Foto: Neda Radulović-Viswanatha
Foto: Neda Radulović-Viswanatha

Na kraju se utakmica vaterpolskog Eurokupa, između kotorskog Primorca i dubrovačkog Juga, odigrala u Podgorici, na opće nezadovoljstvo Kotorana koje je ipak preraslo u zadovoljstvo zbog preokreta i pobjede u prvom dvoboju.

Nije se ovaj sukob oko mjesta odigravanja vaterpolske utakmice pretvorio u rat, poput onog nogometnog između Salvadora i Hondurasa, uzrokovanog nogometnom utakmicom. Ali sukob jeste posljedica rata, odnosno brutalne agresije na Dubrovnik.

E sad, stvari koje su se u prošlosti odvile, bilo dobre ili loše, ne mogu se naknadno ni poništiti, ni promijeniti. Ali se traume i metaforička zla krv mogu sanirati, za što je osnovni preduvjet volja da se to dogodi. Opsada i razaranje Dubrovnika, uz popratnu pljačku Konavala, spadaju u sramotnije epizode rata, i to na svaki način. Tim prije što su Dubrovnik i Crna Gora, odakle je taj napad stigao, geografski, životno pa i sudbinski vezani jedno uz drugo. To posebno vrijedi za odnose između Kotora i Dubrovnika, tim intenzivnije imajući u vidu blizinu ta dva grada, ali i snažnu hrvatsku i katoličku tradiciju Boke, kao i slavljenje svetaca zaštitnika, Vlaha i Tripuna, istog trećeg februara. Jedna od gorih posljedica agresije na Dubrovnik, pored svih poginulih, od Milana Milišića na dalje, kao i pored razaranja jednog arhitektonskog i povijesnog bisera, ali i zajedničkog življenja u kompleksnoj i miješanoj sredini, koje je nakon svega tek rudimentarno preživjelo, jeste i logor mučilište u Morinju.

Što nas dovodi do bazena spoticanja. Naime, ideja da Kotorani 2021. godine preimenuju gradski bazen, do tada nazvan po partizanu i komunistu, također Kotoraninu, Nikši Bućinu i daju mu ime Zorana Gopčevića, rano preminulog nekadašnjeg sjajnog vaterpolista, ali i čovjeka koji je bio zapovjednik straže u spomenutom logoru Morinj, bila je na svaki način naopaka i bila je zapravo poruka podrške onome što je nad Dubrovnikom napravljeno. Nemoguće je da ljudi koji su o tome odlučivali nisu bili svjesni toga, uostalom, veze između Dubrovnika i Kotora, ali i sjećanje na taj period i događaje iz njega ne mogu tek tako nestati. Ako pak slučajno, što je praktično nemoguće, i nisu bili svjesni toga, moralo im je biti jasno kad su se i Hrvatski vaterpolski savez i Republika Hrvatska pobunili protiv toga.

Iz činjenice da, unatoč svemu, Kotorani nisu željeli promijeniti ime bazenu, što je bio i dodatni razlog za gašenje zajedničke jadranske vaterpolske lige, opet se da iščitati jasan stav negiranja pa i odobravanja agresije na Dubrovnik.

To, naravno, ne mijenja činjenicu da su hadezeovske vlasti u Hrvatskoj i u samom Dubrovniku izrazito nacionalističke, to također ne mijenja činjenicu da Republika Hrvatska koristi svoju vanjskopolitičku moć i članstvo u Europskoj uniji da bi praktično ucijenila Crnu Goru oko rješavanja svih spornih pitanja u korist Hrvatske, jednako kao što je to njoj činila Slovenija, a pored toga ne mijenja ni sramotno odbijanje Hrvatske da ispuni logičan zahtjev Crne Gore i otvori proces zbog mučenja zarobljenih Crnogoraca u splitskoj Lori.

No, sve navedeno ne opravdava i ne objašnjava zbog čega se u Kotoru inzistira na nečemu što jednostavno nije ni ljudski, ni fer, ni dobrosusjedski. Manje-više to što uzrokuje probleme koje sad moraju rješavanju europska vaterpolska organizacija, ionako konfuzna sama po sebi, te razni sportski sudovi. Utakmica se svakako ove srijede odigrala u Podgorici, umjesto u Kotoru.

Ali sve to skupa ne treba biti tako, a najbolji dokaz da može drugačije, i to baš iz Kotora, jeste i predstava „Smrt u Dubrovniku“, Dramskog studija Prazni prostor i redatelja Petra Pejakovića, koja upravo po stvarnim svjedočanstvima ljudi i aktera opsade ima svoju malu turneju po Hrvatskoj, s Dubrovnikom kao posljednjim mjestom izvedbe.

Objašnjavati na koncu nešto naopako inatom i ponosom i praviti se da se stvari nisu odvile onako kako su se odvile, totalno je besmisleno i ne vodi ničemu.

Peščanik.net, 05.03.2026.


The following two tabs change content below.
Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).