By Arthur Evans © Turner Entertainment Co, A Warner Bros Entertainment Company
By Arthur Evans © Turner Entertainment Co, A Warner Bros Entertainment Company

Ponekad otkriveni detalj može značajno da promeni strukturu čitave slike. Može je prekomponovati i izmestiti njen punktum, baš kao u poznatom Antonionijevom filmu. Procesi izbora upravnika u institucijama kulture, stavljeni pod lupu javnosti, ponašaju se kao slike sa skrivenim detaljima. Ti detalji uglavnom se nalaze u tekstovima osnovnih pravnih dokumenata, koje po pravilu retko ko čita. Do javnosti su dospeli tekstovi konkursa, koji su napisani na osnovu statuta tih institucija. Potom su se pojavili programi onih retkih kandidata koji su „prošli“ kroz restriktivnu mrežu paragrafa, dok su odbijeni kandidati jednostavno morali da se pomire sa odlukom upravnih odbora, koji funkcionišu i kao slobodni tumači propisa. Tako nešto se dogodilo i u slučaju Narodne biblioteke Srbije. Naime, i pored nekoliko javnih ukazivanja na sporne detalje u Statutu, koji bi mogli dovesti do katastrofalnog ishoda, konkurs je raspisan i baš kao što se moglo očekivati, samo jedan kandidat je ispunjavao sve uslove (Jasmina Ninkov) dok je drugi (Mirko Marković) trebalo da posluži kao specijalni efekat demokratičnosti cele procedure. Kada je nakon prihvatanja ovo dvoje kandidata, pritužbu uložila odbijena kandidatkinja dr Nevena Tomić (inače direktorka Biblioteke “Studentski grad”), UO NBS je na sednici 26. novembra poništio konkurs, ali je takođe doneo odluku o neophodnosti promene Statuta Narodne biblioteke Srbije. Takva odluka je donesena “zbog proceduralnih nedoslednosti u sprovođenju konkursa, kao i naknadnog uvida u pravni status organizacionih jedinica ustanova kulture iz kojih dolaze neki od kandidata”, objavio je tom prilikom predsednik UO NBS, dodavši pritom da to ne čine zbog medijskog nasilja (misleći valjda na one prigovore koji su ukazivali na pogubnost ovakvog Statuta), već zbog ugleda insitutcije. No da se vodilo računa o ugledu institucije, mislilo bi se na vreme i ne bi se zauzimao neprijateljski stav prema medijima koji su se uključili u praćenje izbornog procesa. Takođe, svako od članova UO bi morao da pročita tekst Statuta i da razmisli o njegovom učinku i pravnim posledicama. Verujem da je UO to zapravo i učinio ali da je iznenadna reakcija jednog dela zaposlenih u NBS predstavljao iznenađenje. Nravno, zvanični sindikat je na jednoj od prethodnih sednica UO objavio punu podršku upravi, obznanjujući time svoju kapitulaciju, čime je otvorio prostor za neko novo sindikalno delovanje koje bi konačno počelo da se bavi ugroženim pravima radnika, transparentošću svih procesa u sistemu odlučivanja, kao što je i predstojeća promena Statuta NBS, koji ni po koju cenu ne sme ostati u sadašnjem obliku. Međutim, slučaj NBS nažalost nije usamljen u Srbiji, a uvećanje slike može nam pokazati kako se manipulacije statutima i konkursima događaju u dubljim slojevima izbora direktora i upravnika. Najsignifikantniji je slučaj Arhiva Srbije.

U Arhivu Srbije, kako se može saznati iz medija, sve je obavljeno po pravilu službe: zadovoljni su svi, članovi UO, kao i odlazeći direktor dr Miroslav Perišić, koji je postao jedini kandidat za novog direktora. Pomenutog 26. novembra zasedao je i UO Arhiva koji je tom prilikom pristupio otvaranju jedne jedine prijave koja je pristigla na otvoreni konkurs. Razume se da je to bila prijava odlazećeg/dolazećeg direktora dr Perišića. Kada su prisutni novinari bojažljivo izneli svoju sumnju da je možda problem u „prestrogim uslovima konkursa“, predsednik UO dr Miroslav Jovanović je objasnio zbog čega je dobro imati situaciju u kojoj se javlja samo jedan kandidat. Prema onome što su mediji preneli, dr Jovanović je napravio apoteozu nedemokratskom vladanju i odlučivanju, koje je inače karakteristično za Srbiju. Nije problem u Statutu, moglo se čuti kao objašnjenje. Naravno, bilo bi „bolje da ima više kandidata, ali da je bitan program, jer ako imate pet ili deset kandidata, a nemate viziju razvoja Arhiva, niko od toga nema benefit“. Šta bi ovo trebalo da znači? Dobra je konkurencija, ali je monopol bolji. Odnosno, ko nam garantuje da bi tih potencijalnih deset kandidata imalo viziju kakvu očigledno ima jedino direktor dr Perišić. Veći broj kandidata mogao bi samo usporiti proces, koji se ovako završava po kratkom postupku, pri čemu direktor ne mora da brine hoće li se nekom od konkurenata objaviti bolja programska budućnost „rukovođenja istorijskim nasleđem i pamćenjem“. Ukratko rečeno i ovde se radi o čuvanju ugleda institucije od nacionalnog značaja. Razume se, ugled se čuva samo strogom nedemokratskom kontrolom/štelovanjem procesa. Izgovor je zaštita nacionalnog pamćenja, odnosno Srbije. Dakle, dr Perišić je bolji čuvar Srbije od potencijalnih deset mlađih doktora istorijskih nauka. Odgovor zbog čega je to tako, nudi se javnosti u vidu paragrafa koji su predviđeni Statutom, tim najmoćnijim sredstvom za čuvanje direktorskih pozicija. Naime, prema konkursu za upravnika Arhiva Srbije, predviđeno je da kao i u slučlaju NBS, kandidat ima doktorsku titulu, direktorsko iskustvo u trajanju od najmanje tri godine kao i istraživačko iskustvo u samom Arhivu. Jasno je kao dan da se samo dr Perišić poklapa sa previđenim formatom vizionara. Ono što čudi je ćutanje zaposlenih arhivista, radničkog sindikata, kao i sramežljivost medija, koji iz čitavog procesa mogu da izvuku tek poneku trivijalnost o verbalnom sukobu, psovanju ili nečemu sličnom. Po toj logici, Radoslav Lale Pavlović je ponudio javnosti najviše zabave u Narodnom pozorištu. No to je samo bulevarsko pozorište, koje javnost najlakše percipira, dok teatar poruge u institucijama poput Arhiva Srbije prevazuilazi receptivni okvir javnosti i postaje nečitljiva slika tobožnjeg nedogađanja.

Peščanik.net, 01.12.2013.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)