U filmu “Maratonac” Džona Šlezingera “beli anđeo” ili tačnije “der weisse Engel” pojavljuje se kao šifra za aktiviranje traumatične prošlosti čiji pipci sežu do sedamdesetih godina, kada ostareli preživeli logoraši iz Drugog svetskog rata na ulicama Njujorka prepoznaju starog nacistu i logorskog krvnika dr Kristijana Zela, za kim samoinicijativno kreću u poteru. To prepoznavanje događa se, nimalo slučajno, na dan jevrejskog praznika Jom Kipura. Tako bivši logoraši sami kreću za ovim anđelom smrti iz Aušvica, probijajući se kroz nezainteresovanu gomilu koja ne shvata dramu prepoznavanja koja se odigrala na Menhetnu. Filmski “beli anđeo” (u nezaboravnoj interpretaciji Lorensa Olivijea) završava svoj život gutajući dijamante koje je davno opljačkao od svojih žrtava u logorima Trećeg Rajha. U stvarnosti, međutim, ovakvi beli anđeli nastavljaju svoj biznis nesmetano, učvršćujući svoje poslovne veze sa korumpiranim političarima.

Na dan pravoslavnog Uskrsa, mileševski “beli anđeo”, tj. vladika Filaret, povodom jubileja 800 godina postojanja manastira Mileševa, za “ljubav, plemenitost i dobrotu prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a naročito prema Eparhiji mileševskoj, manastiru Mileševa i manastiru Sv. Nikola u Pribojskoj Banji” odlikovao je neke političare i biznismene. Među njima se našla i aktuelna ministarka zdravlja Slavica Đukić Dejanović, koja je s ponosom primila orden Belog anđela. U obrazloženju, prilikom dodele ordena, vladika Filaret je naglasio da to čini pre svega zbog njenog zalaganja na čelu Skupštine Srbije da se usvoji Zakon o restituciji imovine na osnovu kojeg su SPC-u vraćeni posedi koji su mu oduzeti posle Drugog svetskog rata. Takođe, Filaret je izrazio posebnu zahvalnost zbog naklonosti ministarke zdravlja da se “manastiru Sveti Nikola vrati Pribojska Banja, koja će pomoći duhovno, zdravstveno i ekonomski narodu ovog kraja”.

Dakle, ovo odlikovanje predstavlja vraćanje duga, ali i zaduživanje odlikovanih da pomognu kontroverznom episkopu oko banjskog kompleksa koji će njegovo bogatstvo nastaviti da uvećava. Naime, zahvaljujući Slavici Đukić Dejanović i njenim političkim saborcima, nedavno su manastiru Sv. Nikole vraćena dva izvora termalne vode, a sa njima i Rehabilitacioni centar, kao i 35 hektara zemlje. Mileševska eparhija je tada najavila izgradnju hotela sa spa i velnes centrom, kao i kompletnu rekonstrukciju Rehabilitacionog centra. Ceo posao je procenjen na 16 miliona eura. Po rečima vladike Filareta, već su se pojavili i investitori sa Kipra i iz Rusije. Tom prilikom su zatvoreni bazeni, kako bi sačekali kraj rekonstrukcije. Međutim, pošto se kraj tom poslu nije nazirao, meštani Pribojske Banje, koji žive od banjskog turizma, uputili su peticiju vladiki Filaretu sa molbom da odobri korišćenje termalnih kupki ne bi li turisti ponovo došli u Banju i zaposeli kapacitete. Filaret je za kašnjenje rekonstrukcije optužio Saobraćajni institut CIP i svoje stare prijatelje iz SPS-a, pre svega ministra Milutina Mrkonjića, koji mu je po svojoj navici obećao završavanje projekta, što se ipak nije dogodilo. Vladika je, međutim, odobrio korišćenje toplih kupki iako je planirao da se u njima prvo okupaju on i ruski patrijarh Kiril, koji je trebalo da dođe na otvaranje ovog spa centra pod znakom “belog anđela”. Ubrzo potom, projekat je završen, a dozvole dobijene, kako na republičkom tako i na lokalnom nivou, u Priboju. Neminovno je za Uskrs usledilo odlikovanje ministarke zdravlja, a preko nje i upućivanje simboličke zahvalnosti SPS-u, najstarijem partneru u bestidnoj eksploataciji ikoničke predstave Belog anđela iz Mileševe.

Zahvaljujući militarističkoj, a potom brutalnoj kapitalističkoj politici vladike Filareta, poznata predstava Belog anđela iz kompozicije Mironosnice na grobu tokom vremena je počela da gubi svoja osnovna simbolička značenja. Vladika je tokom devedesetih postao vlasnik i rentijer Belog anđela i pod njegovim “znakom” davao blagoslov vojsci koju je SPS usmeravao ka “odbrani srpskih teritorija”. U tranziciji je otpočela nova faza eksploatacije, kada je akumulirani kapital iz ratova ekspanzivno počeo da se uvećava, takođe pod kišobranom SPS-a. Više nije bilo potrebno da se vladika slika s puškomitraljezom, već je sve išlo utabanim stazama, što pokazuju i najnoviji poslovi sa ministarkom zdravlja. Ne radi se tu odavno ni o religioznosti ni o pijetetu ka crkvi pojedinih političkih lidera, već o lukrativnim poslovima kojima nema kraja. Ministarka Slavica Đukić Dejanović je naprosto važna figura koja će buduće banjsko lečilište prevesti u legalne tokove, iako će njegov jedini vlasnik biti vladika Filaret.

Dok u apotekama već mesecima nema lekova i dok duševno rastrojeni pojedinci, koje je nekada vladika Filaret blagoslovio pred odlazak u rat, prave nezapamćene masakre poput onog u Velikoj Ivanči, ministarka zdravlja negira realnost: nestašicu u apotekama i posledice PTSP-a u Srbiji. U pozadini se odvija proces proširenja polja eksploatacije državnih resursa, u ovom slučaju kapaciteta zdravstvene zaštite, kao što je to slučaj sa Rehabilitacionim centrom i termalnim kupkama u Pribojskoj Banji. Ovo nije prvi put da su se država i crkva našle u zajedničkom poslu “lečenja”. Nešto slično je radio i vladika Artemije sa svojim centrima za lečenje bolesti zavisnosti, kao što je bio onaj u Crnoj Reci, gde je otac Branislav Peranović na kraju ubio pacijenta lopatom. Sve je to, međutim, učinjeno legalno i niko neće odgovarati za kriminalne radnje u zdravstvu, a najmanje ministri zdravlja. Oni mogu dobiti poneki orden, jer su sve te nezakonite radnje pokrili papirima.

U međuvremenu, Beli anđeo je prestao da pokazuje na grob iz kojeg je, prema jevanđelju, vaskrsao Hrist, već pokazuje prema kasama vladike Filareta i njegovih političkih partnera iz kojih je vaskrsao kapital stečen u ratovima devedesetih. On je postao password za ulazak u mutan posao sa još mutnijom prošlošću. I niko nikada neće naterati vladiku Filareta da guta pokradeni novac, ali će kao i dr Kristijan Zel završiti u vodi, doduše toploj i lekovitoj, iz koje će planirati svoje buduće poslove.

Novosti, 11.05.2013.

Peščanik.net, 13.05.2013.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)