Vino pije Jeremiću Vuče
u prokletom gradu holandskome,
Međ`narodnom sudu u hodniku
Sa njim pije četa pobratima
što iz Vlade, što iz Parlamenta.
Uz skute mu dijete Ivica,
sa Ivicom deli Mrkonjiću
i jošt više našijeh hajduka.
Kad s` hajduci vina napojiše
i u vinu ćeif zadobiše,
`vako reče Jeremiću Vuče:
„Čujte mene svjetske poglavice!
Kontra-tužbu vama ću napisat`
podnijeću je Međ`narodnom sudu –
sudijama u svili-kadifi!
Tamo će vas biti i mučiti
(i vaditi vaše oči čarne),
jer ste, braćo, ostarili teško,
Alchajmera usput zapatili!
Ne možete samnom četovati,
gr`jeh hrvatski svi zaboraviste –
od Turaka do današnjih dana!“
To izreče Jeremiću Vuče,
pa se skoči od poda na noge,
zgrabi pero i teftere grdne,
te sam uze tužbu sastavljati
i uz tužbu teško uzdisati,
od pravničkog posla dosadnoga.
Odgovara vlastela evropska:
„Mili bože, čuda velikoga!
Kad sud sebe proglasi nadležnim
ti se, Vuče, tek tada pris`jeti
kontra-tužbe i srpskijeh rana,
Jasenovca, Oluje, Krajine,
kojeno si, smušenošću svojom
sve do danas Kosovom prikriv`o.
S Euleksom budan zanoćiv`o,
Ban Ki Muna u snu si zaziv`o,
pak skakao na noge lagane
zadobivši većinu glasova
u Skupštini našoj generalnoj!“
Kad to začu Jeremiću Vuče,
vrisnu momak iz grla b`jeloga,
zaboravi diplomatske note
i pokaza svih trideset zuba!
Tenka vozi, tenk mu poigrava,
a zvekeće sablja o bedrima.
Pak on razvi barjake svilene,
na njima su sva čet`ri ocila –
te dohvati laka mikrofona,
medijima ud`ri talambase:
„Hoću tužbu za Kosovo ravno,
neću tužbu vlastele hrvatske,
kontra-tužbu u sepetu nosim,
jedno pamtim, drugo zaboravljam,
jedno pišem, drugo progovaram!
Ne prihvatam uslove jevropske –
kad je dosta, dosta biti mora:
ne priliči `vakome junaku
džilitnut` se, ne pogodit` cilja –
suda haškog ili suda noćnog,
tu za mene razlike i nema!
Zato svima objavljujem javno:
džilitam se do sudnjega dana,
oko mene kruga načinite,
jer ću suda jednom pogoditi!
Ne prihvatam sudsko poravnanje,
al` uvodim tajne pregovore –
to je pos`o uhodan u ratu:
prodaš Srbu, preprodaš Hrvatu.
Zemlje gore, gradovi se ruše,
ljudi ovdje mogu da ispuše![1]
Peščanik.net, 22.11.2008.
- Poslednja dva stiha su, donekle izmenjena, preuzeta iz pesme Predraga Lucića „It voz fajt for Marloboro lajt!“, Haiku, haiku, jebem ti maiku,Feral Tribune, Split 2003, str. 106. ↑
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)
- Pravnički um - 05/12/2024
- Radna akcija - 03/12/2024
- Ostavka – najskuplja srpska reč - 05/11/2024