Izlog Bagdad cafe, Newberry Springs

Bagdad cafe, Newberry Springs, foto: Neda Radulović-Viswanatha

Razgovor za The Atlantic vodila Annie Lowrey

Angus Deaton se bavi velikim ekonomskim i životnim pitanjima. Šta ljude čini srećnima? Kako izmeriti blagostanje? Treba li zemlje da pružaju finansijsku pomoć jedne drugima? Šta je moguće a šta potrebno dokazivati eksperimentima? Da li se nejednakost danas uvećava ili smanjuje? Da li je svet bolji ili gori nego što je bio?

On veruje da je svet danas mnogo bolje mesto za život. Ali ne svuda i ne za svakoga. Ove nedelje, u govoru na konferenciji Nacionalnog udruženja za poslovnu ekonomiju, ovaj nobelovac i profesor emeritus na odseku za ekonomiju na Prinstonu, rekao je da se nejednakost između zemalja smanjuje, dok nejednakost unutar njih raste. Kina i Indija su ostvarile veliki ekonomski napredak, dok su u podsaharskoj Africi rezultati mnogo skromniji. U razvijenim zemljama bogati su sve bogatiji, dok se srednja klasa osipa. Istraživanje koje je objavio zajedno sa slavnom prinstonskom ekonomistkinjom Anne Case otkriva još jedan zabrinjavajući trend: smrtnost je u porastu za sredovečne bele Amerikance, što je u velikoj meri posledica predoziranja i samoubistava – takozvane „smrti iz očaja“. (Uzgred, Case je Deatonova supruga; više o tome u nastavku.)

Deaton mi je dao intervju posle održanog govora na ovoj konferenciji. Razgovarali smo o tome da li je bolje siromašnima u Americi ili u zemljama sa niskim dohotkom, o moralu kompanija koje zarađuju na receptima za oxycontin koji se plaćaju iz Medicaida, o konzervativcima u Vašingtonu, o šarmu bivšeg predsednika Obame.

Malopre ste rekli nešto provokativno: da je moguće da ljudi koji se prema kriterijumima Svetske banke nalaze ispod granice ekstremnog siromaštva bolje žive u Bangladešu nego ovde u Americi. Ne slažem se sa vama.

To je pitanje koje me dugo zaokuplja. Kathy Edin i Luke Shaefer su napisali odličnu knjigu o tome, Dva dolara dnevno. Impresionirala me je i knjiga Mathewa Desmonda, Raseljeni. Evo na šta sam mislio: Svetska banka prikuplja detaljne podatke o dohotku – sada se to radi za čitav svet, jer su ciljevi održivog razvoja globalni. Ti podaci pokazuju da u SAD, za razliku od drugih zapadnih zemalja, imamo tri miliona ljudi koji žive ispod granice ekstremnog siromaštva.

Ali pretpostavljam da infrastruktura – pristup bolnicama i putevima, pristup obrazovanju, programima za decu kao što je S-CHIP, čistoj vodi za piće…

Veliki broj tih programa se sada prebacuje na fiksne budžete kojima regionalne vlasti raspolažu bez federalne kontrole, na primer Program za privremenu pomoć porodicama ili programi socijalne pomoći. Sve je teže dobiti sredstva iz tih programa. Takođe, očekivani životni vek na većem delu Apalača danas je kraći nego u Bangladešu.

Ali to nije odgovor na vaše pitanje. Problem je u tome što ne znamo kako bi trebalo vrednovati takve stvari. Ljudi s desnice određuju vrednost isključivo na osnovu troškova. Oni kažu: „Svi ti siromašni ljudi zapravo nisu toliko siromašni jer dobijaju milione dolara kroz Medicaid“. Ali tim dolarima ne možete nahraniti decu. Ne možete platiti stan.

Na kraju dignete ruke i zaključite da je siromaštvo previše komplikovano pitanje i da se ne mogu praviti takva međunarodna poređenja. Ali ako treba birati između života u siromašnom selu u Indiji i života u delti Misisipija ili u naselju prikolica u predgrađu Milvokija, nisam siguran ko tu bolje prolazi. To sam hteo da kažem.

Jeste li mnogo vremena proveli u Kentakiju, Zapadnoj Virdžiniji ili ruralnim oblastima Nebraske?

Nisam, ali svakog leta provedem pet nedelja u Montani. To se ispostavilo kao otrežnjujuće iskustvo. Tamo živi mnogo ljudi koji su veoma siromašni i zastupaju izrazito desničarske stavove. Oni ne veruju državi, a ako ih pitate zašto, prilično brzo će vas ubediti da su u pravu: „Ako mi vuk pojede kravu, ja treba da tražim dozvolu od nekog birokrate da ubijem vuka koji mi je pojeo čitav godišnji prihod“. Istorija Montane je istorija države koja je ljudima davala na korišćenje zemlju na kojoj je nemoguće napraviti pristojnu farmu. I to im je uništilo život. Zato oni državu ne vide kao nekoga ko želi da im pomogne.

Posle predavanja koje sam održao pre nekoliko dana, neko iz pubike je postavio zanimljivo pitanje: „Kad bi se ukinula državna uprava, da li bi u Americi bilo više ili manje jednakosti?“ S jedne strane, država uvećava jednakost kroz redistribuciju; s druge strane, omogućuje širenje rentijerske ekonomije koja doprinosi rastu nejednakosti. Nisam siguran šta od to dvoje odnosi prevagu.

Vaša istraživanja sa profesorkom Case nude deo odgovora na pitanja koja se postavljaju u knjizi Šta se dogodilo u Kanzasu?, zašto se ljudi opiru uplivu države i ne veruju da ona može da im poboljša život, jer vide da u mnogim slučajevima to nije slučaj.

To je istina. Dopala mi se i knjiga Arlie Hochschild. Jeste li je čitali?

Stranci u sopstvenoj zemlji. Jesam. Nisam završila Provincijsku elegiju, ali završila sam njenu knjigu Belo đubre.

Provincijska elegija? To je dobra knjiga, između ostalog zato što autor temi pristupa iz provokativne, izrazito desničarske perspektive, dok Arlie Hochschild mora dobro da se potrudi da bi stigla do pozicije koja je njemu prirodna. On je jedan od ljudi o kojima piše.

Ako biste dobili zadatak da predložite politike za suzbijanje epidemije „smrti iz očaja“, šta biste uradili?

Prvo bih se koncentrisao na problem opioida. Što je verovatno lakši deo posla. Većina ljudi koji su umrli od predoziranja nisu želeli da izvrše samoubistvo. To je problem sa tom vrstom zavisnosti – ako pokleknete, veliki su izgledi da nećete preživeti. Za razliku od alkohola i nekih drugih stvari.

Zanimljivi su podaci o rasnoj pripadnosti i zloupotrebi opioida. Izgleda da ljudi tamnije boje kože teže dobijaju recepte za njih, pa tako i u zavisnosti postoji rasna podela.

Bolje da ne otvaramo to pitanje. To je zapaljiva tema i nije sasvim jasno šta se tu događa. Jedno od objašnjenja je da apoteke u gradskim jezgrima ne žele da drže opioide jer se plaše oružanih pljački. To zvuči uverljivo. Ali ne znam.

Tvrdili ste da je porast broja umrlih od oxycontina direktna posledica širenja rentijerske ekonomije. Šta time hoćete da kažete?

Ne znam da li ste čitali knjigu Sama Quinonesa Zemlja snova, sjajna knjiga. Quinones je proveo dosta vremena u nekom zabačenom delu Meksika gde je grupa ljudi koji se pre toga nisu bavili prodajom droge odlučila da uđe u taj posao. Razvili su savršen sistem distribucije, nešto kao Walmart za drogu. Nudili su isporuke na kućnu adresu, davali popuste i uzdržavali se od korišćenja oružja. Quinones onda poredi taj model sa onim što farmaceutske kompanije rade sa oxycontinom. Poredi ih kao dva tipa organizacija za rasturanje droge. S tim što jedna od njih posluje uz blagoslov administracije Sjedinjenih Država.

Veliki broj lekova koji su se u početnoj fazi pojavili na tržištu prepisivan je ljudima dovoljno siromašnim da se kvalifikuju za Medicaid. Mnogi od njih su završili kao zavisnici od oxycontina. Quinones opisuje grad u Indijani u kojem se oxycontin koristi kao lokalna valuta. Ne koriste novac, već sve računaju u gramima oxycontina.

To nije loša valuta, zar ne? Lako se prenosi. Cena je stabilna. Tržište razvijeno.

U Americi se izdaje dovoljno recepata da svi Amerikanci dobiju zalihu za mesec dana. Nema nestašica. Niholas Eberstadt je lucidno primetio da to daje sasvim novo značenje frazi „zavisnost od države“. To je dobar esej. Eberstadt se trudi da se prikaže kao najsimaptičniji član Američkog instituta za preduzetništvo (AEI).

AEI je pun plišanih meda.

Da, kad slušate Arthura Brooksa pomislili biste da im je jedini cilj iskorenjivanje siromaštva u svetu. Ne verujem da su donatori toliko naivni. Ali da se vratim na temu. Medicaid prepisuje oxycontin, ili bar plaća račune. Eberstadt kaže da fraza „zavisnost od države“ tako menja značenje. Ljudi razvijaju zavisnost i umiru. Gde je tu korist od državnih programa pomoći? Ako pratite tok novca, videćete da se sredstva iz Medicaida prelivaju na račune porodice Sackler, čije će se ime uskoro nalaziti na svakoj javnoj zgradi u zemlji. Za kratko vreme su postali jedna od 20 najbogatijih porodica u zemlji. A obogatili su se od direktnog marketinga farmaceutskih proizvoda. Njihova sadašnja kompanija, Purdue Pharma, neko vreme je bila u finansijskim teškoćama, dok nisu napravili oxycontin. A onda su se dosetili: „Hej, zašto ne bismo od Federalne uprave za hranu i lekove pribavili licencu za prodaju heroina?“ O tome neko treba da se napiše knjiga, o političkoj ekonomiji Federalne uprave za harnu i lekove. Ljudi s desnice su uvek govorili da je treba ukinuti jer usporava registraciju novih lekova.

Da, to je rekao i Trump.

Navodno se za to zalagao i Peter Thiel. A George Stigler (još jedan ekonomista nobelovac) odavno govori da je najveći problem sa regulatornim telima u tome što ranije ili kasnije padaju pod kontrolu onih ljudi koje bi trebalo da kontrolišu. Moj utisak je da Uprava za hranu i lekove pre svega radi u interesu farmaceutskih kompanija, umesto da ih kontroliše. Ili su bar postigli neki kompromis kojim je Uprava izgleda zadovoljna. Uprava za hranu i lekove je mogla da propiše da se oxycontin prepisuje i koristi isključivo u bolnicama, kao što rade u Britaniji. Ali tu se opet vraćamo na političku ekonomiju.

Da malo promenimo temu, interesuje me šta mislite o tezi o sekularnoj stagnaciji.

To je velika zagonetka. Kada razgovarate s poslovnim ljudima i menadžerima velikih kompanija, oni ponavljaju da su inovacije tako brze i zastrašujuće da ni oni ne mogu da održe korak, a kamoli radnici. S druge strane, to se u indikatorima produktivnosti ne vidi. Neki autori misle da je problem u merenju, ali mislim da ta teza nije održiva. Ljudi koji se bave ekonometrijom, uključujući Marshalla Reinsdorfa, koji je jedan od najboljih, kažu: „U redu, merenja su možda loša, ali da li su danas zaista značajno lošija nego što su bila?“ Za to nema dokaza.

Onda je tu teza Boba Gordona. Ni njemu nisam poverovao. Napisao je knjigu od 400 strana zasnovanu na bizarnom argumentu o neponovljivim inovacijama. Pa zar neponovljivost nije deo definicije inovacije? Ne razumem.

Šta mislite o polemici o tome šta je veća pretnja – automatizacija ili seljenje proizvodnih pogona u inostranstvo? Ja bih rekla da se preseljenje fabrika iz zemlje može odigrati samo jednom. Dok automatizaciji nema kraja i svi su potencijalno ugroženi.

Ne znam. Nisam dovoljno razmišljao o tome. Ne znam čak ni šta je tačno robot. Svi pričaju o robotima. Kad Bill Gates predlaže oporezivanje robota, da li to znači da treba oporezovati i korišćenje njegovog softvera koji danas obavlja mnoge poslove koje su nekada radili ljudi?

Meni je to zvučalo kao provokativan predlog koji je nemoguće ostvariti.

To je tačno. Nema sumnje da u glavama većine ljudi robot liči na čoveka. Kao R2D2 iz Ratova zvezda.

Da li vas je iznenadila Trumpova pobeda?

Jeste. Mislim da smo se svi iznenadili. Ali nisam bio iznenađen kao neki ljudi.

Jeste li razgovarali s nekim iz Trumpovog tima?

Ne. Jel’ ima tamo nekoga s kim može da se razgovara?

Kako je protekao susret sa predsednikom Obamom?

Kada čovek dobije Nobelovu nagradu, to je kao da je umro i otišao u raj na odmor. Kao da ste preneti u neku zemlju iz bajki. A taj susret, to je bilo jedno od najbajkovitijih iskustava. Nas četvoro, svi američki državljani, sedeli smo u čekaonici. Jeste li bili tamo? Ispred Ovalne kancelarije postoji čekaonica u kojoj visi crtež Normana Rockwella sa ljudima koji sede i čekaju ispred Ovalne kancelarije. To je bilo simpatično.

Ulazili smo po abecednom redu. Rečeno nam je da ćemo prvo ući Anne i ja. Vrata nam je otvorio predsednik. Rukovali smo se i ja sam zaustio da kažem: „Hteo bih da vas…“ A on je pružio ruku pored mene i rekao: „Nema potrebe da mi predstavljate profesorku Case. Ja sam veliki poštovalac njenog rada“. Kad smo izašli, Anne je rekla: „Mislim da sam se zaljubila“. Bilo je fantastično. Pročitao je naš rad o belcima čiji se životni vek skraćuje, sve do fusnota.

Posebno se trudio da pokloni pažnju Anne, koja se stajala u zadnjem delu prostorije. Naš rad se pojavio nekoliko dana posle vesti da sam dobio Nobelovu nagradu. Rad je inače potpisan sa Case i Deaton. Najgori su bili komentari u medijima u kojima su nas opisivali rečima: „nobelovac Angus Deaton i njegova supruga, koja je takođe istraživač“.

Da, to mora da je bilo neugodno.

Neki su se posle izvinjavali. Drugi su odmah sve zaboravili. Vaša branša bi morala biti pažljivija u svom poslu. Siguran sam da vi jeste.

Trudim se da budem veoma, veoma pažljiva.

Ali Obama nije mogao biti bolji. U toj situaciji, bio je savršen. Kad je počeo da govori o radu, za nju je to bio melem za dušu. Takođe, jasno je pokazao da zna da smo troje od nas četvoro imigranti. Onaj četvrti je bio dete imigranta.

Kako tumačite jačanje antiimigrantskih stavova, iz perspektive vaših radova?

Ljudi koji mrze imigrante su oni koji ih nikada nisu sreli. Ljudi u Los Anđelesu vole imigrante. Reći ću vam još jednu zanimljivost. Iz čitavog kongresa samo jedan kongresmen je tražio da se sastanemo i razgovaramo o porastu smrtnosti među belcima, jer je to izražen trend u njegovoj državi, a on je zaista zabrinut zbog toga. Pogađajte ko je to bio.

Ko?

Keith Ellison. Bio sam veoma impresioniran.

U objavljenim radovima često postavljate pitanje u kojoj meri su elite izgubile kontakt sa ljudima koji žive u Zapadnoj Virdžiniji i iz godine u godinu gledaju kako im članovi porodica umiru.

Mislim da je to tačno. Ali priča ima i drugi dimenziju koja je, verujem, korisnija. To je zaključak da ti ljudi nemaju nikakvih izgleda da se priključe eliti. Nema više sindikata. U kongresu praktično niko ne zastupa interese radničke klase. Sindikalni pokret više nije politička sila kakva je nekada bio.

Jednom ste rekli da u svetu bez ekonomskog rasta ekonomija postaje igra nultog zbira.

Tako je. Uz godišnji rast od dva ili tri odsto nema mnogo viškova koje možete podeliti, a da ne ubijete nečijeg vola. Takođe, mislim da usporavanje rasta stimuliše bujanje rentijerske ekonomije. Ta potera za rentom, toga nekada nije bilo. Nacionalno udruženje za poslovnu ekonomiju je održavalo konferencije u Njujorku, a ne u Vašingtonu. Sva poslovna udruženja i industrijske organizacije, svi su imali sedišta u Njujorku. Čini mi se da Steve Bannon zaista drži rentijere na nišanu. Ali videćemo da li će nešto i preduzeti. Zasad nastavljaju da dele rentijerske licence.

Annie Lowrey, The Atlantic, 08.03.2017.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 22.03.2017.