Popadija Pelagija piše pismo patrijarhu Porfiriju: pope Prvoslave, pošalji prvom poštom pet primitivnih prijetnji.
Stara udžbenička aliteracija s varijacijama dobila je ovih dana svoju stvarnosnu varijaciju, kada je patrijarh Porfirije priprijetio potjernicom za direktorima škola u Srbiji koji navodno diskriminiraju učenike – o čemu da ima informaciju – svjesnim obeshrabrivanjem ih ili čak sprečavanjem da se opredijele za vjersku nastavu.
„U životu nisam ni čuo, ni video da neki direktor utiče na učenike da ne pohađaju versku nastavu“, odgovorio je u Danasu na to Dejan Nedić, predsjednik Skupštine Društva direktora Srbije i direktor Druge ekonomske škole u Beogradu. „Zaista ni u kuloarima nisam čuo da neki direktor utiče na đake i za mene je ovo veliko iznenađenje, dodao je. Prisnažuje Bojan Vučković, direktor 13. beogradske gimnazije: „Nikad nisam čuo da se tako nešto desilo… ne verujem da bi se bilo ko usudio da utiče na učenike“.
Za dokazati da nije utemeljeno reći kako se vrši pritisak na neupisivanje vjerske nastave, iz škola navode i podatak da je pohađa dvije trećine učenika osnovnih i srednjih škola u Srbiji.
Što je krivo u ovakvoj reakciji Društva direktora? A što kad bi kojim slučajem patrijarhova optužba bila činjenično utemeljenija – da doista ima po srpskim školama takvog pritiska na đake – bi li mu onda izjava bila u redu?
Sociolog religije Dario Hajrić inzistira na korekciji: potpuno je, kaže za Danas, neprimjereno da patrijarh tako prijeti nekakvim objavljivanjem imena, bez obzira bila njegova informacija točna ili ne. „Znamo šta se dešava kad se prave takvi spiskovi: uvrede, pretnje i proganjanja. U društvu ogrezlom u verbalni linč, javno označavanje sa takve pozicije predstavlja prekomernu reakciju koja može vrlo lako da se otme kontroli, tako da bi bilo dobro da se držimo regularnih procedura i da izbegavamo raspisivanje poternica“.
Porfirijevu izjavu stoga ne treba demantirati već demontirati.
Što je, međutim, krivo i u ovakvom Hajrićevom postavljanju stvari? Govor o prekomjernoj reakciji ostavlja na snazi premisu po kojoj bi, kad bi Porfirijeva informacija bila točna, takvo utjecanje na učenike bilo pogrešno – uz jedino tu korekciju da ni onda ne bi bilo primjereno raspisati javnu potjernicu, izložiti direktore linču i progonu, nego bi se trebalo zadržati na „regularnoj proceduri“ isljeđivanja eventualne sabotaže vjerske nastave.
Demontaža mora ići dalje od toga. Umjesto demantiranja Porfirijeve informacije, trebalo je demontirati dublju patologiju Porfirijeve optužbe. Obrana tu treba biti napad. Odgovor da glasi: otkud vjerskom poglavaru obraz tražiti da direktori ne obeshrabruju djecu na vjersku nastavu? I kako uopće oni da se opravdaju u slučaju da su točne Nedićeve i Vučkovićeve tvrdnje da nikad čuli za takvo što?
Imajući u vidu da je sama vjerska nastava u školama onaj prvi i osnovni i jedini skandal ovdje.
Ako se dodatno poigramo riječju demontaža, mogli bismo stići do kunderijanskog leksika koji riječ smijeh razlučuje na dvije potpuno različite i čak suprotne pojave: smijeh demona (cinizam, ironija, zajedljivost, poruga, satira) i smijeh anđela (kolektivno radovanje, optimizam, ozarena lica koja ispoljavaju suglasnost, ozračje idile, ples u krugu s držanjem za ruke). Porfirijev nastup je u svojoj bazi – ispod prijetnji – anđeoski, zato što vjersku nastavu uvaljuje kao podrazumijevajuću svenarodnu vrijednost, neupitnog legitimiteta, oko koje se valja okupiti u krugu sa zadovoljnim normativnim osmijesima. Demontaža stoga mora uključivati provokaciju demonsku time što izokreće vrijednosnu pretpostavku: vjerska nastava ne kao nešto legitimno, kamoli dobro i poželjno, već kao skandal po sebi, a sabotaža kao imperativ – direktore da se prozove ukoliko nisu odgovarali djecu od sudjelovanja u tom skandalu.
Ali treba reći i da je iz perspektive istovrsnog problema s katoličkim vjeronaukom po hrvatskim školama (kao difoltnom premisom koja tendira svevaženju) – u Srbiji to sve još relativno umekšano. Nemoguće je s ove strane Dunava ne primijetiti, s određenom zavišću sve i unatoč kritici, da se Društvo direktora Srbije, ako i ne prešavši u demontažu, barem zaustavilo na skakanju s demantijem, tvrdeći neutjecanje na učenike na bilo kakav način. Udruga hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja ili Hrvatska udruga ravnatelja osnovnih škola bi lako moguće još požurile na poklonstvo Bozaniću, uz dokazivanje svjesnog utjecanja na djecu putem aktivnog ohrabrivanja na vjeronauk. Pa hrpa ravnatelja u hrvatskim školama su upravo vjeroučitelji – i to nije slučajno, nego sistemski uvjetovano. RH se odriče dijela svog suvereniteta kao javni servis dok vjeroučitelje postavlja i smjenjuje Crkva, a vatikanski konkordati čine ih drmatorima u prosvjeti i općenito nelojalnom konkurencijom redovnim, svjetovnim nastavnicima.
S komparativnom zavišću se može gledati i na omjer od samo dvije trećine školske djece na vjerskoj nastavi i trećine koja je ne pohađa. Prema podacima u RH, prikupljanima tijekom 5 godina, samo jedna županija je na toj razini, u jednoj vjeronauk pohađa tri četvrtine učenika, Grad Zagreb je na 85%, a ostalih 18 županija varira od cca 90 do 99%. I empirija golim okom potvrđuje takve brojke: u katoličkoj varijanti bude po razredu dijete-ili-dva da ne pohađa, ostavljeno da sjedi vani kao crna ovca, i to obavezno negdje usred školskog dana, kao terminu u koji se namjerno, i opet sistemski, namješta blok-sat vjeronauka.
Povrh svih slojeva na kojima je Porfirijeva prijetnja nastrana, naišao sam na društvenim mrežama i na efektnu usporedbu što je Prvoslav kao čovjek trebao reći umjesto onoga što je Porfirije kao patrijarh rekao. Od razočaranosti informacijom da direktori više škola obeshrabruju ili sprečavaju djecu da se opredijele za vjersku nastavu – uputnija bi bila razočaranost informacijom da svećenici više parohija obeshrabruju ili sprečavaju djecu da se obrate policiji zbog svećeničke pedofilije. Umjesto prijećenja javnom objavom imena tih direktora škola – uputnije bi bilo zaprijetiti javnom objavom imena tih crkvenih zlostavljača.
Ali i opet se neće raditi o nečemu što karakterizira samo svetosavsku SPC, jer znamo da je Katolička crkva po tome još i infamnija – u Hrvata kao i globalno. Ne bi li na liniji te činjenice – zbrojivši sve što vrijedi u katoličkoj varijanti još i više nego u pravoslavnoj – bilo za očekivati da i hrvatska kritička štampa ostane osupnuta svim slojevima primitivizma i prostakluka Porfirijevog istupa?
Tim više što Zagrebu i Hrvatskoj Porfirije nije stranac.
Prijetnja prosvjetnim radnicima nije se još ni ohladila, na Radiju Beograd 202 friško je, 6. juna, predstavio listu pjesama koje za njega imaju posebno značenje. Predvidljive All-Star numere za nekoga tko sebe želi predstaviti na određeni način: među Cohenom i Dylanom, Led Zeppelinom i Vangelisom, Smakom, Idolima, Partibrejkersima i Korni grupom, svoje je mjesto očekivano našla i Arsenova Zagreb i ja se volimo tajno, uz ponovljeno Porfirijevo podcrtavanje da je njegova ljubav prema Zagrebu javna.
A pokazivao se lani i sa Štulićem, u istoj funkciji marketinga voljenja se s Hrvatskom javno, čestitajući stihom „kada Zagreb izranja iz sna“ na rezultatima zagrebačkih izbora. Nije tajna ni da mu je liberalni Zagreb još i prije toga, zapravo svo vrijeme, uzvraćao ljubav – motao mu se po čuvenim kružocima, zdušno pojao mise u slavu progresivnog patrijarha i ne dao na njega ni kad bi bio hvatan u otežim nepodopštinama.
I svima je bilo oh-so-cool što rock-patrijarh poznaje stih – taman toliko da ga zloupotrijebi i falsificira. Nagradno pitanje: je li Štuliću svojstven anđeoski ili demonski izričaj? Halo, u pitanju je notorno ciničan tip, koji je čak i pjesmu Partizan obradio tako što je završni optimizam dolaska Drage Slobode nakon Pobjede (then we’ll come from the shadows) pretvorio u miljkovićevsku skepsu što se izdvaja iz kruga zadovoljnih osmijeha (dal će znati da pjeva). Ali patrijarh Porfirije u svojstvu bivšeg zagrebačkog mitropolita nije se libio baš tog i takvog Štulića upotrijebiti za izraziti poruku nade u Promjenu nakon Pobjede (ah, to P posvuda).
Kako oni nisu prepoznali dibidus lažnjaštvo i instrumentalizaciju u toj gesti?
Iz istog razloga iz kojega nisu dopuštali kritičku riječ na račun svog miljenika ni kada se otkrivalo da Miloradu Vučeliću dodjeljuje orden Svetog Save, Republiku Srpsku naziva djelom pravde, loži o Kosovu, osuđuje rezoluciju koja zabranjuje negiranje genocida u Srebrenici, na Cetinju s bratijom pjeva četničke pjesme, srdačno afirmira u Sarajevu ponosno četničkog popa-komandanta Žuću, veliča Amfilohija Sotonu, deklariranog nacista Svetog Nikolaja izdvaja kao prvu ligu bogoslovne teorije…
Iz istog razloga iz kojega i sada odzvanja gromoglasna tišina po Zagrebu povodom najnovije Porfirijeve svinjarije. Ni čuti Pilsela, Pofuka ili Pusića da poviknu protiv ovog prostakluka priprijećenja – ma koliko se radilo o bivšem zagrebačkom mitropolitu, zajedničkom čvorištu hrvatskog i srpskog medijskog simulakruma, i ma koliko se svim slojevima katehetske teme prenosilo i kao bolna problematika hrvatskog društva.
Sve je na P u popovskoj pjesmi i panegiricima Porfiriju – tako se namjestilo.
Panegiričari su zaboravili na zlatno pravilo: ne vjeruj crkvenom imenu ni kad ekumenu ili Štulićeve stihove nosi, pa ni kad si privatno pajtos s Prvoslavom.
Danas ti milo trepće Azrinom „041“ ili ispovijedanjem lijepih misli u Jasenovcu – ne nasjedni da neće koliko sutra raspisivati tjeralice za direktorima škola. Ali želim reći i više: nije li se i baš iz te epizode s mučkim uvaljivanjem stihom moglo znati da će uslijediti opet nešto mučko? Znao je tko ima uši, nije tko neće da ih ima.
Pjesnička slika Zagreba dok izranja iz sna, s dva konduktera koja vodi na remizu da razbiju lozom krizu, nabijena je značenjima, kao dio šire atmosfere albuma na kojemu iza uvodne „041“ slijedi „Užas je moja furka“, sa „smrdljivim gradom“ kao anaforom koja udara takt. Sigurno ne nešto što bi se dalo staviti u službu pomame anđela koji se razulareno odaju gnjecavom političkom optimizmu i plesu u kružoku. Uslijed čega Porfirijevo štulićevsko foliranje nije predstavljalo simpatičnu resemantizaciju već baš najgoru moguću zloupotrebu stiha – izopačujući ga u nešto anđeosko, u kič (klasična popovska posla) – pri čemu ne samo to iskrivljenje nego i neprepoznatost iskrivljenja u zagrebačkim salonima biva slikom onoga što najsuštinskije i jest problem u cijeloj perverziji s obje strane Dunava: sveanđeostvo na P.
Autor je arhitekt i pisac iz Osijeka, objavljuje na Forum.tm i Lupiga.
Peščanik.net, 07.07.2022.
Srodni linkovi:
ATEIZAMRAZGOVOR O OBRAZOVANJU
