mačka na zidu
Foto: Predrag Trokicić

Zaista je impresivno kako predsedniku Pet Sedam Sedam polazi za rukom da baš sve radi kako ne treba. To je za njega, čini se, postalo način života, rutina, svakodnevica koju živi i jedino je pitanje da li istovremeno i uživa u svom ponašanju koje provocira odvratnost ili se ipak radi o tome da on, jednostavno, drugačije ne zna. Čitava njegova karijera je, posmatrano sa stanovišta demokratije i vladavine prava, zapravo jedno siledžijsko iživljavanje nad svime što ove dve vrednosti predstavljaju.

Ono što bih za ovu priliku izdvojio kao zanimljivo jeste koliko je iz tog siledžijskog i nasilničkog kruga nemoguće izaći, čak i kada siledžija želi da odigra neku pozitivnu ulogu. O tome svedoče dve recentne epizode u kojima se AVtokrator Pet Sedam Sedam očitovao kao neko ko bi želeo da bude pozitivac. Najpre, prilikom zastrašujućih pretnji upućenih bivšem predsedniku Srbije Borisu Tadiću, Vučić je požurio da tobože osudi pretnje izgovorivši da je njegova obaveza da zaštiti Tadića. To je, naravno, sa moralne strane, verovatno tačno, jer je Pet Sedam Sedam jedan od inspiratora takvih pretnji. Ali on to nije izgovorio u tom kontekstu, kao Aleksandar Vučić, sikofant i inspirator nasilja koji se, recimo, kaje zbog svog zloćudnog uticaja na ovo nesrećno društvo, već u kapacitetu predsednika države. U toj, pak, ulozi on nema nikakvu kompetenciju, moć ili bilo koji mehanizam „zaštite“, osim što bi trebalo da ovakve infamne pojave osudi, da podseti na vrednosti demokratije, vladavine prava, da pokaže solidarnost sa onima kojima se preti i tome slično. Ali Pet Sedam Sedam za tako nešto ne samo da nije sposoban, nego nema nikakvog kredibiliteta, pa ni interesa. On vrlo dobro zna da njegove pristalice (jer tako ih je on formatirao) razmišljaju na isti način kao i oni koji pretnje iznose i vrlo dobro zna da te iste pristalice znaju da kada AVtokrator kaže nešto što liči na ljudsku pristojnost u odnosu na protivnika zapravo uopšte tako ne misli.

Druga epizoda vezana je za izbore za mesne zajednice. Povodom nekih navodnih nepravilnosti u Novom Sadu tamošnji AVtokratorov seiz Vučević nešto je pominjao mogućnost da se ponište izbori na mestima gde vladajući gang nije uspeo da otme većinu. AVtokrator Pet Sedam Sedam je to ovako sažeo: „Imali smo razlog da poništimo te izbore. Zvao me je Miloš Vučević i pitao to, a ja sam rekao da ako nema stvarnog razloga za poništenje, da to ne rade. Nemojte da se žalite, nego radite više, tako to rade džentlmeni“. I ovde je Pet Sedam Sedam poželeo da bude „džentlmen“ (ej, on – džentlmen!?) i ponovo, naravno, pokazao pravo, nedemokratsko lice. Naime, u jednoj demokratiji nema važnijeg pitanja od integriteta izbornog procesa. Iako stranke mogu da odlučuju o tome da li će podnositi prigovore, to je, u izvesnom smislu, njihova dužnost, ako je nepravilnosti bilo. Izmeštati priču na nivo „džentlmenskog“ držanja zapravo je potkopavanje demokratskog procesa. Nepravilnosti je bilo ili ih nije bilo; one su takve da mogu voditi poništenju izbora ili nisu takve. Iz AVtokratorove smušene i kontradiktorne izjave to se uopšte ne može naslutiti, što i jeste cilj takvog muljanja sa izjavama. To, sa jedne strane dokazuje koliko je Pet Sedam Sedam savršeno nezainteresovan da građanima uputi artikulisanu poruku, a, sa druge strane, i potkapacitiranosti da to učini jer on toliko melje i o svemu se svuda izjašnjava, da ni mnogo jači mentalni kapaciteti to ne bi mogli da podnesu. On jednostavno sve više i sve besprizornije lupeta, upada u kontradiktornosti, priča besmislice, ali sve to više nije važno, jer on je stvorio sistem u kojem može da govori i radi štagod poželi. Tako se hvalio i ordenom Sv. Save, koji mu je SPC dodelila, tvrdeći da to samo po sebi dokazuje kakav je on čovek. Osim što bih se tu sa njime donekle i složio, pitam se da li se, primenjujući sopstveni aršin, Pet Sedam Sedam posle svega izvinio, na primer, Miroslavu Miškoviću, takođe nosiocu ovog crkvenog odlikovanja, kojim se diče i Palmine grudi?

Kao što AVtokratoru ne dosadi da se prema građanima ophodi kao prema beslovesnoj masi, tako nikome ne sme da dosadi da na takvo njegovo ponašanje ukazuje. Naprotiv, svakidašnjicu zatiranja ideje moderne države i društva u Srbiji treba beležiti što više i što opsežnije jer je to jedan od načina da se shvate razmere tog procesa, a time – imamo li razloga za nadu? – i stvore preduslovi za njegovo uspešno zaustavljanje.

Peščanik.net, 17.06.2021.


The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.