Jedan stariji londonski broker je pre neki dan u sitne sate pijan seo za laptop, malo gledao porno filmove, malo kupovao naftu; krenulo ga je, pa je do jutra uspeo da za pola milijarde evra kupi 96% nafte koja je tog trenutka bila na svetskom tržištu. Ta mala noćna kupovina podigla je cenu nafte na najviši nivo u proteklih 8 meseci, a njegova firma je ostala kraća za pola milijarde evra. Tržište je ubrzo smireno, deo novca je vraćen, ali je brokerova firma ostala bez kompletnog godišnjeg prihoda. Šta je sa veseljakom bilo, ne zna se, osim da je izgubio posao i da broker više biti neće.

Brokerske kuće ovih dana užurbano proveravaju svoje službenike, da li piju, jesu li sišli s uma, kakvim su privatnim stresovima izloženi, kako to utiče na njihov rad… U Srbiji, samo u vicevima ima brokera i berze; a i čime da se trguje – jedini pravi broker je Mlađan Dinkić, njemu su cela Srbija, i sav novac u njoj, ostavljeni na čuvanje. Kada mu ponestane para, svrati do budžeta, uzme koliko mu treba i podeli svojim udruženim regionalnim prijateljima i beogradskim izaslanicima u raznim agencijama i ministarstvima. Godinama je Palmi pomagao da pazari žirafe, slonove i dinosauruse, a sada je rešio da Verku od Kragujevca, ex nihilo, za nekoliko dana, napravi najbolji vaterpolo klub u Evropi. U gradu koji jedva da ima bazen, pravi se dream team od nekoliko najboljih svetskih vaterpolista: Vanje Udovičića, Filipa Filipovića, Ćirića… A oni dolaze u centar Šumadije, jer su njihovi klubovi, kao što je slavni italijanski Pro Recco, u finansijskim problemima i ne mogu da ih plate. Kod Dinkića i Verka nema finansijskih probema, niti će ih biti, sve dok u Srbiji sve vlade, Koštuničina, Tadićeva i Vučićeva, opčinjeno gledaju u vojsku i policiju, a ceo ekonomski sistem prepuštaju čoveku koji je već postao egzemplar vredan dugogodišnjeg istraživanja raznih stručnjaka.

Dinkić je ove nedelje jedan svoj uspeh nesebično podelio sa Ivicom Dačićem: odveo ga je u jedno vojvođansko selo da stavi prvu ciglu na buduću fabričicu nemačkog Boša, koja će krajem 2013. zaposliti čak 60 radnika – da prave brisače za kola. Dinkić je to nazvao “realizacijom strategije vlade da Srbija bude centar automobilske industrije na Blakanu”. Kada prvi brisač izađe iz Pećinaca, kupiće ga on lično, na kredit, kao što je nedavno na kredit kupio Fiat 500. Prilikom lepljenja prve cigle Dačić je promovisao i novu skalu za merenje srpstva – najveći je onaj Srbin koji otvori makar jedno radno mesto. Svetkovina u Pećincima u slavu budućih brisača podseća na otvaranje MekDonaldsa u Sarajevu prošle godine, kome je prisustvovalo kompletno bosansko rukovodstvo, gde je gradonačelnik svečano pojeo prvi hamburger, a premijer federacije izjavio kako je Bosna i Hercegovina drive-inom definitivno izašla iz izolacije i uključila se u globalizaciju.

Sve to što rade nove vlasti, stare vlasti, stara opozicija… više nije groteskno, to je preraslo u nekakvo bestijalno izmotavanje koje će tek imati tragične posledice. Vučić juri od olupine aviona i poginulih pilota do poginulih deminara na Kopaoniku, od službe državne bezbednosti do službe državne bezbednosti nabavljajući dokaze o korupciji svojih saveznika i protivnika, mahnit u želji da pred očajnim svetom stekne nedostižnu prednost u trci za neprikosnovenog gospodara Srbije. Ivica Dačić je dezorijentisan, ne zna gde da udari glavom a gde nogom, i samo peva i pije, naglo zaboravljajući književni jezik i sećajući se melodije govora svoje rodne Žitorađe. Najnoviji snimak sa svadbe sina nekog ministra iz RS pokazuje premijera kako peva bez mikrofona, za stolom, bodreći sestre koje zavijaju kolo oko sofre. Da ne bi držao čaču viskija, zagrizao je džinovski tompus glumeći Fidela Kastra, ili u najmanju ruku Če Gevaru. Društvo mu je pravio Mile Dodik koga je premijer Srbije i na taj način podržao pred predstojeće izbore u BiH.

Nije dobro kada se političke ličnosti oslovljavaju nadimcima, kada se funkcije koje obavljaju toliko personalizuju; time se doprinosi učvršćivanju svesti da su oni vlasnici ministarstava, partija, državih institucija… Problem je u tome što ništa od toga ne postoji, ne postoje pravila koja njih, kao prve ljude tih institucija, na nešto obavezuju, pravila koja bi i najprimitivnije od njih držala u nekoj civilizovanoj formi. Svakoga dana prisustvujemo tome kako se neko od njih, pijan ili trezan, veseli na granici razuma, ničim zauzdan, bezobalno raspojasan. Dodatni problem je to što oni koji pretenduju da su bolji, građanskiji, evropskiji… pokazuju iste simptome, i sve češće kao alibi za svoje necivilizovano ponašanje upotrebljavaju iste argumente kao njihovi politički protivnici. Ove nedelje je Nenad Čanak, perjanica antiratnog pokreta, vojvođanskog pokreta, evropskog pokreta… ispred kafane prebio nekog pijanog čoveka jer mu je štipao bratanicu; tim batinanjem je, kaže, branio porodične vrednosti. Indikativno je ćutanje onih koji su uvek spremni da, s razlogom, osude nasilničko ponašanje Velje Ilića i njegovih delija. Čanku se valjda za olakšavajuću okolnost uzima minuli rad. Njegova biografija iz vremena najgoreg perioda u novijoj srpskoj istoriji je časna, ali on je ove nedelje bio nasilan, a nasilje je zabranjeno, uvek, u svakoj situaciji, i svima. Još je mučniji način na koji se branio uvređeno podnoseći ostavku na mesto poslanika. Odmah je potegao Ratka Mladića, vikao na parlament koji njega, Čanka, zbog odbrane porodičnih vrednosti ne uzima u zaštitu, a uzeo je ratnog zločinca. To se ne radi, ne radi se zbog žrtava Ratka Mladića, zbog ljudi u Vojvodini, Srbiji i regionu koji su, i više nego što je Čanak zaslužio, cenili ono što je govorio tokom 90-ih, i zbog toga mu opraštali pevanje Sinatre na Pinku odmah posle 5. oktobra, valjanje u svinjcu raznih rialiti programa i pridržavanje pevačice Romane za guzu, da ne padne sa podijuma. I umesto da se izvini javnosti zbog svog siledžijskog ponašanja, on tone i dalje govoreći da se ne kaje, da bi pijanca tukao još za kafanskim stolom, a ne tek kada su izašli na parking, i da to nije bilo nikakvo zlostavljanje nego prave muške, vaspitne batine.

Razni ljudi koji su se poslednjih 20-ak godina predstavljali ovoj javnosti kao nosioci građanskih, demokratskih i humanih vrednosti, sebe su nekim neoprostivim postupkom izuzeli iz zajednice civilizovanih ljudi. Ovo je bila Čankova nedelja, tu biografija ne pomaže; možda nešto objašnjava, ali nikako ne pomaže.

Ova država, zajednica, svesrpski sabor… započela je svoj život tako što je grupa majmunolikih ljudi sklopila neki savez; on je takav da je milione ljudi bacio u očaj, a iz očaja ne niče ništa osim praznine i haosa. Novu zajednicu, novi savez ne mogu praviti ljudi koji pokazuju slično shvatanje porodičnih vrednosti, patrijarhalnog morala, sile, moći i novca – kao oni koji su napravili prvobitni greh.

 
Iz najave za radio emisiju Peščanik 28.09.2012.

Peščanik.net, 28.09.2012.

Srodni linkovi: