Per Štajnbruk je kandidat za kancelara ispred SPD-a i govori stvari koje se i očekuju od nekoga na tom položaju. „Idemo na pobedu, a ne na mesto u vladi“. Krupne reči. U stvari je Štajnbrukova kandidatura samo deo one personalne rokade, zbog koje politika tako često ostavlja sumoran utisak. Ko uopšte veruje da ovaj čovek ima ikakve šanse protiv Angele Merkel? Dve trećine Nemaca svakako ne. A ljudi često imaju dobar osećaj za ovakve stvari.

Partijska predstava zvana trojka bila je jadna taktika. Slutili smo da ovde nešto ne štima. Nesrećna režija u ovom političkom teatru bila je zapanjujuća. Kome li je to samo palo na pamet? Tri kandidata su bila u trci iscrpivši svu snagu, koju su mogli daleko bolje da upotrebe, na demantovanje špekulacija ko će od njih predstavljati partiju na sledećim izborima.

Na kraju je Zigmar Gabrijel otkrio da je sve vreme sve ovo u stvari bilo samo zamazivanje očiju. Već je u februaru 2011. odlučio da mu je dovoljno mesto predsednika SPD-a. „Per Štajnbruk i Frank-Valter Štajnmajer su sa tim već odavno bili upoznati“. Što znači da su njih trojica i partija godinu i po dana javnost vukli za nos.

Hvala vam za ovo!

Ovako se urušava poverenje u politiku.

„Najbolji izbor“, na ovaj način su prošlog petka komentatori pozdravili odluku o izboru Štajnbruka za kandidata SPD-a, pa i ovde na on-lajn izdanju Špigla. Oni cene njegovu inteligenciju i humor, ali je problem u tome što se niko ne bira zbog toga što je inteligentan ili zbog smisla za humor. Najbolji kandidat bi bio onaj koji može da pobedi Angelu Merkel. A da bi se to desilo, SPD je morala da bude prava opoziciona partija, koja neprekidno kritikuje i pritiska vladu i udara je tamo gde je najviše boli. Od toga nismo videli ništa. Kad god se tokom proteklih godina vlada našla u nezgodnoj situaciji, to nije bila zasluga SPD-a, već članova vlade ili partije Die Linke.

SPD se u svom opozicionom radu ograničila na prijateljsko praćenje vladinih aktivnosti: pomoći kada zaškripi, staviti se na raspolaganje kada je potreban savet, priskočiti kada je hitno. Sve u svemu, kolegijalno ponašanje.

Hej drugari, mnogo vam hvala!

To i ne treba da nas čudi, jer su u poslednje vreme SPD i CDU konkurentske partije samo po tome što predstavljaju grupe koje su se namerile na iste državne položaje. Za različite političke koncepte, koji opravdavaju nazive ovih partija, one se odavno ne zalažu. Ne bismo puno pogrešili kada bismo predložili fuziju ovih partija, predlog koji bi podržali i mnogi njihovi članovi – u Jedinstvenu kapitalističku partiju Nemačke.

CDU i SPD zajedno snose odgovornost za to što je Nemačka nepravedna zemlja koja vodi nepravednu politiku. Nemački damping plata i izvozni viškovi razdiru evropsko jedinstvo. Poreska politika koristi bogatima, a teško opterećuje siromašne. Politika obrazovanja učvršćuje sistem bez socijalne mobilnosti: ako si rođen u siromaštvu, tu ćeš i da ostaneš.

Socijaldemokratska opozicija morala je da se bori protiv ovih nepravdi. Umesto toga ona ih je mirno prihvatila. Postoji toliko mogućnosti za karijeru, u senci ministara i državnih sekretara, u Bundestagu u raznim parlamentarnim odborima i naravno u Briselu i Frankfurtu. Svuda funkcije i penzije, a najviši politički cilj je ispunjavanje, ali sopstvenih potreba.

Per Štajnbruk ni tri godine nije izdržao kao predsednik pokrajine Severna Rajna Vestfalija. Na izborima je ostvario najgori rezultat SPD-a od pedesetih godina prošlog veka. Pre toga je zauzimao funkcije u ministarstvima koja su se bavila prostornim planiranjem. Bio je pomoćni referent Helmuta Šmita i šef biroa kod Johana Raua, a najbolje ga znamo kao ministra finansija u velikoj koaliciji (2005-2009). Zajedno sa Merkel, vodio je Nemačku kroz finansijsku krizu, čijem su nastanku doprineli i on i njegov prethodnik Hans Ajhel. Sloboda za hedž fondove, glasio je otprilike moto Šrederove vlade, a koalicija pod vođstvom CDU ostala je na istom kursu.

Promena ovog kursa bi bila poželjna. Ali da li je Štajnbruk prava osoba za to? Ovaj revolucionar sa sigurnom penzijom predstavio je plan za re-regulaciju finansijskog sektora, koji na prvi pogled i ne izgleda tako loše. Banke bi trebalo da se podele na komercijalne i investicione i trebalo bi da ustanove fond za spas za slučaj neke buduće krize. Tu je i gomila drugih pravila u vezi sa bankama u senci, rejting agencijama, finansijskim derivatima, kreditima vezanim za nekretnine, velikim bankama – svuda bi sve trebalo da se bolje reguliše i kontroliše. Ali čim je ovaj plan pohvalio i bivši guverner nemačke centralne banke Jozef Akerman, pojavili su se razlozi za zabrinutost.

Štajnbruk je obavio fantastičan posao deregulacije. Da li to garantuje uspeh novog regulisanja? Dobar službenik obično pokušava da uradi savesno povereni mu zadatak, prema svom najboljem znanju i umeću. Ali da li je ovo dovoljan preduslov za poverenje u politiku jednog kancelara?

 
Spiegel, 01.10.2012.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 02.10.2012.