Da kosovski božuri polako venu i da već imamo kosovske uveoke, bila bi fraza koja se priliči nekoj lirskoj kantileni. No u ove vrele junske dane malo je kome do tužaljki. Evo sada i prvi pingvin naše diplomatije V. Jeremić priznaje svoje „ogrebotine“. Učinio je mnogo toga, ali se stvari nisu pomerale napred – da paradoks bude veći, sve se i dalje krećemo nazad. Ne tako davno, naši arhijereji iz SPC probudili su proroka Jeremiju koji je živeo u 7. veku pre naše ere. O ovom proroku sve znamo, pa čak znamo i ime njegovog sekretara Baruha, za kojeg dobri znalci kažu da je autor ili koautor legendarnih jeremijada u kojima se tuguje za izgubljenim Jerusalimom. U poslanici SPC stoje one patetične i veličanstveno lepe reči – „Ako te zaboravim Jerusalime, neka me zaboravi desnica moja, i neka mi jezik se zalepi za nepca“.

Lepota ove tužaljke je zaista veličanstvena, jer sabira u sebi sve iskre nade koje su Jevreji vekovima sabirali u nadi na povratak u jedan jedini grad. Ne tako davno doktor Koštunica je utvrdio da u istoriji roda ljudskoga postoje dva naroda stradalnika, to su srpski i jevrejski narod – neka mu bude. Jevreji ne misle baš tako, a i mnogi drugi ne misle tako. I sada evo, naši kaluđeri beže iz kosovskih manastira listom, i idu za svojim vladikom Artemijem – stigli su do Čačka, a uskoro će i do ravnoga Srema. Neki zajedljivi komentatori u ravnome Sremu kažu da je ovo mala „jogurt revolucija“ koja se zbiva u crkvi. Umukli su drugi komentatori. Niko ne ume da objasni zbog čega oni beže, jer ni u jednoj vesti se ne pominje da beže od šiptarskog zuluma – ne, Albanci su postali ravnodušni prema tome, čak su se za sada odrekli i nasilja koje im je uvek bilo blisko srcu. Sinod SPC imenovao je privremenog administratora ERP bivšeg vladiku Atanasija Jevtića, ali evo nove nevolje. Pop Tasa Jevtić zadigo je mantiju, podneo ostavku i sam pobegao u Beograd. Sada se svi pitaju šta ćemo sa svetinjama koje su zaista naše i koje su od neprocenjive vrednosti. To nikome jasno nije. Novi prvi čovek u ERP mitropolit Amfilohije pokušava da zaustavi ovo bekstvo – mora se priznati, nastupa dosta odmereno i promišljeno – ali ne ide. Kaluđeri su se digli i krenuli u bekstvo iz Jerusalima u koji su se zaklinjali.

Sve ovo oko vladike Artemija malo koga zanima, a najmanje imamo pravo da se bavimo finansijskim malverzacijama koje se pominju: to će sud raspravljati i crkveni i na građansko-pravnom području, suština je u nečem drugom. Mnogi igraju ovu igru na samoj oštrici koja se zove raskol. Ako se ovako bude nastavilo, pobeći će svi sa Kosova i neće nam biti druge nego da Kosovo proglasimo ne zemaljskim, već nebeskim Jerusalimom. Mitropolit Amfilohije sledeći odluke patrijarha Irineja povlači dobre poteze, ali mu jedan tek predstoji: moraće vremenom da razgovara i pregovara i sa našim kaluđerima i sveštenstvom i sa predstavnicima u Zajednici srpskih opština, ali i sa Albancima, jer samo ta formula saradnje sa „postojećim vlastima“ može dati neke rezultate. Sve ostalo je okretanje u krugu i večno ponavljanje istog i vraćanje natrag. U odbranu vladike Artemija, ustali su naravno kaluđeri, pa i dobar deo sveštenstva, ali ono što je najčudnije, mnogi su ovo osetili kao priliku za politički šićar. Krenuli su u odbranu vladike Artemija političari beogradski, takozvani DSS sociolozi, i drvlje i kamenje bacaju i na patrijarha i na njegove odluke, i brane li brane Kosovo. Zanimljivo je još nešto: drvlje i kamenje bacaju na onog našeg pop-Tasu, odnosno Atanasija Jevtića, koji je navodno za sve kriv, a to nije tačno. Terao je i on godinama mačke na odžak, kako se to kaže u Sremu, čarao i vračao, a na kraju je zadigao mantiju, podneo ostavku i evo vratio se u Beograd. Objavili su ovi političari i politikanti 360 strana gustoga teksta, knjigu koja se zove „Bela knjiga o slučaju vladike Artemija“.

Priredio je knjigu mr Zoran Čvorović, a objavio u Univerzitetu u Kragujevcu 2010. Oni – vidi se iz knjige – bolje poznaju kanonsko pravo i od samog patrijarha Irineja, ali ni njih ne interesuje prava suština Artemijevog uklanjanja. Oni love u mutnom. Ima među autorima ove debele knjige i bogoslova, i ljotićevaca iz dijaspore i iz Beograda, i pravnika i publicista, ali se svojim prilogom posebno ističe neki čovek koji se potpisuje Slobodan Antonić – on gine za vladiku, strah i drhtanje ga trese od mogućeg papinog dolaska u Srbiju.

Uistinu je Kosovo naše sudilište. Niko ne čeka odluke suda, ni crkvenog ni državnog, svi su se izjasnili i osudili su SPC i patrijarha Irineja, a za Artemija stavljaju ruku u vatru. Njima se sada čini da su i nož i pogača u njihovim rukama, ali ta je politika politika večnog našeg ćorsokaka.

Zaista nam palanka, i crkvena i laička, liči na posuvraćenu čarapu – teško se vidi gde je početak i gde je kraj.

 
Zapisi iz palanke

Peščanik.net, 10.06.2010.


The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)