Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča bajku o sedmoglavoj aždahi. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča nekakav vic, a ponekad mu, eto, nadođe pa ispriča bajku. Baš pravu bajku.

Elem, bajka o troglavoj aždahi.

U zemlji jednoj iza sedam brda i sedam dolina, preko sedam mora i sedam jezera, sedam rijeka i sedam šuma, življaše strašna troglava aždaha, najveća aždaha na cijelom svijetu. Jednog jutra ustade divovska troglava aždaha i pogleda oko sebe, dokle god joj tri pari očiju pogledom sežu, preko sedam rijeka i sedam šuma, iza sedam mora i sedam jezera, do sedam brda i sedam dolina, pa reče: “U pičku materinu, đe ja živim!”

– Jebiga, Kožo – rekoh ja. – Ti ni bajku ne umiješ ispričati a da nije o Bosni.
– Kako znaš da je o Bosni? – pobunio se on.
– Čuj, kako? Troglava aždaha?!?

U osnovi, naime, cijela ova priča o slučaju Sejdić – Finci svodi se zapravo na broj glava strašne aždahe. Zašto pravo da biraju i da budu birani u Bosni i Hercegovini imaju samo Bošnjaci, Hrvati i Srbi, zašto pravo na svoju glavu aždahe nemaju i Židovi ili Romi, i zašto uopće aždaha mora imati nacionalnost?

Odgovor je jednostavan: kad bi aždaha imala samo jednu glavu, i kad ne bi bilo važno čija je to glava, ne bi to u stvari bila prava aždaha, i ne bi se jutrom budila s pitanjem “đe ja u pičku materinu ovo živim?”.

A to bi, jebiga, bila bajka.

– Što vi od nas točno tražite da dobijemo kandidaturu za članstvo u EU? – pitali su tako lideri stranaka parlamentarne većine ljude iz Europske unije.
– Stvar je vrlo jednostavna – odgovorili su im Europljani. – Tražimo od vas da iznađete neko rješenje kako bi gospoda Sejdić i Finci kao Rom i Židov, i bilo tko drugi tko nije Bošnjak, Srbin ili Hrvat, oni dakle koji spadaju u “ostale”, teoretski mogli biti izabrani u tijela izvršne vlasti, kao i Bošnjaci, Srbi ili Hrvati.
– Ukratko, vi tražite da Sejdić i Finci imaju pravo birati i biti birani kao Bošnjaci, Srbi ili Hrvati?
– Ukratko, da.
– Ne razumijemo – zbuniše se bosanski lideri. – Sejdić i Finci kao Bošnjaci, Srbi ili Hrvati to pravo već imaju. Dovoljno je da se izjasne i upišu u neku od nacionalnih stranaka.
– Tako je – dodao je netko. – Mi ne gledamo da li je netko Rom ili Židov, dokle god je Bošnjak, Srbin ili Hrvat.
– Ne, ne – iznervirali su se Europljani. – Mi govorimo o pravu gospode Sejdića i Fincija da biraju i budu birani kao Rom i Židov!
– Ne razumijemo, zašto bi tražili to pravo kad Romi i Židovi ne mogu biti birani? – zbunili se opet Bosanci. – Bolje da traže pravo da budu birani kao Bošnjaci, Srbi i Hrvati.

Gospoda iz Europske unije na to ih, jasna stvar, poslala kući da nađu neko rješenje, inače ništa od dopuštenja za zahtjev za kandidaturu za pregovore za zahtjev za datum početka pregovora za članstvo u Europskoj uniji.

Konačno, ovih dana, saznaju neki mediji, lideri stranaka nove parlamentarne većine spremaju se na put u Bruxelles, sa navodno pripremljenim konkretnim prijedlozima i rješenjima posljednjeg preostalog uvjeta za dopuštenje za zahtjev za kandidaturu za pregovore za zahtjev za datum početka pregovora za članstvo Bosne i Hercegovine u Europskoj uniji – provođenje presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić – Finci i uklanjanje diskriminacije nebošnjakosrbohrvata u Ustavu BiH.

Uputila se, ukratko, troglava aždaha preko sedam brda i sedam dolina, preko sedam mora i sedam jezera, sedam rijeka i sedam šuma, da nađe odgovor na pitanje đe ona u pičku materinu ovo živi, i može li ikako u Europskoj uniji. Našla je, veli, rješenje za svoju troglavobolju.

– Jedan čovjek, jedan glas – svečano su objavili lideri stranaka parlamentarne većine.
– Jedan čovjek, jedan glas? – ponovili su u Bruxellesu.
– Tako je. Jedan čovjek, jedan glas – potvrdili su u bosanskohercegovačkoj delegaciji. – Demokracija u svom najčišćem obliku.
– Sjajno!
– I jedan čoek, jedan glas.
– Čoek?
– Da. I, naravno, čovek. Jedan čovek, jedan glas.
– Čoek? Čovek??
– Tačno. Jedan čovjek jedan glas, jedan čoek jedan glas, i jedan čovek jedan glas. Ukupno tri glasa.
– A Sejdić i Finci?
– Svatko od njih, naravno, ne samo da može birati i biti biran po tom principu već može birati hoće li birati i biti biran kao čoek, čovjek ili čovek. Ne može poštenije.
– Ali… – zbuniše se sad gospoda iz Bruxellesa.
– Osim, jasno, ako ne mislite da Rom, ili Židov, nije ni čovjek, ni čoek, ni čovek?
– Ne, zaboga…
– Odlično! – zapljeskali su bosanski lideri. – Znači, potpisujemo kandidaturu.

Tako je, kaže bajka, Bosna i Hercegovina riješila slučaj Sejdić-Finci. Kao u onom vicu, davno mi ga Kožo ispričao, kad je Regica predstavljala komšinici svoju brojnu djecu. “Ovo je”, veli, “mali Rudi, ovaj ovdje je Rudi, ono su Rudi i Rudi, onaj tamo je Rudi, a ona trojica u avliji su Rudi, Rudi i Rudi.” “Pobogu, Regice, pa kako ih razlikuješ?”, upitala je komšinica. “Kako kako?”, pogledala je Regica. “Pa po prezimenu.”

Svugdje se, eto, čovjek poznaje po djelima, samo u Bosni po prezimenu. I po pravu glasa.

Oslobođenje, 28.06.2012.

Peščanik.net, 28.06.2012.