tramvaj koji pravi polukrug

Foto: Predrag Trokicić

Taksisti su pobedili. Kar gou (Car:go) je zabranjen. Da podsetimo, početkom maja su beogradski taksisti organizovali veliki protest tražeći da se onemogući rad njihovoj konkurenciji. Naravno, to je izazvalo reakciju druge strane, a ministarka saobraćaja Zorana Mihajlović je posle sastanka sa taksistima obećala da će rešiti njihove probleme, ali i da će naći načina da i Kar gou nastavi s radom. Već tada je to izgledalo kao nemoguća misija, jer je trebalo i vuka nahraniti i ovce ostaviti na broju, a nacrt novog zakona o prevozu putnika u avgustu tu skepsu je samo pojačao. Konačno, kada je zakon dospeo u Skupštinu – koji je u međuvremenu (u petak 26. oktobra) i usvojen – postalo je jasno da su nade prevoznika Kar gou izneverene. Novi propisi su ovaj način privređivanja regulisali tako da ga praktično sprečavaju.

Istine radi valja ovde napomenuti da ni prethodne, demokratske vlasti, nisu mogle da izađu na kraj sa taksi drajverima. Čim bi, naime, zapretila opasnost da izgube nešto od svog privilegovanog položaja, beogradski taksisti bi blokirali glavne ulice i izazvali saobraćajni haos što je svaku vlast nateralo da pogne glavu i popusti. Zbog toga su već godinama taksi usluge u Beogradu loše i skupe.

Ipak, situacija je ovog puta posebno zanimljiva. Radi se, naime, o tome da se 7.000 beogradskih taksista diglo protiv 300 vozača Kar gou. Nesrazmera je već na prvi pogled očigledna. Dvadeset na jednog. Ako je tih 300 stvarno opasna konkurencija za onih sedam hiljada, onda sa tih 7.000 nešto ozbiljno nije u redu.

Ali, nije problem samo u tome što ovim zakonom Vlada Srbije sputava preduzetništvo. Ona time pokazuje i svoj odnos prema obrazovanju. Kar gou je, jednostavno rečeno, tehnološki napredan proizvod; njegove korisnike, na oba „kraja“, čini tehnološki pismeniji i socijalno-kulturno zahtevniji deo stanovništva. I, uzgred, mada ključno, nikada se niko od njih nije žalio na uslugu koju je dobio. Jer je i kvalitetnija i jeftinija od one koju daje taksi.

Vladi su puna usta digitalizacije, ali ljude kojima je ICT sastavni deo svakodnevnog života maltertira, osujećuje i – tera iz Srbije.

Kada smo već kod digitalizacije, upravo ovaj primer demantuje reči Ane Brnabić da „ova vlada… stremi… izgradnji ekonomije koja je razvojna i stvaralačka i daje šansu svima koji žele da žive od svog rada“. Kao što vidimo, dešava se upravo suprotno.

Ni to, međutim, od „ove vlade“ nije sve. Dok na jednoj strani guši privatno preduzetništvo, ona obilato pomaže državnim firmama. Gore navedene reči, naime, premijerka je izgovorila (igrom slučaja, istog dana kada je usvojen i gore pomenuti Zakon) na proslavi petogodišnjice Er Srbije. Koji događaj možda ovde i ne bi našao mesta da na njemu Ana Brnabić nije izjavila da će „Vlada Republike Srbije nastaviti da snažno podržava Er Srbiju“ te da „nam niko ne može zabraniti niti nas bilo ko može ograničiti da Er Srbiju podržavamo“. Er Srbija je naravno u većinskom državnom vlasništvu, ali je njen suvlasnik, Etihad, preostalih 49 odsto dobio da bi svojim znanjem i vezama nekadašnji JAT izveo na zelenu granu. Zato je državna pomoć ovoj kompaniji bila oročena do kraja 2016. godine, posle čega je ona konačno trebalo da bude skinuta sa grbače građana Srbije. Nastavljanje novčane podrške Er Srbiji, tačnije Etihadu, zapravo je izigravanje smisla i duha ugovora koji su dve strane potpisale.

Sad, pošto od postavljenog cilja nema ništa i pošto je smisao ugovora izigran, tj. pošto je jedan toliko slavljen posao neslavno propao, Ani Brnabić je dopalo da vadi krompire iz vatre. Arogancija, otud, koja izbija iz njenih reči, naročito insinuiranje da neko, tobože, hoće Srbiji da zabrani da dotira Er Srbiju, naravno nije slučajna. Njome treba da se prikrije taj poslovni neuspeh, odnosno da se skrene pažnja sa činjenice da je aranžman koji je sklopio Aleksandar Vučić doživeo poraz.

Ali, ne vredi. Car je go.

Kar gou je već najavio da se sa odlukom Vlade kojom se guše ekonomske slobode neće tek tako pomiriti. I u tome traži pomoć građana. Građani bi trebalo da uzvrate pobunom protiv vlasti koja se razbacuje njihovom imovinom i parama.

Peščanik.net, 29.10.2018.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.