Ima li Srbija spoljnu politiku? Odgovor na ovo pitanje zavisi od toga da li (i) postoje ciljevi kojima se teži (uslov poželjnosti), (ii) postoje sredstva kojima se ti ciljevi mogu ostvariti (uslov ostvarivosti), (iii) ne postoji nesaglasnost među ciljevima (uslov doslednosti), i (iv) ne postoji nerazrešiv sukob sa drugim međunarodnim činiocima od kojih ostvarenje tih ciljeva zavisi (uslov ravnoteže). Srpska spoljna politika ne zadovoljava ni jedan od ovih uslova.

Najpre o ciljevima. Srpska spoljna politika, bar zvanično, teži ostvarenju dvaju najvažnijih ciljeva: očuvanju Kosova unutar Srbije i učlanjenju u Evropsku uniju. Poželjnost tih ciljeva se naizgled ni od koga ne osporava. Postavlja se onda pitanje ostvarivosti i doslednosti. Oko toga nema saglasnosti, između, da ih tako nazovem, proevropljana i nacionalista, mada postoji saglasnost na rečima da se oba cilja mogu ostvariti. Spor je u tome što proevropljani tvrde da se Kosovo može očuvati unutar Srbije samo učlanjenjem u Evropsku uniju dok nacionalisti tvrde da se do učlanjenja u Evropsku uniju može doći samo ako Kosovo ostane unutar Srbije.

Ako se ovaj spor razmotri, videće se da nije izvesno ni da su oba ova cilja poželjna, a niti da su ostvariva. Za proevropljane je učlanjenje u Evropsku uniju sredstvo očuvanja suvereniteta Srbije nad Kosovom, što u najmanju ruku otvara pitanje poželjnosti članstva u Evropskoj uniji ukoliko se ne može sačuvati Kosovo. Za nacionaliste članstvo u Evropskoj uniji nije poželjno ukoliko to znači odustajanje od Kosova. Ovaj spor oko poželjnosti pojedinih ciljeva spoljne politike već sugeriše da zapravo ne postoje jasni ciljevi, da je zapravo srpska spoljna politika besciljna.

Ovo se može zaključiti i kada se razmotri da li se oba ova cilja mogu ostvariti, znači da li je ova politika dosledna. Tu je potrebno uzeti u obzir činjenicu da je 18 zemalja članica Evropske unije već priznalo Kosovo, a da su bar još tri najavile da će to učiniti u bliskoj budućnosti. Budući da se ugovori sa Evropskom unijom potpisuju sa svim zemljama članicama pojedinačno, jasno je da nije moguće da zemlje koje su priznale Kosovo potpišu ugovor o članstvu Srbije u Evropskoj uniji, ako bi se taj ugovor odnosio i na Kosovo. Ukoliko je to cilj proevropljana, to nije ostvarljivo. Isto tako, ne mogu te zemlje sada da kažu da prihvataju Srbiju u granicama koje uključuju Kosovo, što je cilj spoljne politike nacionalista, jer su prethodno priznale Kosovo kao nezavisnu državu.

Budući da tako formulisani ciljevi nisu ostvarivi, srpska spoljna politika je besciljna. To ne znači da ona ne proizvodi posledice. Kako je tako formulisana spoljna politika nedosledna, ona onemogućava bilo kakav napredak u spoljnopolitičkim odnosima zemlje. Nedoslednost u ciljevima ide zajedno sa proizvodnjom sukoba sa drugim međunarodnim činiocima, bilo da je reč o državama ili o međunarodnim ustanovama. Sukobi na severu Kosova su samo jedna manifestacija besciljnosti srpske spoljne politike.

Sada o alternativama. Žalosno stanje srpske spoljne politike je posledica izbegavanja izbora između proevropske i nacionalističke politike. Šta bi, dakle, bile posledice prihvatanja nacionalističke ili proevropske spoljne politike, do čega bi moglo da dođe posle predstojećih parlamentarnih izbora?

Mada se o tome ne raspravlja ozbiljno, nije teško videti čemu ove dve sukobljene političke strane teže. Iz političkih inicijativa posle skorašnjih sukoba na Kosovu može se videti čemu teže nacionalisti. Reč je o politici razdvajanja Srba i Albanaca. Ovo je naravno samo cilj, ostaje pitanje ostvarivosti i saglasnosti sa drugim ciljevima, a i prihvatljivosti za druge međunarodne činioce. Zanimljivo je videti kako se zamišlja sprovođenje ovako formulisane nacionalističke spoljne politike i šta to podrazumeva kada je reč o dva osnovna cilja spoljne politike Srbije.

Predlog o razdvajanju polazi od pretpostavke da je Evropska unija preuzela svoj deo odgovornosti na Kosovu i da bi to isto trebalo da učini i Srbija. Tako da bi Evropska unija nadzirala nezavisnost Albanaca od Srbije, a Srbija nezavisnost Srba od Albanaca. Ovo bi trebalo da potvrde Ujedinjene nacije. Budući da se ne može očekivati da taj predlog podrži Savet bezbednosti, predlogom se prećutno prihvata nadležnost generalnog sekretara. Ovo podrazumeva jednu od dve stvari: ili se smatra da je to u skladu sa rezolucijom 1244 ili se ne smatra da je potrebno da se ona poštuje. Izjave srpskih predstavnika nisu naročito dosledne, ali je verovatnije da je prvo tumačenje prihvatljivije. To bi značilo da bi generalni sekretar mogao, u načelu, da odobri i prisustvo Srbije i prisustvo Evropske unije na Kosovu. Ovo drugo se do sada smatralo neprihvatljivim jer nije u skladu sa rezolucijom 1244. Sada bi se naprosto reklo da jeste u skladu sa rezolucijom 1244.

