Pitanje koje bi centralna banka trebalo sebi da postavi jeste kolika bi trebalo da bude realna kamatna stopa, ono što oni zovu referentnom kamatnom stopom, kako bi se inflacija usporavala u skladu sa ciljem koji su sebi postavili. Ukoliko imaju odgovor na ovo pitanje, to javnosti nije poznato. Ako je ceniti po monetarnoj politici koju sprovode, centralna banka računa na to da može da obuzda inflaciju s negativnom realnom referentnom stopom. Jer u ovom času stopa inflacije je oko 14 odsto, a referentna kamatna stopa centralne banke je 12,5 odsto. Očekivanja su, pretpostavljam, da će se inflacija smirivati, pa će, recimo na kraju godine, realna referentna kamatna stopa biti pozitivna (jer će stopa inflacije biti niža od kamatne stope).

Usled toga, centralna banka apeluje na vladu, ili različita vladina ministarstva, da učine nešto, svako u svojoj nadležnosti, da se uspori inflacija. Šta može vlada da uradi? Da smanji javnu potrošnju ili da zamrzne cene ili da na druge načine interveniše na tržištu. Budući da je vlada političko telo, gotovo je izvesno da će, ako je ne ograničava monetarna vlast, izabrati da čak poveća javnu potrošnju i da manipuliše cenama, hrane primera radi, jer to može da donese glasove na izborima.

Zbog toga što se ne može očekivati da vlada bude zainteresovana za nisku stopu inflacije, centralnoj se banci to nalaže kao osnovni ili čak isključivi cilj. Da bi ona to postigla, posebno u režimu ciljane inflacije, potrebno je da referentna kamatna stopa bude na nivou višem od stope inflacije. Koliko više? Ako se računa po poznatom Tejlorovom pravilu, da bi se, recimo, stopa inflacije svela na šest odsto, a da to bude i u skladu sa stopom privrednog rasta od pet odsto, referentna bi kamatna stopa trebalo da bude negde oko 19 odsto. To znači da centralna banka trenutno pomaže vladi vodeći za oko 50 odsto labaviju monetarnu politiku od one koja smiruje inflaciju.

 
Blic, 27.04.2011.

Peščanik.net, 27.04.2011.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija