Greg Sinclair, Giants Causeway goo.gl/iwZFgh

 
Ova priča morala je da sačeka ravno 70 godina da bi bila ispričana.

Znaju za nju već 70 godina – pojedinci odavde, koji o njoj taman toliko dugo ćute, jer ju je jednom davno neko iskovao u tabu, ne utisnuvši rok trajanja; i, neki drugi, koji su daleko odavde o njoj uporno pričali i pisali, ali ovde, sve ovo vreme, kao da niko nije želeo, niko nije smeo – zbog tabua, valjda – da ih sasluša.

Ovo je priča o najcrnjem oktobru u istoriji Nemačke Crnje – oktobru 1944., koja je  prećutkivana i zbog broja žrtava ali, čini se, ipak najviše – zbog načina na koji su ljudi stradali. 

„Oko 4 sata popodne 24. oktobra 1944. prva grupa muškaraca i žena, svi iz Nemačke Crnje, vezani u parovima žicom za konopac, dovode se u strvodernicu. Mladi Srbi i Romi, sa palicama u rukama, sprovode kolonu i nad njima izvode ekcese po volji. Oni koji posrnu i padnu mlate palicama i vuku za kolonom. ’Kolonu smrti’ sa svake strane prate odrasli Srbi i dečaci s kravljim zvonima. Zvone i crkvena zvona. Ovog dana biće ubijene tri grupe (…) U grupama po pet do šest žrtve moraju da stanu uz raku, a ubijaju ih mitraljezom (…) Do sumraka druga grupa još nije bila sva pobijena, a treća grupa streljana je po mesečini. Negde oko 9 sati, pošto su završili orgijanje, partizani su se uz pesmu vratili u selo.“

Koliko je tačno žitelja Nemačke Crnje (Deutsche Zerne) – do Drugog svetskog rata zasebne administrativne celine dominantno nastanjene Nemcima, tačnije – Podunavskim Švabama – stradalo u masovnoj egzekuciji u izvedbi partizanskih jedinica 24. oktobra 1944, do danas nije poznato. U knjizi „Genocid nad nemačkom manjinom u Jugoslaviji 1944-48.“, iz koje je preuzet uvodni citat, ne navodi se nikakva brojka; drugi pak nemački izvori, pre svega zbornik „Sudbina Nemaca u komunističkoj Jugoslaviji (kniga II) iz 1993, a pozivajući se na svedočenja tadašnjih žitelja Crnje, donose različite podatke – od 67 do 174 žrtvi streljanja, muškaraca i žena.

Ironično, podaci samih egzekutora su najbliži ovoj gornjoj brojci. Interesantno je da je još tokom postojanja SFRJ potvrđeno da je u Srpskoj Crnji, tokom oktobra 1944, bilo masovnog pogubljenja lokalnih Nemaca. Nemačka Crnja je faktički zauzimala zapadne delove naselja Srpske Crnje, iako je do kraja rata bila zasebna administrativna celina. U to vreme u Srpskoj Crnji bio je stacioniran Treći bataljon netom formirane 13. vojvođanske udarne brigade. Omladinski rukovodilac brigade Đorđe Momčilović Brkica u knjizi „Kako do brigade – 13. vojvođanska udarna brigada“, objavljene 1976, opisujući učinak Trećeg bataljona, navodi i ovo:„U Srpskoj Crnji organizovan je sabirni logor, postavljen Narodni sud, izvršeno ispitivanje uhvaćenih, njih oko 160 osuđeno je na smrt javnim streljanjem…“ Za sve streljane je, tvrdi autor, utvrđeno da su tokom rata učestovali u borbama protiv partizanskih jedinica, „a većina njih i u masovnim streljanjima rodoljuba“.

Streljanja Nemaca u Crnji su se, prema nemačkim izvorima, nastavila i tokom novembra. Preživeli su odvedeni u logore po Vojvodini – u Molinu, Gakovo, Knićaninu, Sremskoj Mitrovici…, a jedan broj i u radne logore u SSSR.

Ovakva mustra odmazde zadesila je skoro sva mesta u kojima su ovdašnje Švabe u svojim domovima sačekale jedinice NOVJ i Crvenu armiju: razlika je isključivo bila u dimenzijama odmazde, u broju streljanih, ulogorenih, interniranih…Pa ipak, sudbina Nemačke Crnje, u kojoj je 1944. živelo 1715 stanovnika, od čega 1277 Nemaca, u knjizi „Genocid na nemačkom manjinom….“ – u kontekstu odmazde posebno je istaknuta.

„Najnehumanija zlodela počinjena su nad Podunavskim Švabama u Nemačkoj Crnji. Posle povlačenja nemačkih oružanih snaga, samoinicijativno organizovana grupa Srba, ruskih vojnika i Roma izrodila se u psihopatsko pobedničko orgijanje mržnje rezultirajući isprva masovnim silovanjima Nemica i pljačkom. Najmanje 55 lica (dokumentovano poimenično) izvršilo je samoubistvo iz očaja i osećanja stida.“

Prema jednoj verziji zastupljenoj među nemačkim autorima, sva samoubistva dogodila su se u večernjim satima 24. oktobra, nakon masovnog streljanja u mestu. Takvu tvrdnju izneo je Leopold Rorbaher u knjizi „Izbrisani narod“, čije delove prenosi Hans Tabar u svojoj knjizi iz 1973. „Istorija Crnje“.

Odmah nakon streljanja, tvrdi Rorbaher, predstavnici nove vlasti krenuli su da obilaze ulice u kojima su živeli preostali Nemci upućujući im pretnje da će biti „zatučeni“, a ženama i devojkama – silovanjem.

„To obešćašćivanje koje im je stavljeno u izgled u tako kratkom roku mnogi Nemci nisu hteli da dočekaju. U svom tom očajanju zbog toga je 24. oktobra 1944. predveče u Crnji 75 pristojnih ljudi, većinom žena i devojaka, oduzelo sebi život. Čitave porodice su otišle svojevoljno u smrt. Žene su bacale svoju decu u bunare i skakale i same u njih, druge majke su svoju decu vešale i obesile bi se pored njih. I stari gradnočalenik Peter Štajn je izvršio samoubistvo sa svojom ženom Suzanom.“

Nije sve ostalo na pretnjama, tvrdi ovaj autor i navodi da su u silovanjima prednjačili lokalni Romi. Žena Johana Goldšeka, koji je pogubljen 24. oktobra, i njegova pastorka silovane su u prisustvu dvoje dece; odmah potom je svo četvoro izvršilo samoubistvo. Šestoro članova porodice Rotehbah obesilo se u potkrovlju svoje kuće „u jednoj vrsti“. Prethodno su silovane „žena Kaspara Rotenbaha po imenu Eva, žena njegovog sina Johana po imenu Marija i devojke (kćerke – prim.aut.) ovo dvoje od 20 i 22 godine“.

Kada su u pitanju imena drugih žrtava, Hans Tabar u svojoj knjizi iznosi i svedočanstvo izvesne gospođe Špic koja je svojevremeno živela u Nemačkoj Crnji.

„Goldšek Gretrude; Beker Kati (s dvoje dece od dve i pet godina); Štajn Peter s ženom; Šulc Mihael s ženom; Gros Nikolaus i žena s ćerkom Grin Magdalenom; Kampf Anton; Kampf Ana (otrovana); Lišeron Katarina (s devetogodišnjim detetom i majkom rođenom Hofman); Konrad Franc s ženom; Bambah Matijas s ženom; Virt Jozef s ženom; Fasbinder Jozef; Rotenbah Kaspar s ženom; Botenbah Johan s ženom i dve ćerke od 18 i 20 godina; Štibel Nikolaus; Kampf Agate sa sinom od devet godina i majkom rođenom Kern; Štibel Jakob s ženom; Henig Tereze s 23-godišnjom ćerkom; Franc Magdalena i dva sina od 9 i 11 godina; Franc Franciska i 8-godišnja ćerka; Hanzinger Johan; Vajsman Anton; Kampf Matijas s ženom (žena je uspela da se odvoji i da se domogne izbeglištva); Hofman Jozef s ženom i dvoje dece (koja su spasena iz bunara)“.

Postoji, opet, i verzija po kojoj su se masovna samoubistva u Nemačkoj Crnji dogodila u prvim danima nakon oslobođenja mesta, 5. oktobra 1944. Tu verziju podržavaju iskazi koji su nemački Crnjani, koji su napustili rodno mesto pre dolaska partizana i Crvene armije, dali nakon 1945. nemačkih državnim organima. Njihova sećanja sabrana su u drugom delu zbornika „Sudbina Nemaca u komunističkoj Jugoslaviji“.

I pored razlike u datumima, pa i u broju onih koji su izvršili samoubistvo – a brojka ide od 46 do 82 žrtava suicida, time se, međutim, ni najmanje ne krnji utisak o zaista užasnim trenucima koji su proživljavali žitelji Nemačke Crnje u oktobru pre 70 godina.

Da Crnja nije usamljeni slučaj govore i podaci o masovnim samoubistvima u Deminu u proleće 1945. godine nakon povlačenja vojnika Vermahta iz grada na severo-istoku Nemačke. U ratnim godinama Demin je – za razliku od Crnje, bio jako uporište nacional-socijalista, ali je odmazda nad lokalnim stanovništvom bila podjednako brutalna. Vojnici Crvene armije palili su čitave gradske četvrti, besprizorno mučili i ubijali nevine civile, silovali žene i devojčice. 1. maja 1945. u Deminu je svoj život okončalo između 700 i 1000 ljudi. Karl Šloser, koji je tada imao 11 godina, u intervjuu za nedeljnik Spigel opisao je užasne prizore iz svog rodnog grada:

“Naduti leševi nedeljama su plutali rekama, a sa rascvetalih stabala duž obala visila su obešena tela.”

Demin je nakon rata pripao Istočnoj Nemačkoj, a pro-ruska vlast je zabranila svaku priču o zločinima Crvene armije. Decenijama nakon pada komunističke diktature u zemlji, o žrtvama nemačkih civila i manjina se i dalje ćuti. Osećaj krivice za nedela nacista je toliko veliki da su sudbine nevinih civila izbrisane iz pamćenja i žrtvovane zarad oproštaja grehova Trećeg Rajha.

U Srpskoj Crnji je sve ove decenije svakako bilo ljudi koji su znali za krvavi oktobar 1944, ali se o tome nije govorilo. I sam predsednik opštine Nova Crnja, a rođeni Srpskocrnjanin Pera Milankov tvrdi da je za streljanja crnjanskih Nemaca saznao pre desetak godina, a o samoubistvima – tek nedavno, nakon što je pročitao knjigu Hansa Tabara.

„Bio sam šokiran kad sam saznao za toliki broj samoubistava“, rekao nam je Milankov.

Kao i kod vojvođanskih Švaba koji su izbegli s ovih prostora, tako je i priča o užasima Crnje bila prisutna i u kolektivnom sećanju onih koji su ostali ovde. Ali, ni o tome nisu smeli da govore, jedva da su o tome i šaputali.

„Moja majka, Katarina Vajs mi je o tome pričala još kada sam počeo studije istorije  i kada sam počeo da sve više postavljam pitanja i sebi i porodici o dešavanjima na jesen 1944 kada je u tadašnjoj Jugoslaviji počeo pogrom nemačkog civilnog stanovništva, ispričao nam je Rudolf Vajs, predsednik Nemačkog narodnog saveza iz Subotice.

„Sećam se da je o stradanju tj. o masovnom samoubistvu nemačkih devojčica, devojaka i žena u Crnji maltene sa šapatom govorila. Rekla je da su se one odlučile radije za smrt  nego za užas i poniženje grupnog silovanja.Više o tome nije želela da govori. To ju je podsećalo na neke njene drugarice iz škole koje su doživele sličnu sudbinu pa nije mogla više o tome da priča.“

Posle decenija ćutanja o zločinima na kraju i nakon Drugog svetskog rata, u Srbiji se tek nakon 2000. počelo javno govoriti o masovnim grobnicama, steljanjima „narodnih neprijatelja“, o logorima u kojima su na hiljade umirali od gladi i iscrpljenosti…

U pravcu otkrivanja istine o događajima nakon 1944. na teritoriji Srbije najveći iskorak država je napravila 2009. formiranjem Državne komisije za pronalaženje i obeležavanje svih tajnih grobnica u kojima se nalaze posmrtni ostaci streljanih posle oslobođenja 1944. godine.

Kao svojevrsna potvrda navoda o samoubistvima u Nemačkoj Crnji, na sajtu te komisije objavljena su imena stradalih iz tog mesta, a uz neka od njih stoji i napomena da su „izvršila samoubistvo, da bi izbegla silovanje partizana“.

Kao izvor se navodi četvrti tom zbornika „Sudbina Nemaca u komunističkoj Jugoslaviji“.

Povodom 70. godišnjice „crnog oktobra“ u Nemačkoj Crnji, predstavnici ovdašnjih nemačkih udruženja planiraju da tokom novembra posete Srpsku Crnju i polože vence i zapale sveće žrtvama streljanja i samoubistava.

Rudolf Vajs nam je rekao i da je u planu da se u tom mestu podigne spomen ploča o stradanju crnjanskih devojčica i žena, a kasnije i spomenik.

„Ideja je da spomenik predstavlja majku u položaju tela koji oslikava pokušaj da zaštiti devojčicu u svom krilu“, kazao je Vajs.

Ideju o podizanju spomenika načelno podržava i Pera Milankov, predsednik opštine Nova Crnja, u kojoj, prema popisu iz 2011, živi svega 14 Nemaca.

Spomenik će svedočiti o trenucima kada su nekadašnji žitelji tog mesta, odlučili da sami, s decom ili čitavim porodicama, odu u smrt. Zato što su bili sigurni u to da je sve ono što ih čeka u životu – crnje od same smrti.

 
Denis Kolundžija i Natalija Miletić, Balkanist, 24.10.2014.

Peščanik.net, 26.10.2014.