Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Hajde da to kažemo ovako: Vučić neće napraviti novu stranku/pokret/blok… šta god. Što ne znači da se novoradikali neće ponovo preimenovati. Ali, to je nešto sasvim drugo. To je kao kada se DSS proizveo u Novi DSS. Sve je ostalo isto, ali je ime novo. Tako će možda i Vučić. Iz razloga koji ipak nisu sasvim jasni, koliko god se komentatori trudili da celu tu novu novoradikalsku ujdurmu objasne i daju joj privid razboritosti ili čak političke veštine ili domišljatosti.

Razlog je jednostavan: ova država ne može da izdrži dve Vučićeve stranke/pokreta/bloka… šta god. Vučićeve stranačke poluge u stanju su da rade samo na državni pogon. Bez resursa države, Vučić ne može imati novu stranku/pokret/blok… šta god. Da bi napravio novu stranku/pokret/blok… šta god, Vučić bi sa poslovičnih državnih jasli morao da skine čitavu tekuću novoradikalsku bulumentu. I da na te jasle dovede neku novu… šta god. To praktično nije moguće. Vučić pak kaže da bi se to moglo dogoditi u narednih šest meseci.

Dakle, za šest meseci svi sadašnji novoradikalski kadrovi, ako Vučić ne laže, a znamo da laže, uvek, morali bi ostati bez položaja i – nazovimo to tako – posla. A na njihova mesta bi moralo doći nekih novih 700.000… kako da ih nazovemo… neka bude – duša. To dalje znači da je Vučić svojim sadašnjim stranačkim kolegama izričito najavio da za njih budućnosti u Srbiji više nema. Je l neko primetio uznemirenje u redovima novoradikala, je li čuo za neku novu vladu u senci…

Ništa od toga. Naprotiv, znamo samo da ćemo umesto Brnabić 2024. dobiti Vučevića na mestu predsednika vlade. Pa se danima raspredalo šta bi to moglo da znači. Baš ništa, jer ako ne laže, Vučić uglavnom smišlja i izgovara besmislice, kakva je i ta rokada Brnabić/Vučević. Reći sad da se krajnje nebitna i bez značaja rotacija Brnabić/Vučević zakazana za 2024. ne uklapa u priču o novoj stranci/pokretu/bloku… čemu god, za šest meseci, tačno je i, naravno – nebitno. Zaludan je posao tražiti smisao u onome što Vučić priča ili najavljuje. Treba gledati samo novac, državni – a njega nema, da ponovimo, za dve Vučićeve stranke/pokreta/bloka… šta god.

I dok o najavi te tobože nove organizacije ne treba lupati glavu, pažnju bi možda bilo zanimljivo skrenuti na – dijagnozu. Kaže Vučić: Srbiji je potreban novi pokret/blok… šta god, jer se treba suprotstaviti teškim bolestima koje su u političkom smislu ophrvale društvo. Dobro, bolesti se leče, njima se ne suprotstavlja, ali Vučić ne ume da govori izvan okvira mržnje i sukoba, pa makar s druge strane bila i bolest koju treba lečiti. O kakvoj je bolesti, s kojom bi Vučić da se bije umesto da je leči, tu zapravo reč? Nova stranka/pokret/blok… šta god, trebalo bi da Srbiju unormali i upristoji, kaže Vučić. Iz čega nedvosmisleno sledi precizan opis bolesti – Srbija je danas nenormalna i nepristojna.

Tako doktor Vučić, pošto je deset godina vladao Srbijom. Je li to doktor Vučić podvukao crtu ispod svog desetogodišnjeg upravljanja Srbijom? Čini se da jeste. I to beskompromisno. Da su mene pitali, i ja bih rekao isto što i doktor Vučić – posle deset godina pod Vučićem, Srbija je nenormalna i nepristojna. Doktor Vučić i ja razišli bismo se pak u svemu drugome. Vučić misli da je bolest izlečiva, ako joj se (on) suprotstavi; ja pak sumnjam u to sve i ako se suprotstavimo Vučiću. Ne slažemo se ni oko leka: Vučić misli da je on lek za poludelu Srbiju; ja pak mislim da je jedini lek da mu se suprotstavimo, iako su izgledi za ozdravljenje mali.

Manimo se tih razlika, nešto drugo je zanimljivije: deset godina Vučić uništava zdrav razum i zdravu pamet, kao i sve drugo, u Srbiji i posle deset godina konstatuje da je Srbija nenormalna i nepristojna i to tačno i precizno opiše kao bolest i onda za tu bolest, ni manje ni više, prepiše kao lek sebe, ali pod drugim imenom. Da je hteo da nađe upečatljiviju ilustraciju za nenormalnost i nepristojnost Srbije, ne bi se bolje dosetio: samo u nenormalnoj i nepristojnoj zemlji samozvani vladar koji ju je takvom, nenormalnom i nepristojnom, napravio može sebe proglasiti za njenog iscelitelja/spasitelja i očekivati da za to dobije veliku podršku naroda.

Da li će narod zaista tu bolest koja sebe hoće da predstavi kao lek prihvatiti/primiti, to Vučića i njegovih 700.000 razbojnika nimalo ne brine. Oni čvrsto veruju da će prihvatiti. Samo treba da promene ime. Jednom im je prošlo, što ne bi ponovo.

Peščanik.net, 20.09.2022.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)