razlog, te da, posle bezbrojnih sati razgovora sa svedocima, uvidi da „govor ne donosi uvek katarzu, ne donosi uvek olakšanje“.2 Jezik politike to čini još manje.

Šarmantna dosetka istoričara Džona Roberta Silija da je Britanija svoje kolonijalno carstvo stekla u trenutku rasejanosti ima i svoj par: da je Indija nezavisnost i demokratsko ustrojstvo stekla u trenutku rasejanosti.3 Cena koja se ovde plaća za humor jeste tačnost, mada je i ona samo sitnina u odnosu na pravu valutu, unakažene živote. Indija se za nezavisnost borila dugo i skupo ju je platila – tim skuplje što je morala da je otme cinično nezainteresovanom protivniku. Posle Drugog svetskog rata prezadužena Velika Britanija rešava da se otrese „dragulja u kruni“ i krajem februara 1947. kao poslednjeg vicekralja u Indiju šalje spektakularno nekompetentnog erla Luisa Mauntbatena, sa zadatkom da organizuje i sprovede predaju vlasti. Ovaj pak rešava da posao obavi i pre zadatog roka (1. jun 1948): pokret za nezavisnost s parolom „Quit India“ (Odlazite iz Indije), koliko god usmeren protiv kolonizatorske vlasti, sve više ukazuje na interne političke razdore, kolonijom se još od avgusta 1946. šire nemiri i verski/etnički sukobi, pa Mauntbaten polovinom maja 1947. iznosi plan za podelu kolonije koji će najpre zvati „Operacija Ludnica“, a potom „Operacija Balkan“, i kao rok određuje 15. avgust iste godine – „nasumično“, po sopstvenom priznanju.4 Mauntbatenov plan je revidiran u više navrata, uz nevoljnu saradnju i rastući očaj indijskih političara, a na čelo komisije koja će dobiti rok od pet nedelja da povuče granicu između dveju budućih zemalja postavljen je londonski pravnik Siril Radklif (Cyril Radcliffe), kog je za taj posao preporučivala njegova nepristrasnost, posledica toga što nikad nije bio u Indiji. Na istoku demarkaciona linija prolazi posred Bengalije, na zapadu posred Pandžaba i Kašmira, a kako Mauntbaten ne želi da kvari zabavu i pojedinosti plana otkrije pre svečane objave nezavisnosti/podele u ponoć 14/15. avgusta, milioni ljudi sve do poslednjeg časa ne znaju u kojoj će zemlji osvanuti. U roku od nekoliko sati od objave nezavisnosti u Pandžabu, mesecima već ionako rovitom, eskalira nasilje. Tako se stvara „najveća lavina izbeglica u istoriji“: broj stradalih, iako nikad konačno utvrđen, nije bio ispod milion, a u roku od devet meseci od avgusta 1947. u izbeglištvu se našlo između 12 i 18 miliona ljudi, hinduista, muslimana, Sika, čime je demografska struktura i sela i gradova temeljno izmenjena.5 Radklif, kom će V.H. Odn (W.H. Auden) posvetiti gorku satiričnu pesmu „Podela / Partition“, napušta Indiju još 17. avgusta, a kasnije će spaliti svu svoju dokumentaciju vezanu za Podelu.6

To je istorijski okvir Singovog proznog prvenca. U njemu se ne pojavljuje ni jedan jedini Britanac.

Kušvant Sing (1915-2014) bio je pravnik po obrazovanju, koje je dobrim delom stekao u Engleskoj. U njegovom dugom životu bilo je mesta za velika dela (na primer, za četvorotomnu istoriju Sika) i za bezdušne satiričke obračune u kolumnama, za političku i diplomatsku karijeru i teške političke zablude,7 za prevode poezije i za romane. Čoveka „koji se čitavog života borio protiv licemerja“8 i izričitog agnostika verovatno bi obradovao naslov nekrologa u časopisu The Economist: „Obad Indije“.

Kao skoro svi njegovi sunarodnici, i Sing govori nekoliko jezika, ali piše samo na engleskom: za njega je to, kaže on u jednom intervjuu, jezik književnosti na kojoj je odrastao i jezik pisma, „jezik na kom najbolje mogu da se izrazim“,9 mada ne prećutkuje ni finansijske razloge za to. Iako pedesetih još nije živa, debata o anglofonoj književnosti i o legitimnosti engleskog kao jezika književnosti u zemljama južne Azije rasplamsava se periodično i udara pravo u osinje gnezdo postkolonijalnog diskursa: ona pokreće pitanja autentičnosti, ciljne grupe i klišea, osporava ili priznaje pravo na prikazivanje odnosno tumačenje „indijske realnosti“.10 Stanovište Kušvanta Singa, koji u citiranom intervjuu na više mesta izjavljuje ljubav engleskom i ostalim anglofonim piscima kao najveći greh prebacuje to što nedovoljno poznaju jezik na kom pišu, argumentovano će i s obiljem ilustrativnih primera zastupati i Vikram Čandra (Vikram Chandra), pripadnik znatno mlađe generacije, kojoj se „kult autentičnosti“ nameće kao nepotrebna problematizacija ionako mozaičkog identiteta: „Pišem na engleskom, i ništa nisam zaboravio niti sam se ičega odrekao… Dobri indijski pisci nikad nisu izolovali sami sebe, to nikad nisu bili introspektivni mudraci koji se plaše kontakta sa spoljnim svetom [i koji] nostalgično pišu o nekakvoj Indiji kakva nikad nije postojala, o mitskom rajskom vrtu kulturnog i duhovnog jedinstva“.11

Roman Voz za Pakistan objavljen je 1956, nepunih deset godina posle događaja koje opisuje. To jeste Singov prvi roman, ali je i prvi indijski roman o Podeli uopšte, pa u izvesnom smislu može da važi i kao osnivač posebnog žanra (“Partition novel” ili “South Asian Partition Fiction in English”, kako glasi naslov knjige Rituparne Roj).12 Status modernog klasika priznali su mu i pisci koji su kasnije i sami pisali o Podeli, Salman Ruždi ili Amitav Goš. Sam Sing u pomenutom intervjuu svoj roman naziva „dokumentarnim prikazom podele Indije, prikazom jednog izuzetno tragičnog događaja koji me je veoma pogodio“ (str. 28), i ne gaji velike iluzije o svom spisateljskom umeću. Uspeh, tačnije, posebnost romana on u jednom kasnijem intervjuu objašnjava ne samo time što je to prvi roman o Podeli, nego i time što je „potpuno nepristrasan“13 – nepristrasan utoliko što krivicu triju verskih grupa još u prvom pasusu deli na ravne časti. Tako shvaćenu nepristrasnost danas bismo možda pre protumačili kao slabost, verovatno ne jedinu, ali političnost Singovog romana treba tražiti na drugom nivou.

Voz, koji se, neizbežno, nalazi na koricama prvog, ali i na koricama kasnijih izdanja, amblematski stoji za traumu Podele.14 Izgradnju železničke pruge (i kanala za navodnjavanje, koji su omogućili prosperitet Pandžaba)15 Britansko carstvo upisuje u svoje važne zasluge za modernizaciju indijskog potkontinenta. Štaviše, zbog širenja železničke pruge u Indiji (kao i drugde) uvedeno je standardizovano vreme16 i ona i u Indiji „načelno važi kao glavni pokretač industrijalizacije“.17 Za ljude koji su Podelu preživeli zahvaljujući tome što su napustili rodno mesto, voz, međutim, ima drugačije značenje. „Između avgusta i novembra 1947, tokom manje od tri meseca, čak 673 izbeglička voza prevezla su oko 2.800.000 izbeglica unutar Indije i preko njenih granica; za samo mesec dana Vojna organizacija za evakuaciju potrošila je oko četiri i po miliona litara benzina da evakuiše ljude u istočni Pandžab“.18 Vesti o vozovima koji su na odredište stizali puni leševa mogle su se naći u domaćim i stranim medijima, preživeli i savremenici govore o njima u svojim svedočenjima. Cinizmom istorije Singova Mano Madžra, imaginarno selo na slepoj mrlji geografske karte za koje je voz dugo neka vrsta blagonaklonog polubožanstva što određuje ritam svakodnevice, upravo preko masakara silovito upada u modernost.

Singu se s pravom može prebacivati da je njegov motiv međuetničke ljubavi „jedan od tropa tipičan za sekularistički diskurs srednje klase (…) o sinkretizmu verskog i društvenog života u ruralnoj Indiji, o bajnom mirnom i harmoničnom suživotu pre Podele i o ruralnoj Indiji kao ‘pravoj’ Indiji“ (Daiya, str. 53f), ali naličje te slike možda upravo i jeste prava tema ove knjige: tanka pokorica uljudnosti i susedskog prijateljstva, i realni okovi imaginarnih zajednica, okovi koje one same biraju da bi se preko njih definisale. Kako kaže Abdus Selam, fizičar i prvi pakistanski nobelovac, „nasledili smo kuću koja nema prozore i čiji su zidovi veoma visoki, i teško je znati da li smo nasledili kuću ili zatvor“.19

Zanemeli od užasa, preživeli na obe strane nove granice možda i moraju da se povuku u ćutanje. Ćutanje je, međutim, i politička odluka nove Indije: „Budući nespojiva s (…) nenasilnom antikolonijalnom borbom koju je predvodio Gandi, Podela ukazuje na njen neuspeh. (…) Pošto je indijska istoriografija opsednuta idejom jedinstva, ono što se događalo tokom Podele moralo je biti izbrisano“20 – jer, „kako država može obeležavati Podelu a da ne prizna da je bila saučesnik u njoj?“21 Osim toga, s obzirom na sramnu ulogu koju su odigrale u raspirivanju razlika i u brljivom povlačenju granica, ni odlazeća kolonijalna ni matična britanska vlast nisu imale razloga da insistiraju na čuvanju uspomena. Operacija „Ludnica“ nije se završila formiranjem dveju novih država.

Getingen – Beograd, avgusta 2019.

Fabrika na sajmu knjiga u Beopolisu od 20. do 31. oktobra u holu Doma omladine

Popusti od 30-50 odsto, sa još većim popustima za 5 kompleta knjiga: dela Džona Berdžera; dela Viktora Ivančića; dečje knjige; sabrani stripovi; „Nemirno more” 1 i 2.

U pripremi za sajam:
Milan Subotić, NAPRED, U PROŠLOST. STUDIJE O POLITICI ISTORIJE U POLJSKOJ, UKRAJINI I RUSIJI (zajedno sa Peščanikom)
Tristran Halili, RIČARD GIR JE BIO OVDE, ilustrovao Đorđe Balmazović, preveo Dejan Ilić

Između dva sajma knjiga, Fabrika je objavila sledeće naslove:
Kušvant Sing, VOZ ZA PAKISTAN, roman, prevela Aleksandra Bajazetov (zajedno sa Non-Aligned Books)
Nenad Veličković, AKADEMSKO ŠARLATANSTVO. NAUKA O KNJIŽEVNOSTI I UNIVERZITET U TRANZICIJI – ETNOGRAFSKI PRISTUP
Viktor Ivančić, RADNICI I SELJACI. PLANINSKI ZRAK. VITA ACTIVA (zajedno sa Peščanikom)
Đo i Dju, RAT, strip (zajedno sa Non-Aligned Books)
raša kominac radoslav, SAM U KADRU, poezija
Kejt Evans, NITI ŽIVOTA, strip (kolor), prevela Slobodanka Glišić (zajedno sa Non-Aligned Books)

Knjige za decu:
Slavica Miletić, SLAVICINA SLOVA, ilustrovala Jana Oršolić
Nenad Veličković, NE GOVORI MI DOK TE PREKIDAM, ilustrovala Maja Veselenović
Gabrijel Ebensperger, KNJIGA TUGE, ilustrovao Gabrijel Ebensperger, preveo Đorđe Bajazetov

Fabrika knjiga, oktobar 2019.

Peščanik.net, 17.10.2019.


________________

  1. Iz predgovora jubilarnom izdanju Voza za Pakistan iz 2006. godine (v. niže).
  2. Urvashi Butalia, The Other Side of Silence. Voices from the Partition of India, Duke University Press, Durham, 2000, str. 42. Ima naznaka za to da je beleženje svedočanstava delom bilo i pod uticajem usmenih svedočanstava preživelih o pokolju evropskih Jevreja, prikupljanih od osamdesetih nadalje.
  3. Sunil Khilnani, The Idea of India, Farrar, Straus, Giroux, New York, 1999, str. 34.
  4. S posebnim guštom o Mauntbatenu piše Aleks fon Tuncelman (Alex von Tunzelmann, Indian Summer. The Secret History of the End of an Empire, Simon & Schuster, London, 2007, ovde citirano sa str. 200): „Nigde u arhivima nema ni traga tome da je iko požurivao Mauntbatena: ni britanska vlada, ni njegovi savetnici, ni Siki, ni Muslimanska liga, čak ne ni većina u Kongresu. (…) Žurilo se Mauntbatenu, i samo njemu“ (str. 202), možda zato što ga je u Britaniji čekalo unapređenje u mornarici.
  5. Postoje brojni detaljni prikazi ove partikularne istorije univerzalnog beščašća, čitave biblioteke o njoj. Ja se ovde držim Indijske ideologije Perija Andersona (Perry Anderson, Indian Ideology, Verso, London, 2013, ovde citirano sa str. 74), koji za britansku vlast nema nijednu lepu reč, ali koji je i potpuno nesentimentalan prema indijskim političarima.
  6. Isto, str. 75.
  7. V. Shivama Vija, “Khushwant Singh was a jolly good fellow, but his politics weren’t funny”, članak na portalu Scroll.in od 30. marta 2014.
  8. Prema: Rajvinder Singh, “There Is So Much More to Say About Khushwant”, in memoriam objavljen u Indian Literature, vol. 58, No. 2 (280), March/April 2014, str. 146-151.
  9. Intervju u časopisu Mahfil, published by Asian Studies Center, Michigan State University, vol. 5, No. ½ (1968–1969), str. 27-42; ovde citirano sa str. 30.
  10. I povremeno otkriva kakve razmere sujeta može da dostigne u spisateljskim i akademskim krugovima u matici i u dijaspori. Pre desetak godina jedna takva bura podigla se oko Belog tigra Aravinda Adige, pre dvadesetak oko Salmana Ruždija, kad je u uvodu za antologiju indijske književnosti 1947-1997. rekao da su indijski pisci koji pišu na engleskom stvorili „dela važnija od većine onih koja su nastala na 16 ‘službenih jezika’ Indije, na takozvanim lokalnim jezicima“. – Slične rasprave pokreću se i kad neko iz dijaspore ili, daleko bilo, neko ko uopšte nije Indijac napiše stručnu, akademsku knjigu o Indiji.
  11. Vikram Chandra, “The Cult of Authenticity. India’s cultural commissars worship ‘Indianness’ instead of art”, u: Boston Review od 1. februara 2000.
  12. Ostavljam ovu tvrdnju ovde kao svedočanstvo o neupućenosti. Moje znanje ograničeno je poznavanjem jezika na koje je književnost indijskog potkontinenta prevedena: Voz za Pakistan je prvi roman o Podeli, i prvi roman o Podeli na engleskom. Usred haosa građanskog rata i kontuzije izazvane njegovim nasiljem, Sadat Hasan Manto (1912–1955), i sam izbegao iz Bombaja u Lahor, objavljuje na urduu odlične kratke priče, pune lakonskih a sugestivnih opisa grozota.
  13. Interview with Khushwant Sing, Atma Ram, u: The Quest, Vol 7, October 1993, str. 72; ovde citirano prema V. Pala Prasada Rao/K. Nipura Rani/D. Bhaskara Rao, India-Pakistan. Partition Perspectives in Indo-English Novels, Discovery Publishing House, New Delhi 2004, str. 23.
  14. Povodom pedesete godišnjice Podele u Nju Delhiju je izašlo izdanje s fotografijama Margarete Burk-Vajt (Margarete Bourke-White), objavljenim još 1947. u časopisu Life. U gornjem desnom uglu korica stoji budalasto upozorenje: „U knjizi se nalaze fotografije uznemirujućeg sadržaja“. Po drastičnosti te se fotografije mogu meriti s fotografijama koje su Saveznici pravili u upravo oslobođenim koncentracionim logorima i logorima smrti, ali meni je i dalje nejasno čemu vizuelizacija užasa koji je u romanu dovoljno ubedljivo opisan, ili čemu još tekstualni komentar da su se lešinari toliko najeli da nisu više mogli da polete na fotografiji koja to dovoljno jasno prikazuje (str. 176).
  15. V. poglavlje “Conquering the Classic River” u: Alice Albinia, Empires of the Indus. Story of a River, John Murray, London, 2009, str. 26-51.
  16. Železnica kao ulaznica u modernu nije tako jednoznačna u kolonijalnom kontekstu: „U kolonijalnoj Indiji diskusija o standardizovanju vremena počivala je na pretpostavci da su kolonizovani prostori i kolonizovani ljudi vremenski udaljeni od istorijske sadašnjice. Taj fenomen sugestivno je izražen u pojmu alohronizma; njime Johanes Fabijan (Johannes Fabian) označava ‘mađioničarski trik’ kojim se ljudi koji zaista žive u zajedničkom vremenu razdvajaju u istorijskom“, Ritika Prasad, “‘Time-Sense’: Railways and Temporality In Colonial India”, u: Modern Asian Studies, Vol. 47, No. 4 (July 2013), pp. 1252-1282, ovde citirano sa str. 1258.
  17. Khilnani, str. 113.
  18. Butalia, str. 60: „Ljudi su išli autobusom, kolima, vozom, ali najveći broj išao je pešice, u dugim kolonama (kafila) koje su se protezale više desetina kilometara. Smatra se da je u najdužoj kafili oko 400.000 izbeglica išlo iz zapadnog Pandžaba prema Indiji“ (str. 7).
  19. Ove reči navodi Muhamed Hanif u prikazu filma “Salam – The First ****** Nobel Laureate”; portal 3 Quarks Daily, 14. maj 2018.
  20. Daiya, str. 7, 10. V. i Khalani, str. 202. Gijanendra Pandaj govori o „jazu između istorije i pamćenja“: za razliku od istoričara, preživeli ne povlače razliku između Podele i nasilja: „za njih Podela jeste nasilje, kataklizma“ (Gyanendra Pandey, Remembering Partition. Violence, Nationalism and History in India, Cambridge University Press, 2001, str. 7).
  21. Butalia, str. 286. Prvi i zasad jedini muzej (“Partition Museum”) otvoren je 2017. u Amritsaru, u indijskom delu Pandžaba.