Jedan od znanih Kafkinih aforizama glasi: “Nismo grešni samo zbog toga što smo (već) okusili s drveta saznanja nego i zbog toga što još nismo okusili s drveta života. Grešno je stanje u kojem jesmo, neovisno od krivica.” Dakle, grešni smo, odnosno osjećamo da naš život nije u skladu sa Zakonom, zbog toga jer smo smrtni. To je naša apriorna krivica. Ona se ne može otkloniti nikakvim kajanjem, nikakvom pokorom, nikakvim zaslugama. Sve do svoje smrti stajat ćemo zato pred (otvorenim) vratima Zakona. Bit ćemo u procesu koji kao konačna, smrtna bića ne možemo dobiti. Zakon nam je stoga kao takav – zabranjen.

Zakon o Zakonu glasi (a odjek toga glasa čujemo u Kantovom zahtjevu da se ne pitamo o temelju kategoričkog imperativa, odnosno – na drugoj ravni – o porijeklu vrhovne vlasti) da je Zakon zabranjen prije nego bilo što zabranjuje.

Da bi Zakon mogao određivati što je dobro, a što loše, mora ostati izvan rasprave o tome je li dobar ili loš, mora ostati izvan rasprave o zlu, čiji je uvjet mogućnosti; time i uvjet običajnih zakona uopće. Imamo, dakle, Zakon kao pred-zakon i zakone u običajnom (pozitivnom) smislu te riječi.

Tu razliku, razliku koju filozofija prava ograničava razlikom između prirodnog i pozitivnog prava, Jacques Derrida razmatra u predavanju o mističnom temelju autoriteta pod naslovom Sila zakona. U njemu će se Derrida posve jasno odrediti u pogledu svjetskoga spora koji traje već nekoliko stoljeća. Riječ je o sporu koji se najbolje otvara pri interpretaciji znamenite Kafkine parabole iz Procesa, odnosno na podlozi razgovora što ga vode u katedrali optuženi Josef K. i svećenik, koji kaže:

“Kakav god nam vratar izgledao, on je ipak službenik Zakona, dakle pripada Zakonu, dakle ne podliježe ljudskom sudu. Također se ne smije povjerovati da je vratar podređen čovjeku. Biti vezan svojom službom makar samo za ulaz Zakona neusporedivo je više nego slobodno živjeti na svijetu. Čovjek tek prilazi Zakonu, a vratar je već tamo. Njega je Zakon postavio u službu, sumnjati u njegovo dostojanstvo znači sumnjati u Zakon. S tim se mišljenjem nikako ne slažem, reče K. tresući glavom, jer ako se čovjek njemu prikloni, tada mora sve što je govorio čuvar smatrati istinitim. A da to nije moguće, to si i ti sam podrobno utemeljio. Ne, reče svećenik, ne mora se sve smatrati istinitim, mora se samo smatrati nužnim. Žalosna misao, reče K. Laž postaje poredak svijeta. K. je ovo rekao na kraju, ali to nije bio njegov konačan sud.”

Svećenikove su riječi razumljive, budući da je kao zatvorski kapelan službenik Zakona. Za njega ono što je nužno prethodi onome što je istinito. Pravno rečeno, legalno za njega prethodi legitimnom, pozitivno pravo prethodi prirodnom pravu.

Oni koji svećenikove riječi pretpostavljaju riječima Josefa K. najčešće se pozivaju na Blaise Pascala, na njegove formulacije iz 294. paragrafa Misli:

“Jedan kaže da je bit pravičnosti autoritet zakonodavca, drugi komoditet suverena, treći dani običaj (navika); a najtačnije je – slijedi li se sam um – da ništa nije pravično po sebi; sve se s vremenom klima. Običaj sazdaje svu pravednost, već samim tim razlogom što je ova prihvaćena; to je mistični temelj njena autoriteta. Tko je svodi na njeno počelo, taj je uništava. Ništa nije tako pogrešno kao oni zakoni koji ispravljaju greške. Tko im se pokorava zato što su pravični, pokorava se pravičnosti koju on zamišlja, ali ne biti zakona: ovaj se sav sastoji u sebi; on je zakon, i ništa više. Tko bi mu htio ispitivati motiv, našao bi da je on tako slab i tako površan da bi se, ako nije naviknut promatrati sva čuda ljudske mašte, morao diviti što mu je jedno doba pribavilo toliko sjaja i časti.

Umijeće rovarenja, rušenja Država, sastoji se u tomu da se uzdrmaju utvrđeni običaji, ispitujući ih do samoga njihovog izvora da bi im se istakao nedostatak autoriteta i pravičnosti. Treba, kažu, pribjeći temeljnim i prvotnim zakonima Države, koje je jedan nepravični običaj abolirao. To je pouzdan način da se sve upropasti; ništa po tom mjerilu neće biti pravično. Međutim, narod rado sluša ove govore. On zbacuje jaram čim to uvidi; i velikaši se time koriste na njegovu propast, i propast onih radoznalih ispitivača usvojenih običaja. Zato je najmudriji među zakonodavcima govorio da ljude, njihovog dobra radi, često treba obmanjivati; a jedan drugi dobar političar: Cum veritatem qua liberetur ignoret, expedit qoud fallatur (Kad ne zna istinu koja bi ga izbavila, korisno mu je da ga obmanu). Ne treba da narod osjeti istinitost te uzurpacije; ona je odavno zavedena bez razloga, ona je postala razložna; treba je prikazivati kao autentičnu, vječitu, i sakriti joj porijeklo ako se ne želi da joj skoro bude kraj.”

Čini se kao da Pascal ovdje zastupa i brani legalizam, da izjednačuje zakonitost i pravednost. No, koliko je pogrešno legalističko čitanje Pascala, jasno je već iz 298. paragrafa Misli: “Pravično je slijediti ono što je pravično; nužno je slijediti ono što je najmoćnije.” Nužno je, dakle, ono što se utemeljuje na moći i nasilju, a pravično i istinito jest nešto drugo. Inače laž nužno postaje svjetskim poretkom. U tom smislu Pascal nipošto nije na poziciji svećenika, nego je s obzirom na dijalog između K. i svećenika na strani prvog. Proglašavajući skrušeno zakone (jedne institucije) nužnošću i pritom se praveći da je iznad istine i laži, svećenik nije ništa drugo do – cinik.

Upravo to konstatira Derrida kada, polazeći od Pascala, ocrtava razliku između prava i pravičnosti, odnosno između legalnosti i legitimnosti. Time se, kako kaže, odupire ciničnom moralu koji tu razliku briše. Osloniti se treba na pravičnost, na etičnost, a ne samo na pozitivne zakone ili postojeće zakonodavstvo!

Na prvi se pogled čini da zbog razlike između legitimnosti i legalnosti postoje na jednoj strani legitimni, a na drugoj strani legalni zakoni. No nema legitimnih zakona kao takvih. Postoje samo legalni zakoni, koji jesu ili nisu legitimni. Koji su, dakle, legalni zakoni legitimni? Što je tajna legitimnih legalnih zakona? Ti su zakoni postavljeni zakoni, to su zakoni pozitivnog prava, a ujedno i pravični zakoni, zakoni koji se temelje na pravičnosti. Naime, postoje i ilegitimni, dakle nepravični zakoni. Razlika između pravičnih i nepravičnih zakona proistječe iz činjenice da zakoni postavljanja zakona nisu identični s već postavljenim zakonima.

Tek na toj ravni, na ravni zakona postavljanja zakona, počinju prave dileme. Nastupa pitanje autoriteta zakona. U vrijeme apsolutnih vladara, sunčanih kraljeva i tome slično, tajna autoriteta bila je ključno pitanje. Pascal, a prije njega Montaigne, govore o mističnom temelju autoriteta zakona i stoga jer polaze od već važećih zakona, iz običaja. No običaj nije oduvijek; bit je običaja u njegovoj oblikovanosti. Prije običaja nema običaja. Bilo je, pak, njegovo počelo, dakle ono ishodište koje običajem vlada još uvijek, sve do njegova kraja. Otuda Pascalova konstatacija da onaj tko običaj svodi na njegovo počelo, običaj samim tim uništava. Dakle, onaj tko se pita o počelu zakona, o autoritetu na kojemu se zakoni temelje, već ruši postojanost zakona. U temelju ih podriva pokuša li razotkriti njihovu tajnu, demistificirati njihov mistični temelj, odnosno mističnost autoriteta na kojemu se zakoni temelje.

Derrida mistični temelj autoriteta zakona razotkriva, i barem djelomice već i demistificira, kada zakon postavljanja zakona evidentira i identificira kao “performativnu moć”.

Naravno, demistifikacija mističnog temelja autoriteta zakona na dekonstruktivistički način ne precrtava mističnost, nego je, nakon što je opiše, prikazuje na novi i drukčiji način.

Iz performativne moći ne proistječe samo zakonodavstvo, a ponajmanje pozitivno zakonodavstvo. Čak ni ustavotvorni akt kao akt ustanovljenja nove države-nacije s novim pravom, dakle nove pravne države, ne može posve iscrpiti performativnu moć. Sadržaj performativne moći određuje poiesis, poiesis u smislu Platonova Simpozija: u značenju privođenja iz ne-bivstvovanja u bivstvovanje, odnosno u značenju proizvođenja bivstvujućeg u njegovu bivstvovanju. Pravičnost kao performativna moć ne ocrtava tek razliku između krivice i prava ili između legitimnosti i legalnosti, nego i razliku između prava i bespravlja, između zakonitosti i nezakonitosti, čak između istine i prava.

U tom je smislu pravičnost isto što i dekonstrukcija. Stoga Derrida tvrdi da je lud na pravičnost, i to ne na pravičnost uopće nego na “beskonačnu pravičnost”. Beskonačna pravičnost je prije svega i iznad svega pravičnost spram drugog kao drukčijeg. Beskonačna pravičnost znači postaviti sebe samog za temeljna ljudska prava kao prava drugog, od sebe drukčijeg čovjeka.

Pravičnost ovdje nije legalitet, proračunljiva razmjernost, pravna raspodjela ili distributivna pravda, nego apsolutna disimetrija.

Beskonačna je pravičnost kao takva bez temelja. Odatle (usprkos prepoznavanju njenog porijekla u performativnoj moći) neizbrisiva mističnost autoriteta zakona. Njihov se autoritet, na primjer prilikom uspostave nove države činom osamostaljenja, rađa takoreći u praznini, nastaje iz bezdana, ako već ne iz ništine. Njihov je autoritet rezultat čistog performativnog akta: “Nikakav utemeljujući diskurs ne može niti smije osigurati ulogu meta-jezika u odnosu na performativnost ustanovljenog jezika ili u odnosu na njegovo povlašteno tumačenje. Diskurs se tu suočava sa svojom granicom: u samome sebi, u samoj svojoj performativnoj moći.” Performativni postupak ne proistječe iz zakona, nego zakone postavlja. Ne ide iza njih, nego im prethodi.

Time nam se otvara nova mogućnost interpretacije Kafkine parabole Pred vratima Zakona, odnosno onoga podatka iz nje prema kojem bi onaj tko čeka bilo kada, sve do svoje smrtne ure, mogao ući u Zakon. Ali koji je zbog svoje neodlučnosti, tik pred smrću, ugledao, iako još nije bio kadar stupiti u njega, samo njegov sjaj: auru zakona kao zakona. I tako je čovjek sve do svoje smrti ostao pred vratima zakona. Bio je, i ostao, pred Zakonom. No, čovjek je sa svojom performativnom moći oduvijek već pred Zakonom. Sintagmu biti pred zakonom valja sada razumjeti doslovno, dakle u vremenskom, a ne prostornom smislu. Biti pred zakonom znači da Zakon ne egzistira prije mene; dakle niti da Zakon može čekati na mene. “Zakon se čuva ne čuvajući se, čuvan od čuvara koji ništa ne čuva, vrata ostaju otvorena i otvorena za ništa.” Prema tumačenju italijanskog filozofa Massima Cacciarija, koji još odlučnije naglašava da je moć Zakona upravo u nemogućnosti stupanja u već otvoreno, odnosno dolaska do mjesta na kojem već jesmo: “Kako se možemo nadati da bismo ’otvorili’ ako su vrata već otvorena? Kako se možemo nadati da ćemo stupiti-u-otvoreno? U otvorenom smo, stvari su dane, u otvoreno ne stupamo… Stupiti možemo samo tamo gdje možemo otvoriti. Već-otvoreno imobilizira… Čovjek sa sela ne može stupiti jer je ontološki nemoguće stupiti u već otvoreno.”

Drugim riječima, Zakon je potpuno ovisan o meni, jer je njegova egzistencija ovisna o meni. Prema Derridi, nepristupačna transcendencija Zakona – pred kojom i prije koje se čovjek održava – izgleda kao beskonačno transcendentna i, prema tome, teološka samo u mjeri u kojoj, čak i kad mu je najbliža, ona ne ovisi samo od njega, od performativnog čina kojim je on ustanovljuje: Zakon je transcendentan, nasilan i nenasilan, jer on ovisi samo od onoga tko je pred njim – i, dakle, prije njega – od onoga tko ga proizvodi, utemeljuje, autorizira u jednom apsolutnom performativu čija prisutnost njemu samom uvijek nekako izmiče. Zakon je transcendentan i teološki, dakle uvijek budući, uvijek obećan, jer je imanentan, konačan i dakle već prošli…

U Derridinim riječima osjeća se odjek egzistencijalizma. No naglasak je na hajdegerovskim egzistencijalima, ponajprije na njegovom događaju prisvajanja (Er-eignis). Pravna epoche, suspenzija postojećega zakonodavstva, svagda je nepredvidljiv događaj, događaj koji ne možemo unaprijed proračunati. Ponajprije ne možemo proračunati njegove posljedice, njegov konačan ishod. Tu ne ide bez igre na sreću. Svaki je performativni akt rizičan. Što više stavimo, to više možemo dobiti. Ali i izgubiti.

Na kraju nam ne preostaje drugo nego još jednom pročitati završne riječi dijaloga između Josefa K. i svećenika iz 9. glave Procesa:

“Ranije si bio tako ljubazan prema meni”, reče K., “i sve si mi objasnio, a sad me puštaš kao da ti nije stalo do mene.” “Pa ti moraš ići”, reče svećenik. “No da”, reče K., “shvati to.” “Prvo ti shvati tko sam ja”, reče svećenik. “Ti si zatvorski kapelan”, reče K. i približi se svećeniku. Njegov hitni povratak u banku nije bio tako neophodan kako ga je on predstavio, mogao je sasma lijepo još ostati. “Ja, dakle, pripadam sudu”, reče svećenik. “Zašto bi onda htio nešto od tebe. Sud neće ništa od tebe. On te prima kad dođeš i pušta kad odlaziš.”

Znamo li sada o čemu se radi? Ne puno više nego prije. I sada se moramo sami odlučiti jesu li posljednje riječi svećenika kao zatvorskog kapelana, dakle funkcionera dviju institucija, istinite ili lažne, zavode li nas ili ne zavode te riječi. Istinu moramo vazda izabrati sami! Drugim riječima, ko želi biti izbavljen umjesto da se sam izbavi, promašit će ulaz koji je određen samo za njega. Vratar je govorio istinu kad je čovjeku rekao da mu ne može dopustiti da uđe. Kroz vrata koja su predodređena za njega, čovjek može proći i ne mora proći.

 
Peščanik.net, 05.10.2010.

Leave a Reply