Kaye Miller-Dewing, Siege of Ascalon http://bit.ly/1my8xpT

 
Časopis koji svojim čitaocima skoro redovno donosi poneki glas sa evropske i američke desnice svakako je Geopolitika, „list za politička i društvena pitanja, geopolitička i strateška istraživanja“. U junskom broju ovog mesečnika štampan je kratak razgovor sa Mariom Borheziom, jednim od osnivača italijanske Lige nord i poslanikom u Evropskom parlamentu, a tu je takođe i članak čuvenog američkog konzervativca Patrika Bjukenena.

Povod za razgovor sa Borheziom je uspeh evroskeptičnih stranaka na ovogodišnjim majskim izborima za parlament Evropske unije i njihovo osvajanje skoro četvrtine poslaničkih mesta u tom telu. „Čast mi je da vam saopštim da smo svi prezadovoljni rezultatima ovih izbora, ovo je velika, istorijska pobeda naše koalicije, naše Lige, Mari Le Pen, Štrahea… Iza nas je ogromni uloženi trud…“ poručuje Borhezio srpskim čitaocima. Liga će za sada ostaviti po strani svoju politiku osamostaljivanja severne Italije, kaže on, zbog toga što se sada mora „prvenstveno osloboditi ove sumanute Evrope bez Hrista, Evrope koja hrli u rat, u provaliju…“ Borheziova otvorenost prema drugim desnim strankama ipak nije pomogla Mari Le Pen da u toku juna osnuje zajedničku antievropsku poslaničku grupu unutar Evropskog parlamenta. Lider mađarske stranke Jobik Gabor Vona nedavno je izjavio da njegova stranka neće sklapati savez sa francuskim Nacionalnim frontom i austrijskom Partijom slobode, nazivajući ih cionistima, i objasnio da je razlog za takvu odluku finansijske prirode. Očigledno da za sada nema bliže saradnje između desnih stranaka u Evropi i pored zajedničkog negativnog odnosa prema EU, antiimigrantske politike i podrške Putinu.

U tekstu „Nacionalizam, prirodni neprijatelj imperija“ Bjukenen piše da dešavanja u Ukrajini, ruska aneksija Krima i politika Moskve prema proruskim delovima te zemlje ne predstavljaju pretnju po američke interese. Nacionalizam zemalja Istočne Evrope, smatra Bjukenen, sprečiće svaki eventualni pokušaj Rusije da ponovo dominira u tom delu starog kontinenta, kao što je nekoliko decenija ranije doveo i do raspada SSSR-a. Ali do pokušaja uspostavljanja ruske imperije neće ni doći jer je i sam Putin neka vrsta nacionaliste a ne imperijaliste. „Dok bi Putin mogao želeti ukrajinske i beloruske Ruse unutar Velike Rusije, da li iko smatra da želi i Rumune, Bugare, Poljake, Mađare, Čehe ili Slovake nazad pod vladavinu Moskve.“ Nacionalizam je svuda u svetu u porastu i „dok su to možda nedobrodošle vesti za transnacionalne elite koje se zalažu za teme kao što su klimatske promene ili goruća globalna ekonomska nejednakost, teško je u tome videti ikakvu veliku pretnju istinskim interesima američkog naroda“. Bjukenen hoće da kaže da nacionalizam može da izazove sukob, ali i da, za razliku od imperijalizma i „transnacionalnih elita“, zna za granicu. A granica ruskog nacionalizma je daleko od američkog naroda. Američki konzervativac ne uviđa da istočnoevropski nacionalizmi ne bi morali da budu tako ogorčeni neprijatelji mogućeg ruskog imperijalizma, naročito ako bi im taj imperijalizam ponudio izvesnu korekciju državnih granica u Istočnoj Evropi.

Kako Bjukenen vidi Putinovu Rusiju? „Rusija je na strani Boga. A Zapad je Gomora“, piše on nakon ruske aneksije Krima. „Putin daje Moskvi ulogu Svetog grada i centra borbe protiv neopaganizma i paganizma. U kulturnom ratu za budućnost čovečanstva on čvrstom rukom stavlja zastavu Rusije na stranu tradicionalnog hrišćanstva. U njegovim poslednjim nastupima čuju se odjeci govora Jovana Pavla II, čija je enciklika Evangelium Vitae iz 1995. godine bila izazov Zapadu koji čini moralni zločin, negira celovitost čovekovog života i živi ‘kulturu smrti’ koja prezire slabe.“ Ukoliko nije u pitanju samo neobavezujuća retorika, iskaz o Rusiji koja je na strani Boga zahtevaće ubuduće visok stepen političke i intelektualne odanosti Bjukenena i istomišljenika prema Putinovom režimu. Citirajući papsku encikliku Evangelium Vitae Bjukenen, kao verujući rimokatolik, traži vezu između svog i Putinovog hrišćanstva, ali pre toga pominje i neku „stranu tradicionalnog hrišćanstva“ na kojoj je Putin pobo zastavu Rusije u „kulturnom ratu za budućnost čovečanstva“. Šta za Bjukenena znači tradicionalno hrišćanstvo?

Citat iz njegove knjige Smrt Zapada može pružiti odgovor: „Militarizam, mučeništvo i netolerancija označavaju religije u usponu i osvajačke ciljeve. (…) Protestantski monarsi i katolički kraljevi nisu se ustručavali da spaljuju jeretike… Danas sa propovedaonica u hrišćanskim crkvama možemo da čujemo žalosna izvinjenja za grehe iz prošlosti… Istorija nas uči da se šutira pas koji cvili. (…) Da li će se ljudi koje sada uče da su bili žrtve hrišćanskog rasizma zadovoljiti izvinjenjima? (…) Ako Zapad očekuje dug život, bolje bi mu bilo da povrati borbenu veru svoje mladosti. Jer prirodno je da nacije i religije vladaju ili se njima vlada.“ Pominjanje protestantskih i rimokatoličkih monarha i njihove nekadašnje politike progona jeretika, ukazuje na to da je u pitanju politika koju bi hrišćani na Zapadu trebalo da primene unutar država u kojima žive. Dok bi Bjukenenov stav o prirodi koja nagoni religije i narode da vladaju ili da se nad njima vlada, mogao sadržati i određeni ekspanzionistički prizvuk. Tradicionalno hrišćanstvo je za Bjukenena fanatično, netolerantno i militarističko, a takva je prema njegovom mišljenju i Putinova Rusija. Drugim rečima, borbena vera hrišćanske mladosti sada se nalazi u Moskvi i to je više nego dovoljan razlog za Bjukenenovu političku podršku. Pitanje koje se neminovno nameće jeste: da li bi Putin uopšte i prihvatio jednu ovakvu apologiju svoje politike?

 
Peščanik.net, 09.07.2014.