Sada kada nema više Sovjetskog saveza, čemu služi NATO? Uzmimo alternativno pitanje: Sada kada nema Sovjetskog Saveza, čemu služi rusko nuklearno oružje i oružana sila uopšte? Odgovor na prvo pitanje samo je delimično u vezi sa odgovorom na drugo. Ima i drugih razloga zašto još uvek postoji Atlantski savez.

Prvi razlog jeste u vezi sa ravnotežom snaga u Evropi. Jasno je da bi se ona značajno pomerila u korist Rusije kada bi se rasformirao NATO.

Drugi razlog je izveden iz prvog. Naime, mnoge zemlje bi se našle pred dilemom da li da povećaju izdatke za naoružanje i da povećaju svoje odbrambene snage, pa i da razmišljaju o razvijanju sopstvenog nuklearnog oružja. Naravno, nuklearno razoružanje i odustajanje od nuklearne proliferacije uz generalnu demilitarizaciju bi otvorilo mogućnosti drukčijeg sistema bezbednosti u Evropi, ali to nije realistično.

Treći razlog jeste u vezi sa drugim. Generalno su izdaci za bezbednost manji u evropskim zemljama članicama Atlantskog saveza nego što bi inače bili. Tačno je i da neke zemlje koje nisu članice imaju koristi od povećane bezbednosti u Evropi, pa takođe ne moraju da troše mnogo na vojsku i oružje. Tako da je jeftinije biti neutralan ili neučlanjen u NATO ukoliko taj savez postoji.

Četvrti razlog su rizici evropskoj beubednosti koji dolaze iz drugih žarišta sukoba, kao što su ona na Bliskom istoku. Ovo je bez sumnje kontroverzno, jer se javljaju ista pitanja kao u slučaju ravnoteže sila u Evropi. Naime, u slučaju da se rasformira ovaj sistem kolektivne bezbednosti, ne bi se umanjilo nego bi se verovatno povećalo prisustvo evropskih snaga bezbednosti u ovom i drugim delovima sveta. Bar ako je suditi po istorijiskom iskustvu.

Konačni razlog jeste da se izbegnu sukobi između zemalja koje su članice NATO. Opet, imajući u vidu istoriju međusobnih odnosa evropskih država, njihovu sklonost balkanizaciji, o Balkanu da i ne govorimo, to ne izgleda neracionalno.

 
Peščanik.net, 28.11.2013.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija