Vjekoslav Perica je autsajderska i apartna pojava u postjugoslavenskoj historiografiji i javnom prostoru. Splićanin koji je imao tu sreću da ga u SAD-u zatekne pisanje fašistoidnog Slobodnog tjednika o neprijateljima Hrvatske u tom gradu, s njegovim imenom na popisu i koji je na koncu ostao bez stana u Splitu tih godina, našao se u stranom svijetu u kojem je morao izmisliti novu karijeru. Tako je čovjek koji je radio u splitskoj gradskoj upravi u Komisiji za odnose s vjerskim zajednicama, nakon završenog Pravnog fakulteta, u SAD-u, s već 36 godina upisao doktorat iz povijesti i postao akademski nomad i egzilant, opsesivno okupiran onim s čim se do tada u životu bavio i što ga je natjeralo u egzil. Njegovi „Balkanski idoli“, knjiga o ulozi vjerskih zajednica u postjugoslavenskim ratovima, koju je objavio u Biblioteci XX vek, a što mu je bila i tema doktorata, praktično je ključna za razumijevanje onoga što nam se dogodilo i što nam se još uvijek događa. No, glavni problem te knjige i svega onoga što je radio nakon nje, a koji se očito prelio na njegovu posljednju upravo objavljenu knjigu kod istog izdavača, „Pomirenje i poslednji dani“, ticao se recepcije i autorovih očekivanja. Ona je s jedne strane postala kultna knjiga u jako uskom krugu kritički nastrojene društveno-humanističke i akademske inteligencije i posve prešućena u široj javnosti. Kako je pak objavljena u jednako tako kultnoj i skrajnutoj biblioteci u Beogradu, ona je zapravo u Hrvatskoj ostala nepročitana. Što isto vrijedi i za nevjerovatno zanimljivu studiju „Sveti Petar i Sveti Sava“, o odnosu dviju crkava i gradskih vlasti u Splitu u sutonu socijalizma, kao i za „Nebesku Jugoslaviju“, knjigu koju je napisao zajedno s Mitjom Velikonjom. Ne znam treba li u tome tražiti njegovo definitivno razočarenje i odustanak od bilo kakvih velikih očekivanja u vezi s ovim našim prostorima, ali stoji činjenica da je njegov angažman na riječkom sveučilištu i taj neki povratak kući na mala vrata okončan ponovnim odlaskom u Ameriku. I jedinom knjigom koju je objavio u Hrvatskoj, „Pax Americana na Jadranu i Balkanu“, u kojoj je analizirao stoljeće američkih intervencija na istočnoj obali Jadrana. Drugim riječima, kvaliteti i autorskoj inovativnosti unatoč, Vjekoslav Perica nikada nije postao mainstream povjesničar na postjugoslavenskom prostoru pa čak niti u onim krugovima kojima prirodno pripada. S jedne strane jeste bio hvaljen, ali skrajnut, s druge prešućen, dok je s treće u Hrvatskoj nacionalističkoj historiografiji i publicistici predstavljam kao arhineprijatelj i upravo onaj koji predstavlja ugrozu za nacionalnu stvar.
Perica u posljednjoj knjizi, „Pomirenje i poslednji dani“, koja u naslovu puno više višeznačno parafrazira Idole nego Pekića, jeste onaj dobro poznati autor „Balkanskih idola“ i „Nebeske Jugoslavije“, tako da ovu knjigu možemo promatrati upravo kao spoj spomenute dvije knjige. S bitnom razlikom što su one nudile neki optimizam na kraju, dok ga ova bez obzira na pokušaj da u vijestima iz budućnosti kao posveti Feral Tribune-u imaginira neki sretni kraj, više ne nudi. Knjiga je ovo konačnog poraza i skoro pa javnog priznanja da su nacionalizam, ekstremistička emigracija i radikali u vjerskim zajednicama koji su ih potpuno preuzeli, zapravo definitivno pobijedili i da se o svemu tome nema više što drugo za reći, osim da se taj poraz prizna i priča zaključi. S te strane, ovom je zaključku teško oponirati, što naravno ne znači da knjigu ne treba pročitati. Štoviše, poučno je i ljekovito pročitati je u dahu, bez obzira što su neki od tekstova već objavljeni na Peščaniku. Ponajprije zbog toga što tek sada imamo čitavu priču pred sobom, a potom i zbog zanimljivih zaključaka koje otvoreno iznosi. Perica se u knjizi bavi odnosom prema prošlosti na ovim prostorima u posljednjih nekoliko godina, kako od strane državnika, političara i vjerskih zajednica, tako i društva u cjelini, stalno očekujući da se dogodi taj presudni čin pomirenja, a istovremeno ispisujući zbog čega se on ne događa i zbog čega je projekt suočavanja s prošlošću doživio poraz. Jedina zamjerka ovom dijelu priče jeste što je posve izostavio sad već davnu epizodu zajedničkih pomirbenih turneja Ive Josipovića i Borisa Tadića, kao i Josipovićev odlazak u Ahmiće. Tim prije jer bi se iz toga vidjelo da neki čin sam po sebi ne proizvodi ništa, ukoliko nije praćen kompletnom preobrazbom društva. Neki je generalni dojam da je knjigu počeo pisati s puno više optimizma, nego što mu je preostalo na kraju. On piše o potpunoj marginalizaciji iskupiteljske partizanske borbe i sve većem falsifikatorskom odnosu prema njoj, zatim o tome kako su zapravo mitovi ustaške i četničke emigracije doneseni u zemlju, postajući dio mainstreama koji sprečava pomirenje i normalne odnose. Od mita o Alojziju Stepincu, preko ideja o Jasenovcu kao zločinu motiviranim vjerskom mržnjom. Ukoliko netko od Perice očekuje da prešuti autentični isključivi i gotovo rasistički diskurs Vinka Nikolića, Ive Omrčanima, Jovana Dučića i Nikolaja Velimirovića, takvo što neće naći u ovoj knjizi. U kojoj je autor izrazito kritičan prema Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj i prema SPC-u, jednako kao prema vodećim političarima, dok sa simpatijom gleda na partizansku borbu, jugoslavenski modernizam i aktualnog papu.
Teza s kojom ima smisla polemizirati i s kojom se ne slažem jeste ona o tome da je socijalistička historiografija proizvela mit o oružanom bratstvu jugoslavenskih naroda, iako je ono primarno bilo srpsko-hrvatsko. Jednako kao što je sporno njegovo izdavanje suvremene Slovenije iz ovog konteksta, upravo u doba u kojem Janšina vlada svakodnevno svjedoči suprotno. Dva posljednja poglavlja, prvo posvećeno postjugoslavenskoj intelektualnoj i akademskoj emigraciji, koja ima sasvim drugačije iskustvo, ali i ideološko opredijeljenje od gastarbajterske, odnosno bogatom ljudskom kapitalu socijalističke Jugoslavije je iznimno zanimljivo, a isto vrijedi i za konačnu posvetu jugoslavenskoj školi košarke i njenom utjecaju na NBA.
Dojam nakon svega je da se Perica umorio od ovdašnje stvarnosti i marginalne pozicije, ne samo profesionalne, nego i idejne, ali bila bi ogromna šteta kad bi se prestao tematski baviti s ovim pitanjima, jer je jedan od rijetkih povjesničara koji otvoreno piše o neuralgičnim problemima povijesnog nasljeđa, u najboljoj maniri američke historiografije čiji je učenik, zbog čega će sve što je napisao biti ključ za razumijevanje destrukcije Jugoslavije i njenih naroda. Koji lagano idu ka demografskom izumiranju, što je možda i najbolji zaključak ove knjige.
Peščanik.net, 05.01.2022.
