Tolika količina kretenizma previše je čak i za Katoličku crkvu u Hrvatskoj. Žestina i bijes s kojima se posljednjih mjeseci ekipa sa zagrebačkog Kaptola obrušava na lijevo–liberalnu vladajuću koaliciju još bi i bila dobrodošla, kada bi se radilo o zaista suštinskim pitanjima za zemlju u dubokoj krizi, budući da vlast ionako nema nikakvu ozbiljnu opoziciju. Ali ne, crkveni kmeri ustrajavaju u svom križarskom jurišu na vlast isključivo zbog uvođenja seksualnog odgoja u škole, histeriziraju naročito zbog poglavlja o pravima ljudi homoseksualne orijentacije, pa su evo posegli i za krajnjim mjerama, to jest otvoreno pozvali pastvu na nasilno rušenje demokratskih institucija. Stvar je opasno eskalirala njihovom divljačkom usporedbom vlasti s nacističkim režimom koji da je također došao na vlast demokratskim metodama.

Zaboravljajući svoj temeljni nauk evanđelja, biskupi otvoreno zagovaraju krv i sukobe, poručuju kako je Hrvatskoj potrebna nova vojna akcija, a crkveni vrh, zbog tobože strašnih opasnosti od seksualnog odgoja, s lanca konačno pušta sve svoje najradikalnije desničare. Poznate i kao „advokate“ svih domaćih ratnih zločinaca, a jedan od njih ljubitelj je čak i zloglasnog Mile Budaka, ustaškog ministra i potpisnika rasnih zakona u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, odgovornog za smrt golemog broja Židova i Srba. Branio je potom isti taj biskup Prozaić i jednog svećenika, osuđenog za pedofiliju, onako kako već crkva i inače podlo štiti pedofiliju u svojim redovima, dok istodobno licemjerno zagovara važnost obitelji, pogotovo prava djece.

Ono, međutim, što se na početku činilo tek rigidnim ekscesima, ispostavilo se kao koordinirana, dobro osmišljena akcija crkve protiv socijaldemokratske vlasti, sve uz neviđeno brutalne napade na osobe drukčije seksualne orijentacije. Riječi se ne biraju, a s oltara se bezobzirno iznose teze o „antihrvatskoj, globalnoj uroti pedera, lezbi i drugih osoba devijantnog seksualnog ponašanja koje će svojim manjinskim seksualnim moralom upropastiti društvo“. A budući da vlast želi da se djecu u školi podučava normalnosti takvih „devijatnih osoba“, prirodno je onda da crkva poziva na rušenje takve vlasti.

Je li onda i niz eksplozija koje su ovih dana odjeknule Zagrebom grubi rezultat baš crkvenih poziva na oružani sukob u ionako eksplozivnoj društvenoj i socijalnoj situaciji? Nisu li upravo huškački govori svećenika uzrokovali da je na mirno okupljanje pedesetak pripadnika gay zajednice pod nazivom „Ljubi bližnjega svog“, pred zagrebačkom katedralom, pristiglo skoro tisuću takozvanih branitelja? Sve napaljenih, rigidnih desničara, čiji je fizički napad na šačicu miroljubivih demonstranata spriječio kordon do zuba naoružanih policajaca.

U svakom slučaju, upravo takve poruke s oltara daju krila raznim psihopatima, poput onoga uličnog bombaša koji je eto uspio unijeti dobru dozu nesigurnosti i straha među građane Zagreba. No premda su bombe uvijek povod za promtnu reakciju i sankcioniranje svakog govora mržnje, kao mogućeg uzroka uličnog terorizma, vlada Zorana Milanovića odnosi se prema onima koji otvoreno prizivaju rat i oružane sukobe vrlo suzdržano i bez pravog odgovora. Unatoč tome što smo, nema tome davno, svjedočili da je protekli rat započeo sličnim metodama huškanja, govorom mržnje i odvratnom propagandom na kojoj su tako zdušno ustrajavali upravo likovi u pozlaćenim mantijama i s mitrom na glavi.

Valja, međutim, upozoriti i na jedan detalj u ovom nasrtaju crkve na „nenarodnu vlast koja uništava državu“, budući da se čini kako je taj sukob dviju institucija tek unutrašnja stvar Hrvatske. Ali teško je zamisliti da ovdašnja crkva, sama i na svoju ruku, ulazi u sukob s demokratski izabranom vlašću jedne sekularne države, s obzirom da je ona, crkva, tek kotačić unutar jedne totalitarne organizacije, i kao takva, bez privole Vatikana, lišena svakog autonomnog odlučivanja. A upravo se papa Bendikt XVI. ustrajno bori protiv svakog moderniteta, te je njegova lista zala istovjetna onoj hrvatskih biskupa, od pobačaja i umjetne oplodnje do homoseksualizma i zdravstvenog, čak i građanskog odgoja. Ne sviđa se ovome papi ni agnosticizam, još manje „ekstremni sekularizam“, pa otuda i njegovi opetovani pozivi biskupima neka se „hrabro suprostave takvim vladajućim orijentacijama“.

Stoga ratoborna manifestacija hrvatskih klerika, njihove poruke o demonkraciji, to jest vladavini demona u Hrvatskoj, nisu nikakav autonomni domaći rad, nego sumorni, zatucani odjeci dogmi njihova vatikanskog šefa. Koji bi rado da upravo Hrvatska bude katolička džamahirija na rubu zapadnog, izopačenog svijeta. Ali neka se sada nitko ne čudi, jer upravo vlast stalno podilazi toj instituciji čiji su klerici koliko jučer škropili oružje, štitili ratne zločince i snažno propagirali etničku mržnju. Danas, crkva je prebogata institucija, potpuno nezainteresirana za tešku socijalnu situaciju, pa se tako anahrono, ovdje još i izrazito antiintelektualno svećenstvo bavi isključivo propagiranjem svoje doktrine ideološkog mraka. Uostalom, baš ih briga, za svako iskljupljenje zbog društvenih posljedica njihova sranja s oltara, uzoritim je biskupima ionako dovoljno izmoliti tek dva-tri očenaša.

 
Mladina, 18.01.2013.

Peščanik.net, 19.01.2013.