“Bože, spasi grad” pesma je Bertolda Brehta. Zime devedeset i druge godine u Narodnom pozorištu u Sarajevu izgovorila je ovu pesmu Branka Petrić u predstavi “Majka hrabrost” od istog autora, a u režiji Lenke Udovički. Samostalna pozorišna grupa igrala je prethodno predstavu u Goraždu. Došli su prestravljeni u Sarajevo, bilo je veoma hladno, u Narodnom pozorištu sedela je izuzetno doterana sarajevska publika, bez obzira na hladnoću žene su bile u večernjim haljinama, i svi su, svi su ustali jer su znali, jer su slutili, onoga časa kada je Petrićeva uistinu, iako je reč o pozorištu, počela da izgovara pesmu, to jeste da moli “Bože, spasi grad”. Bio je to jedan od onih najluđih i najtačnijih, anticipativnih trenutaka koji se može desiti u pozorištu. I u gradu, i u polisu, od “rođenja tragedije iz duha muzike”.

Pa sada samo malo treba razmisliti o gradu, pa zamislite kandidata koji bi mislio grad, prag, krčag i most, da ne kažem baš kao Hajdeger, ni kao Bogdan Bogdanović, koga su kao gradonačelnika izreklamirali, u doba najžešće navale na modernizam, samo kao inspiratora komšijskog denunciranja, a povodom zahteva za štednju struje. Tako je tada bilo u “duhovnoj” modi, naročito disidentskoj. Kakve “Mrtvouzice”, kakva metafizika grada, kakvi spomenici, kakva sabrana dela, kakvi nacrti i projekti, kakav jezik, pa šta kažete urbanisti, arhitekti, znanstvenici i akademici, građanke i građani, šta kažete kada vam se lepo kaže “Nemoj da ruše i biju”, baš on i baš oni kažu “Nemoj da ruše i biju”. Tu za trenutak, ali samo za trenutak nedostaje da se kaže “Nemoj da mi ruše i biju”. “Nemoj da mi sude”,”Nemoj da me spreče”.

A onda idu sve te gadosti kome šta pripada i kako je šta podeljeno, uključujući i nas, građane. Kako smo mi podeljeni, po regionima, mesnim zajednicama, generacijama, ili, pak, po političkim uverenjima, klasama, rasama, etnicitetima, polovima, seksualnim opredeljenjima, veroispovestima, jezicima, koliko nas kome pripada, da li smo u familijama ili bratstvima, u plemenima ili u partijama lidera i čelnika u vidu mladih ambicioznih ljudi takvog govora tela koji se uvija oko nas, koji nam šapuće, koji nas ljupko ljubi punim ustašcima, koji mirno i mirnodopski sklapa ručice u ime našeg boljeg života u gradu Beogradu. Gde neće biti dopušteno da nas neko drugi, sem njih, bije.

Nemojte da nas branite, nemojte baš vi da nas baš toliko branite, od svega, od drugih, od sveta. Što reče onaj Čeh u onom starom vicu, što reče Rusima – nemojte da nas branite, nemojte više da nas toliko branite. I pade svuda, sem u konceptu Slobodana Miloševića, pade svuda Berlinski zid. Bilo je to davno, ali nije prošlo. Ovde još nije prošlo.

Međutim, međutim, kako reče jedna komšinica na banjičkoj pijaci, u nedelju, “Ne brinite, Banjica je Republika”. Kako je to izgovorila, tako mi je dan namah postao lep. Još se i osmehnula, lepo i široko. Sa one strane mogućnosti svakoga zla.

Možda je i prošlo, možda je u stvari gotovo. Samo još treba da se objavi. U Vojvodini je sigurno prošlo, gotovo je.

Pa jeste, reklo bi se da se nalazimo sa duge strane, da smo prešli tamo, u stvari da se vraćamo sebi. Reklo bi se da je nešto drugo u nastajanju, da je ipak drukčije, da su ljudi odlučili da ne žive kao što su do sada živeli, da žele da bude bolje, a u svakom slučaju da bude lepše.

I da je društvo jako, da građani neće da stanu ni u kakve grupe i trupe, posede i preduzeća, da se ne mogu kupiti, uzeti i prodati zajedno sa placevima, neviđenom našom zamenom za teritorije. Sve je u građevinskom zemljištu i u parama. I u raspodeli plena.

Ali je to postalo skaredno, nakazno, pa konačno i smešno i jadno. Može da se dogodi, ali je i dalje apsurdno i farsično. I nije problem ni u “pevanju i mišljenju”, ni u Hajdegeru, ni u Bogdanoviću, niti prosto u tome da Bitef, recimo, ne može biti otvoren na taj način, da se ne može događati u takvim okolnostima i pod takvom vlašću koja “Nemoj da bije”. I nije problem ni u investicijama, iako je, naravno, i to problem. I nije pitanje ni novih radnih mesta, iako je i to veliko pitanje, već se ne može zaustaviti jedan pravac, jedan potez, jedan pokret koji su ljudi rešili da preduzmu. Sebe radi. “Banjica je Republika”.

I zadivljujuća Koraksova snaga. Posle svih godina tolike neviđene energije i kreativnosti, takve borbe za demokratiju i slobodu, takvog doprinosa, neuporedivog, za pravo na sreću svakoga čoveka, a protiv tiranije, manipulacije, nasilja i rata, Koraks kaže da će i telom i duhom, svime što ima, svim svojim demokratskim sredstvima biti prvi koji neće dozvoliti. Nije se umorio, nije mu dosadno, nema pametnija posla, nije se pomirio, nije odustao. Pa kako se može ispod onoga što je Koraks rekao i zadao? Pa ne može se! To je valjda među normalnim i časnim ljudima prirodno.

 
Danas, 28.05.2008.

Peščanik.net, 28.05.2008.