Dok traje neizvesnost oko sudbine krivične prijave za oružanu pobunu koju je, u ime majke i sestre ubijenog premijera Đinđića, Specijalnom tužilaštvu za organizovani kriminal u Beogradu 11. novembra podneo advokat Srđa Popović, već se pojavio prvi svedok koji nedvosmisleno potvrđuje opravdanost teze na kojoj počiva glavni zahtev tužitelja: da se u slučaju političkog ubistva mora istražiti i politička pozadina tog istog ubistva.

Svedok u pitanju je hrvatska novinarka Jasna Babić, nekadašnje udarno pero zagrebačkog Nacionala. U tekstu pod naslovom Srpsko-hrvatska osovina: što povezuje Pukanića, Đinđića, Koštunicu i Montgomerya nedavno objavljenom na hrvatskom portalu Oko, ona kaže sledeće: “Osobno sam svjedok: Srđa Popović ne griješi. Ni najmanje. Za likvidaciju Zorana Đinđića mjesecima se pripremao teren, s raznih strana nekadašnje Jugoslavije, uključujući Hrvatsku. Sama egzekucija, kako će se pokazati, bila je tek problem tehničke izvedbe.”

U pokajničkom svedočenju ex post, datom sa zakašnjenjem od gotovo pune decenije, Jasna Babić prepričava detalje svog beogradskog susreta sa Vojislavom Koštunicom, iz proleća 2001, dakle u vreme kada je ovaj bio predsednik zajednice Srbija i Crna Gora, a gde je otišla po novinarskom zadatku i nalogu glavnog urednika Iva Pukanića. “Rečeno mi je kako Koštunica raspolaže senzacionalnim dokazima o umiješanosti srbijanskoga premijera Zorana Đinđića u poslove crnogorske duhanske mafije”. Čovek za vezu, sa hrvatske strane, zadužen da aranžira susret, bio je kontroverzni crnogorski biznismen (ali i bivši savetnik Mila Đukanovića i šef misije Crne Gore u SAD, koji će crnogorskog predsednika kasnije optuživati da je, zajedno sa Stankom Subotićem, bio umešan u šverc duvana) Ratko Knežević, a Jasnu Babić, sa srbijanske, dočekuje u Beogradu njen bivši esnafski kolega Aleksandar Tijanić, u to vreme savetnik za medije predsednika SCG, koji je odvozi na mesto susreta sa Koštunicom. Susret se odigrava u “skromnom, neidentificiranom beogradskom uredu, bez službenih tajnica i predsjedničkoga osiguranja”.

Razgovor traje ne duže od desetak minuta, no Babićeva odatle odlazi potpuno razočarana i neobavljenog zadatka: “Nikakve dokaze nije Koštunica držao u ruci, ali je meni održao neku vrstu predavanja o Đinđićevoj ovisnosti o crnogorskim kriminalcima, bjelodanoj iz činjenice da se on jednom zgodom vozio u privatnom avionu duhanskoga kralja Stanka Subotića Caneta. Činjenicu je, pak, izvukao iz već objavljenog Nacionalovog teksta, upravo s mojim potpisom.” Po povratku u redakciju, urednik Pukanić je, po njenim rečima, i sam zbunjen onim što se desilo, i kao jedini komentar izjavljuje sledeće: “Ma to je Monty (William Montgomery) nešto pobrkao. Koštunica se valjda predomislio.“

Nedugo posle teksta za hrvatski portal, pomenuta novinarka odlazi da gostuje na crnogorskoj TV In, a gluvu, neprobojnu tišinu srbijanskog javnog života (već godinama potpuno okamenjenu) počinje da nagriza crv izvesne sumnje i neizvesnosti: hoće li Jasna Babić u toj emisiji izneti možda nešto novo, što prethodno nije već rekla u svom tekstu? O tom gostovanju, kao i o onome što je prethodno napisala i objavila, u domaćim medijima, očekivano, gotovo da nije bilo ni reči.

U pomenutoj emisiji novinarka je iznela tvrdnju kako su tekstovi u Nacionalu (o Đinđiću) redom bili napisani na osnovu jednog jedinog izvora – gore već pomenutog Ratka Kneževića, koji se kasnije, na suđenju Pukanićevim ubicama, iskazao u najgorem mogućem svetlu, kao nimalo pouzdan svedok, čovek kojem se ne može verovati; zatim, da je ubistvo Pukanića bilo namerno zataškano a težište zločina prebačeno u Crnu Goru, uz puno znanje i aktivnu pomoć hrvatske policije i tužilaštva.

Najvažnije što je rekla bila je kratka konstatacija da iza duvanske afere u Nacionalu, kao siva eminencija, stoji američki ambasador Vilijem Montgomeri. On je taj koji je praktično odobrio objavljivanje prvog teksta iz serije istih, zatim svojim autoritetom pokrivao lažne tvrdnje Ratka Kneževića i, štaviše, radi dodatne uverljivosti, podupro njegove teze izvesnim tajnim, visoko poverljivim podacima. Svi su mislili da se tu radi o zvaničnim operativnim podacima CIA i stavovima Vašingtona, mada se kasnije ispostavilo da je reč o podacima dobijenim od srpskog DB-a, plasiranim za račun nekih mutnih (i veoma uticajnih) poslovnih i vojno-političkih krugova iz Srbije i Hrvatske. Drugim rečima, da nije bilo Montgomerija, Pukanić (i Jasna Babić) nikad ne bi ni krenuli u otvoreno medijsko difamiranje Đinđića kao navodnog šefa duvanskog kartela.

Apostrofirajući Montgomerija kao najbitnijeg “čoveka iz senke“ u celoj ovoj stvari, Babićeva je ukazala na važan trag koji povezuje mnoge učesnike umešane u sam kasniji atentat na Đinđića jer se njena priča, tačku po tačku, od jednog detalja do drugog, uz nulti stepen odstupanja, poklapa ne samo sa glavnim navodima upravo podnete krivične prijave, nego i sa svedočenjem Vladimira Popovića, osobe zadužene za medije u Đinđićevoj vladi, koji je svoj iskaz pred Specijalnim sudom dao pre više od pet godina.


Neke čudne podudarnosti

Pogledajmo stoga izjavu Vladimira Popovića koja datira od 13. aprila 2005: „To je lična uloga i upetljanost američkog ambasadora u sve to, koji je, iz samo njemu znanih ličnih razloga, bez ikakve veze i kontakta sa Amerikom, ili dozvole da se to uradi, dao dozvolu, što je meni priznao i ja sam to javno rekao, dao dozvolu Ivu Pukaniću i Ratku Kneževiću, dan pre objavljivanja tog prvog teksta u Nacionalu. Oni su njega zvali, konsultovali, pitali ga šta on misli, da li da objave taj tekst ili ne. On se vadio time što je rekao da nije mogao da im zabrani, jer on je demokratski ambasador i u demokratskim društvima šta god neko hoće da napiše, treba da se napiše, što nije tačno. To što mi je rekao nije tačno, pošto je naša služba državne bezbednosti imala tačne podatke da je on preko svog saradnika koji je bio ovde u Beogradu, koji se zove Gabrijel Eskobar, danas je službenik ambasade Amerike u Pragu, ovde u Beogradu dobio podatke iz vojne obaveštajne Službe, koje mu je vojna obaveštajna služba dostavila. Ti podaci su bili “pakovani” i izmišljeni, da sa tim podacima ode u Hrvatsku i da napadne Mila Ðukanovića zbog toga što su hteli Mila da primire, da se ne rasturi Jugoslavija, iz političkih razloga, nekih njihovih globalnih, strateških, geopolitičkih, a usput, kad već kači Mila, može malo da zakači i Zorana, nema veze, pa neka ga zakače, pa njima da bude lakše, jer je to način na koji su navikli da fukcionišu i da rade. To je ta njegova upetljanost, njegova lična i tog njegovog službenika, koji je vrlo brzo posle toga, kada se saznalo, kada smo saznali ko je on, pobegao iz Beograda.“

Otprilike tada je počela da se kreira priča: “Zoran Ðinđić je dobar predsednik vlade, on je brz, on je moderan, on je stabilan, ali izgleda da je mnogo povezan sa mafijom i sa korupcijom.”

Isto kao što se Montgomeri izvlači od sopstvene odgovornosti tvrdeći kako “u demokratskim društvima šta god neko hoće da napiše, treba da napiše“, tako i Vojislav Koštunica krajnje neobavezno, i s umišljajem, tumači pobunu Crvenih beretki kao tobožnji štrajk uniformisanih lica “u njihovoj radnoj i svakodnevnoj odeći“. Ovo prvo je deo zavere sračunate na diskreditovanje premijera susedne države, a ovo drugo tolerisanje kršenja ustavnog poretka zemlje; zajedničko za obe ove grupe ljudi jeste to što je njihovo delovanje za krajnju posledicu imalo planirano ubistvo Đinđića, a za sam sud najzanimljiviji su pojedinci koji se pojavljuju na liniji preseka ovih dveju grupa, kao lica koja su neposredno involvirana (Koštunica, Tijanić, Montgomeri).


Sufleri Koštunice i Montgomerija

Ljiljana Buha, koju je pred atentat na Đinđića kidnapovao Zemunski klan a zatim u dnevnim novinama objavljivao njene feljtonizovane “ispovesti”, posvedočila je pred sudom da pravi autor tih njenih “pisama javnosti” nisu, naravno, polupismeni zemunski kriminalci, nego lica iz Koštuničinog kabineta i Službe vojne bezbednosti.

Duh, stil i rukopis tih “pisama javnosti”, baš kao i modus operandi, identičan je “poverljivim operativnim podacima” koje je dobijao Pukanićev Nacional, na svakodnevnoj telefonskoj vezi sa ambasadorom Montgomerijem.

I Koštunica i Nacional (kao što svedoči Jasna Babić) zatim se pozivaju jedni na druge, dakle na ucenjenu Ljiljanu Buhu i na ambasadora Montogmerija, tvrdeći da je reč o jasnim dokazima o kriminalnim delatnostima vlade reformista. Oni se, dakle, pozivaju na konstrukcije koje imaju istog autora.

Srđa Popović u krivičnoj prijavi:

„Početkom septembra 2002. godine, u listovima Nacional i Identitet (za potonji je tokom policijske akcije Sablja utvrđeno da ga finansiraju Dušan Spasojević i osumnjičeni Ulemek), u više navrata pojavljuju se pisma Ljiljane Buhe, koja su u to vreme nalazila u privatnom zatvoru Dušana Spasojevića. U tim pismima iznosi se niz optužbi na račun premijera Đinđića i njegovog okruženja (Dragoljub Mićunović, Čedomir Jovanović, Goran Vesić, Dragoljub Marković), dovodeći ih u vezu sa organizovanim kriminalom. Ide se toliko daleko da se ovi ljudi koji se u pismima nazivaju „kamarilom“ optužuju da planiraju atentat na predsednika Koštunicu (prilog br. 17). Kabinet tadašnjeg predsednika SRJ, ovde osumnjičenog Vojislava Koštunice, prosledio je ta pisma Republičkom tužiocu sa predlogom da na osnovu njih započne istragu.“


“Tajming” afere Nacional

Pisanje Nacionala pada upravo u vreme smene američke administracije i haosa oko izbora za predsednika SAD (četiri meseca je trajao skandal oko brojanja glasova), a Buš preuzima mandat tek krajem januara, što praktično znači da tek tada otpočinje pravi posao oko promene administracije. Afera Nacional kreće tokom aprila i maja 2001, a samo pet meseci nakon toga u Americi se dešava 11. septembar. Već i iz ovoga može se izvući zaključak kako je Montgomeri u to vreme imao dovoljno slobode da povlači neke poteze na svoju ruku, jer je Stejt department tih dana bio obuzet drugim, mnogo prečim problemima. Uz to valja uzeti u obzir i činjenicu da su se SAD, kao svetska imperija, prema Balkanu očito postavljale kao prema regionu koji stoji na samom začelju njihovih globalnih interesa. Uopšte uzev, može se reći da je Srbija veoma nisko stajala na listi njihovih prioriteta (dokaz je sam gospodin Montgomeri koji je postavljen na tako odgovornu funkciju). Ono što je jedino zanimalo SAD to je bila potreba da nove vlasti što pre raščiste sa miloševićevskom prošlošću, kao i da se iznađe rešenje za tada aktuelni problem tzv. “Juga Srbije”; sve van toga jednostavno ih nije zanimalo.


Kratka biografija balkanskog konzula

Pre nego što ga je, oktobra 1997. godine, američki predsednik Bil Klinton imenovao za ambasadora Hrvatske, Vilijem Montgomeri je služio kao zamenik šefa misije u Sofiji (od juna 1988. do maja 1991.), ambasador u Bugarskoj (od oktobra 1993. do januara 1996. godine) i specijalni savetnik Predsednika i Državnog sekretara SAD za Implementaciju mira u BiH. Takođe, prema podacima iz biografije bivšeg diplomate istaknute na internet stranici američke misije u Zagrebu, pored funkcija u Vašingtonu, njegova druga značajnija diplomatska nameštenja uključuju i pozicije trgovinskog, ali i političkog nameštenika u Moskvi, kao i trgovinsko-ekonomskog zvaničnika u Beogradu. Funkciju ambasadora SAD u Srbiji je vršio od 2001. do 2004. godine, kada je mesecima pre isteka mandata smenjen zbog, kako se spekuliše, skandala koji je njegova supruga izazvala zbog sumnje da njen muž ima aferu sa svojom sekretaricom, američkom državljankom, iako se u nemačkoj štampi istovremeno pisalo i o vezama Montgomerijevih sa kompanijom braće Karić.

Nakon prevremenog penzionisanja, umesto povratka u SAD i povlačenja iz javnog života na Balkanu, kako bi se moglo očekivati, bivši ambasador odlučuje da ostane u kući u Cavtatu, koju je već obezbedio tokom prethodnog mandata u Hrvatskoj, nastavlja da održava uticaj pišući za regionalne štampane medije, a na površinu isplivavaju njegovi poslovni poduhvati, kao što je partnerstvo sa bivšim savetnikom predsednika Vojislava Koštunice i kumom bivšeg šefa DB-a Radeta Bulatovića – Gradimirom Nalićem.

Kako se može videti iz podataka Agencije za privredne registre, Montgomeri i njegova supruga poseduju manjinski udeo, od po petnaest procenata, u preduzeću Stracon Security, u kojem je većinski vlasnik Gradimir Nalić (62 odsto). Osnovna delatnost kompanije je bezbednost i konsalting, a Montgomeri je u njoj odgovoran za strateški konsalting, međunarodne odnose i kontakte, kao i za razvoj tržišta.

O partnerstvu Vilijema Montgomerija i Gradimira Nalića je hrvatski Novi list pisao polovinom juna 2009. godine, na sledeći način: „U samo četiri godine broj zaposlenih povećan je šest puta: od 114 krajem 2004, 2008. u ‘Straconu’ radi oko 600 zaštitara. To eksplozivno širenje navelo je medije na sumnju da nije riječ tek o iznimnoj poslovnoj sposobnosti, nego o napredovanju po političkim i osobnim vezama… Danas je Stracon security jedna od snažnijih zaštitarskih tvrtki u Srbiji, s više od dvadeset poslovnica diljem zemlje, a osigurava nekoliko vladinih agencija, dvije banke, moćno ‘Dunav osiguranje’, ‘Delta centar’ najutjecajnijega tajkuna u Srbiji Miroslava Miškovića, razne tvrtke… “ Ovaj list dalje navodi da je najavljeno i širenje kompanije na tržišta iz regiona, među kojima je Republika Srpska najzanimljivija:

„William Montgomery, dakle, usko je poslovno povezan s ljudima koji su provodili protiveuropsku politiku Vojislava Koštunice. Pritom je dobro podsjetiti da su neki novinari i Đinđiću bliski ljudi Montgomeryju svojedobno predbacivali posrednu povezanost s Đinđićevim ubojstvom, preko tekstova o „balkanskoj duhanskoj mafiji“ koje je objavljivao zagrebački Nacional i zbog kojih je, najvjerojatnije, ubijen Ivo Pukanić“, zaključuje Novi list priču o Montgomerijevom „poslovnom“ licu.

Pored toga, takođe prema podacima Agencije za privredne registre, Montgomerijevi imaju i firmu sa Goranom Matićem, bivšim visokim funkcionerom JUL-a pod imenom “Montgomery Sadler Matić & Associates DOO” koja se bavi konsaltingom u oblasti spoljne trgovine i ulaganja. Treći suvlasnik je Brent Sadler, nekadašnji novinar CNN i izveštač iz Beograda tokom ratnih dejstava NATO.

Po ocenama upućenih, sam gospodin Montgomeri nikad se nije pokazao kao naročito uspešan službenik svoje vlade. Naprotiv, ostao je upamćen po mnogim lošim potezima i šteti koju je činio američkoj administraciji. U decembru 2003, na primer, daje garancije Stejt departmentu kako će na decembarskim izborima svakako pobediti “njegova koalicija” (Otpor, “očišćeni“ DS I G17 Plus); pretpostavljene čak uverava kako će on lično odlučivati o novom premijeru. Događa se, međutim, suprotno od toga: na mesto predsednika vlade imenovan je Koštunica, što drugim rečima znači da vlast preuzimaju desni nacionalisti i jataci Ratka Mladića.


Povratak na mesto zločina

Nakon sedam punih godina potpune ilegale, u Srbiji gotovo zaboravljen od javnosti, umirovljeni američki diplomata vraća se na velika vrata, što ne treba shvatiti samo u doslovnom značenju te reči (bračni par Montgomeri se ove godine vratio u Srbiju i naselio u beogradskom naselju Neimar), nego i u smislu medijsko-spisateljske pompe. Naime, penzionisani konzul objavio je nedavno knjigu memoara Kad ovacije utihnu (podnaslov: Sećanja poslednjeg američkog ambasadora u Jugoslaviji: Borba sa demokratskom tranzicijom), koja je predstavljena na Fakultetu političkih nauka, da bi nakon toga za Montgomerijovom malenkošću zavladala prava medijska pomama, bivši ambasador daje intervjue levo i desno, od dnevnog lista Pressa do Danasa, od gostovanja na sarajevskoj TV 1 do emisije “Svedok” na RTS-u (od 17. novembra 2010). Po pravilu, on se tu pojavljuje u ulozi samozvanog stručnjaka ne samo za geopolitička pitanja i dobrog poznavaoca Balkana nego i ovlašćenog tumača okolnosti koje stoje iza Đinđićevog ubistva (“Ubistvo Đinđića nema političku pozadinu”).

Medijsku podršku, pri tom, dobija od lica koja su redom učesnici i saučesnici iz vremena “duvanske afere“, kako Aleksandra Tijanića, beogradskog kurira za vezu koji je dočekao hrvatsku novinarku Jasnu Babić u proleće 2001. i odveo je kod Koštunice da bi tamo dalje razradili strategiju kampanje protiv Đinđića, tako i glavnog urednika Pressa (karijeru započeo kao kolumnista u Panorami pod uredništvom Brace Grubačića, pa preko srpskog Nacionala i Kurira stigao do današnjeg Pressa). Njegova je uloga ovog puta da diskvalifikuje tužbu porodice Đinđić, kako bi se jednom zauvek stavila tačka na pitanje ubistva premijera. Montgomeri im nikad nije bio potrebniji nego sada, kada se lako može dogoditi da istraga obuhvati mnogo širi krug ljudi, uključujući i Aleksandra Tijanića i Koštunicu i urednika Pressa (a i samog Montgomerija)?


Neka pitanja koja se sama nameću

I da nije prethodno podignuta krivična prijava zbog oružane pobune JSO, intervju Jasne Babić takve je specifične težine da bi javni tužilac, po službenoj dužnosti, morao da reaguje i nešto preduzme. Umesto toga, balkanskog biznismena Montgomerija dovode na javni servis svaki čas i po potrebi izvlače iz olinjalog medijskog cilindra RTS kao osmo svetsko čudo, dok državne firme u Srbiji, za svoje obezbeđenje angažuju njegove i Nalićeve bivše pripadnike JSO ili rasformirane Škorpione.

Gde su ministarka pravde Malović, Homen, Dačić, Tomo Zorić, tužilac Miljko Radisavljević da daju komentar na ove, u pravnokrivičnom smislu, tako značajne tvrdnje Jasne Babić?

Podnošenje prijave Srđe Popovića dira u srce delikatnog balansa između postmiloševićevske i postđinđićevske Srbije; ta prijava pomera ugaoni kamen na kojem počiva temelj ove države opterećene miloševićevskim nasleđem i tajkunskim zagrljajem, preteći da će srušiti čitavo to zdanje, zasnovano na lažima, korupciji, dilovima i nesprovedenim reformama (kako vojnih tako i civilnih službi bezbednosti), preteći u krajnjoj instanci da se pretvori u lavinu koja nosi sve pred sobom – i toga su svi svesni.

Zbog čega tu lavinu ne pokrene predsednik Srbije i vladajući DS, odnosno kakav oni mogu imati interes da zataškavaju zločin čija je žrtva predsednik njihove stranke i nosilac demokratskih promena u zemlji? Zbog čega je predsednica Visokog saveta sudstva Nata Mesarević stavila tačku na sudski postupak, izražavajući pritom jasnu – ne sudsku, već političku volju da ubice i saučesnici ne budu izvedeni pred lice pravde? Nije potrebno pokrenuti istražni postupak da bi se došlo do zaključka da je Aleksandar Tijanić, kao savetnik za medije Vojislava Koštunice, bio jedan od predvodnika medijske hajke na ubijenog premijera. Kako je moguće da aktuelna vlada Srbije zbog toga nije smenila Tijanića sa mesta direktora RTS-a, već je praktično omogućila da se i preko javnog servisa nastavi bestidna kampanja Vojislava Koštunice? Činjenica koja ovu ocenu, da se radi o bestidnoj kampanji, samo potvrđuje, bio bi i film “Medijska pozadina ubistva”, koji je naručio i platio direktor RTS-a, Aleksandar Tijanić, i koji je na državnoj televiziji emitovan na godišnjicu atentata, a kojim se jasno sugeriše da je atentat na Premijera organizovao Vladimir Popović. Nakon emitovanja filma, Tijanić je Specijalnom tužilaštvu podneo “zahtev za pokretanje istrage za atentat” protiv Vladimira Popovića, iako je znao da za to nema nikakvog osnova i da je film tendenciozno režiran upravo zato da bi se u javnosti stvorio ovaj utisak.

Sva istraživanja javnog mnjenja pokazuju da se podrška DSS-u kreće oko cenzusa za ulazak u parlament. DSS više nije na vlasti, za Tadića ta vrsta izgovora više ne može da važi.

Postoji samo jedan logičan odgovor: ubice premijera su još uvek tu, dovoljno uticajni da i dalje kreiraju budućnost građana Srbije.

 
Peščanik.net, 08.12.2010.