Ovo bi otvorilo mogućnost da se spor oko toga je li prihvatljivo da Srbija nastavi da se integriše sa Evropskom unijom razreši tako što se kaže da Srbija i Evropska unija dele nadzor nad Kosovom, što bi onda trebalo da ukloni prepreke saradnji i približavanju Evropskoj uniji. Naravno, to bi isto tako značilo da bi se de fakto priznala nezavisnost Kosova, jer je jasno da ova funkcionalna podeljenost Srba i Albanaca ne bi mogla da ima nikakve posledice po suvernost Srbije ili Kosova. Ovo bi, dakle, dovelo do odustajanja od cilja da Kosovo ostane u Srbiji, a otvorila bi se mogućnost saradnje sa Evropskom unijom.

Problem je samo u tome što se ovim predlogom, kao i svima drugima do sada, gubi iz vida potreba da se za njega pribavi saglasnost Albanaca, a to sada znači kosovskih vlasti. One nemaju ništa protiv da Evropska unija preuzme nadzor nad određenim institucijama Kosova, ali je malo verovatno da bi se složili sa tim da slične nadležnosti na Kosovu ima Srbija. U ovom je kontekstu korisno razmotriti alternativnu spoljnu politiku proevorpljana. Teži se, ako je ceniti po izjavama, da se onemogući međunarodno priznanje Kosova, kako bi se došlo do novih pregovora, koji bi posebno imali šanse na uspeh ukoliko bi Srbija bila što je moguće više integrisana sa Evropskom unijom. Sugestija je da bi Kosovo bilo spremno da prihvati suverenost Srbije kako bi pristupilo Evropskoj uniji, jer bi inače bilo nešto kao „čardak ni na nebu ni na zemlji“.

Nije, međutim, jasno zašto bi kosovske vlasti pristale da se tada odreknu suvernosti, kada nisu bile spremne na to ni kada im je niko nije priznavao. Do pregovora će u nekom času svakako doći, budući da je nemoguće da Srbija i Kosovo postanu članice Evropske unije ako ne normalizuju međusobne odnose, ali nije realno očekivati da bi se tim razgovorima došlo do sporazuma o tome da Kosovo ostane deo Srbije.

Možda ima smisla uzgred ukazati na sklonost da se manipuliše javnošču davanjem primera koji su u stvari kontraprimeri. Tako se, na primer, pominje primer Republike Irske i Severne Irske. Gubi se iz vida da su obe istovremeno postale članice Evropske zajednice 1973, mada je Severna Irska bila i ostala deo Ujedinjenog Kraljevstva. Ukoliko bi to bio primer za Kosovo, to bi značilo da Srbija ne bi stavljala prepreke Kosovu da postane član Evropske unije. Navodi se često i primer Kipra, koji je postao član Evropske unije uprkos tome što nema faktički suverenitet nad Severnim Kiprom. Gubi se, međutim, iz vida da ni jedna zemlja članica Evropske unije nije priznala Severni Kipar. To su, dakle, kontraprimeri za ono što je politika proevropljana prema Kosovu i Evropskoj uniji.

Konačno o ishodu. Besciljnost srpske spoljne politike je još očiglednija ako se postavi pitanje šta je to, u smislu suverenosti, što se podrazumeva pod parolom Kosovo je Srbija? U pregovorima koji su vođeni pre jednostranog proglašenja nezavisnosti, srpska strana je izražavala spremnost da prihvati samostalnost Kosova u svemu, osim u tome da ono postane članica Ujedinjenih nacija. Nije realno očekivati da će se u budućnosti moći tražiti više od toga. To znači da svi ovi međunarodni i unutrašnji sukobi imaju za cilj da Srbija spreči Kosovo da postane članica Ujedinjenih nacija; ne, dakle, da spreči nezavisnost Kosova, već da spreči priznanje te činjenice u Ujedinjenim nacijama. Nacionalisti uz to teže i da onemoguće normalizaciju društvenih i političkih odnosa unutar samog Kosova, pre svega između Srba i Albanaca. I to je sve.

U pregovorima koji su prethodili proglašenju nezavisnosti Kosova pokazalo se da je to neostvarivo, u smislu postizanja sporazuma oko toga sa Kosovom i sa značajnim međunarodnim činiocima. Sada se proverava ostvarivost nacionalističke ideje o razdvajanju i ideje proevropljana o Kosovu koje lebdi ni na nebu ni na zemlji. Budući da se ne može očekivati da i jedno i drugo bude prihvatljivo za predstavnike Kosova i za međunarodne činioce, valja očekivati dalju evoluciju srpske spoljne politike. Moguće je da ta evolucija ne dovede do realističnije politike, jer srpska javnost ima sklonost da prihvata besciljnost u spoljnoj politici. To više i nije politika, već nekakva potreba da se drugima napakosti, da im se nanese šteta ili da im se vrati istom merom, kako se to i zvanično opravdava. Ako se to svejedno želi nazvati politikom, to je onda spoljna politika koja je izgubila svaki cilj.

 
Peščanik.net, 24.03.2008. 


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija