Vreme je Velike depresije, nezaposlenost je ogromna. Gradonačelnik malog grada u Austriji ima rešenje.

Nije poznato kome je pripadao zabranjeni politički časopis, koga je 1916. godine tokom Prvog svetskog rata u blizini fronta našao jedan austrijski mašinovođa. Možda nekom majoru pacifisti, lekaru levičaru ili naredniku zainteresovanom za ekonomiju? Niko ne može da pretpostavi šta bi se desilo da je mašinovođa Mihael Untergugenberger ostavio ovaj časopis tamo gde ga je našao i nastavio sa onim što je od njega očekivao austrijski Kajzer, a to je dopremanje municije trupama na ruskom frontu.

Mihael Untergugenberger je na trenutak prekinuo službu otadžbini, bacio pogled na časopis čudnog imena Fiziokrat i počeo da ga čita.

Ovo je početak priče za koju je 14 godina kasnije, tokom svetske ekonomske krize, čuo ceo svet. Novine u Americi, Engleskoj, Francuskoj i Nemačkoj, pisale su o jednom do tada neviđenom eksperimentu, o zadivljujućoj oštroumnosti i maštovitosti gradonačelnika Mihael Untergugenbergera. Pisale su o čudu u gradiću Vergl.

Ovo je podsećanje na zaboravljenu priču o opasnoj i blagotvornoj snazi novca, danas kada nas potresa nova finansijska kriza i razni špekulativni mehuri.

Njen glavni junak došao je na svet 15. avgusta 1884. u Tirolu. Mihael Untergugenberger bio je dete radnika. Novac za mehaničarsku školu sakupio je sam. Imao je sreću sa železnicom – u Verglu su se sretale doline Innetal i Brixental kao idealno mesto za veliku železničku stanicu. Bilo je posla za majstore i pomoćne radnike. Mladi Mihael je ovde našao posao i posle nekoliko godina postao mašinovođa.

Iz ovog perioda postoji jedna fotografija na kojoj Untergugenberger stoji ispred lokomotive, a u ruci drži francuski ključ koji mu seže od stopala do kukova. Takvi kolosalni alati bili su uobičajeni za to vreme, ali ono zbog čega se ovaj ključ čini još većim je činjenica da je Untergugenberger bio visok samo 160 cm. Bio je mršav i nejak, ali zato odličan govornik. Godine 1904. postao je član socijaldemokratske radničke partije, a kasnije je ubedio mnoge kolege radnike da se pridruže lokalnom sindikatu železničara.

Nije se stideo svojih ideja. Sa 12 je morao da napusti školu, ali je nastavio da se sam obrazuje čitajući dela Marksa i Engelsa, biografiju Henrija Forda, analize o industrijalizaciji i kapitalizmu.

Počeo je da se bavi novcem, ali samo na teorijskom nivou, jer ga u stvarnom životu nije imao.

Revoluciji nije pridavao veliki značaj, jer je Vergl, gradić sa 4.000 stanovnika, bio previše mali za revoluciju. Ako u gostionici sediš zajedno sa vlasnicima pivare ili fabrike celuloze, teško je zamisliti kako im sutra razbijaš glavu. Novac bi zato, prema Untergugenbergeru, morao spontano da poteče radnicima. Postavljalo se pitanje kako to sprovesti u delo.

O tome je razmišljao dok je vozio lokomotivu kroz Habzburšku monarhiju, a tim pitanjem se takođe bavio i politički časopis kojeg je onda za vreme rata držao u ruci.

Fiziokrat je izlazio jednom mesečno u malom tiražu od 600 primeraka. Izdavač i najvažniji autor bio je Silvio Gezel, rođen 1862, trgovac, vegetarijanac i samopriučeni ekonomista sa jednom neobičnom idejom. On je tvrdio da je osnovni problem svih finansija to što je novac različit od gvožđa, jer se može čuvati gotovo neograničeno dugo i neće početi da rđa, za razliku od gvožđa. Što znači da novac ne gubi na vrednosti. Ko gomila novac, ko ga ulaže, može da očekuje kamate i kamate na kamate, ali može da se desi da zaboravi da neko mora da stvara profit kojim će otplaćivati te kamate: radnici, službenici, menadžeri. Dokle god preduzeća uspešno posluju sve je u redu. Ali ponekad i velika marljivost i najbolje ideje nisu dovoljne da bi se plaćale kamate i kamate na kamate, a onda se krediti ne vraćaju i firme bankrotiraju.

Gezel je smatrao da problemi neće biti rešeni prestankom rata, jer će tada umesto topova i tenkova ljude unesrećivati berze i banke.

Fiziokrat je postao žrtva ratne cenzure, ali uprkos tome bio je i dalje čitan. Untergugenbergeru su se dopale Gezelove ideje, ali još uvek nije ubeđen u njih. Mnogi su svašta govorili tokom poslednjih dana monarhije. „Gezel je smatrao da bi svetu bilo bolje kada bi novac postao prolazan, kao i sve ostalo na zemlji“, objašnjava nemački ekonomista i ekspert za Gezela Verner Onken. Oko ove ideje Gezel je konstruisao čitavu teoriju: teoriju slobodnog novca. Prolazni novac, šta to treba da znači? Kako da novac počne da rđa?

Godinama kasnije, 1929, dogodilo se ono što je Gezel predvideo: krah njujorške berze. Špekulanti su skakali sa prozora, banke su bankrotirale. Uskoro je veliki broj ljudi izgubio posao. Lokomotive su ložene pšenicom, jer više niko nije kupovao žitarice.

Untergugenberger je čitao u novinama o velikoj krizi. Razmišljao je kako ponovo da se pokrene tok novca, da bi on stigao i do običnih ljudi, umesto što stalno leži na nekim računima. Mogli bismo da pomislimo da su njegova razmišljanja prilično nevažna, jer zbog čega bi se svet zanimao za odgovore tirolskog mašinovođe na finansijsko-teorijska pitanja. Ali on već dugo ne vozi samo lokomotivu.

Austrija je sada demokraitja, a on je predstavnik socijaldemokrata u gradskom savetu. U Verglu od 1928. i socijaldemokrati i građanska partija imaju jednaki broj predstavnika. Pat pozicija. Za razliku od današnje prakse raspisivanja novih izbora, o novom gradonačelniku odlučuje sreća, tako što se iz kutije izvlači ime budućeg gradonačelnika. Na prvom izvlačenju 1928. pobeđuje kandidat građanske partije, a na drugom, decembra 1931. Untergugenberger. On, sin radnika, postaje gradonačelnik Vergla.

I to u trenutku kada je kriza iz Amerike stigla u Evropu. Ni Vergl nije pošteđen. Fabrika celuloze sa njenih 400 radnika prestala je sa radom. Pivara se bori za život, mladi u braon košuljama sa kukastim krstovima marširaju gradom. Na parlamentarnim izborima 1932. austrijska Nacional-socijalistička radnička partija osvaja gotovo 20 odsto glasova. U Verglu je svaki četvrti radnik nezaposlen. Novi gradonačelnik te ljude poznaje lično. To su njegovi sugrađani, koji mu dolaze moleći ga za novac za svoju gladnu decu. Državna pomoć nezaposlenima je trajala kratko, a onda presušila. Svedok ovih događaja kasnije je napisao: „Osam do deset prosjaka je svakoga dana zvonilo na naša vrata.“

Vlada u Beču odlučila je da se protiv krize bori štednjom. Smanjivati plate i broj zaposlenih u državnim službama, rezati državne troškove. Valjda će jednom da nam krene na bolje. Barem je to bila računica. Untregugenberger je o tome napisao: „Smisao ovih mera izgleda ovako: štedeću, ići ći bos. Ali da li to pomaže obućaru? Prestaću da putujem, ali ima li državna železnica od toga koristi? Neću jesti puter, ali kako to pomaže seljaku?“

Ne, ne pomaže, veruje Untergugenberger. Bez novca niko ne kupuje, a ako ljudi nemaju novca, onda vlast mora da im ga obezbedi. Vlast u Verglu je sada on. Gradonačelnik Untergugenberger odlučuje da ne štedi, već planira da grad izda nalog za izgradnju mosta i popravku ulica. Ali to je samo deo njegovog plana. Na taj način će ljudi dobiti novac koji će ponovo početi da cirkuliše, ali verovatno ne u velikom obimu. Zidari, stolari, inženjeri će podići svoj novac. A šta onda? Hoće li možda da štede u lošim vremenima, kako bi imali za još gora. Novac ne rđa.

Ili možda ipak rđa?

A sada drugi deo plana, koji je Mihael Untegugenberger predstavio članovima gradskog saveta. U upotrebu bi trebalo uvesti novi, drugačiji novac, koji se od standardnih novčanica razlikuje u jednom: ukoliko želimo da važi i sledećeg meseca moramo na njega da nalepimo jednu vrednosnu markicu. To što je jednom predložio Silvio Gezel, sada namerava da isproba Mihael Untergugenberger. Na primer, ko želi da i sledećeg meseca koristi novčanicu od 10 šilinga, mora da kupi marku u vrednosti od 10 groša, tako da je stvarna vrednost novčanice sada 9,90 šilinga.

Novac na ovaj način postaje prolazan, bila je to Gezelova ideja, jer gubi na vrednosti, ukoliko ga ne potrošimo ranije.

Jutro je 25. jula 1932. godine, radovi su počeli. Čekići razbijaju kamen, lopate pune kolica. „Vesela buka“, piše austrijski istoričar i novinar Volfgang Broer 2007. u svojoj knjizi Nestajući novac. Tri ulice i škola su priključene na kanalizacioni sistem, metalni mostić je izgrađen preko planinskog potoka, kao i zimska skakaonica. Posle godina nezaposlenosti radnici ponovo rade, a za svoj rad dobijaju male žute, plave i ružičaste novčanice. „Potvrde o obavljenom radu“ je zvaničan naziv ovih papira. Na njima su odštampane različite vrednosti od jednog, pet ili deset šilinga i rečenica „Smanjite bedu, stvorite posao i hleb“.

Isprva su stanovnici Vergla bili skeptični. Samo su dve radnje bile spremne da prime ove novčanice. Jedna od njih je i butik Roze Untergugenberger, žene gradonačelnika. Ali kako je vreme prolazilo, sve više radnji se pridruživalo. Radnici su se ponašali baš onako kako je Gezel predvideo, a Untergugenberger nadao. Novi novac pokrenuo je posao trgovcima, pa su oni kupovali novu robu od zanatlija, seljaka i fabrika, robu koju je sada sve više ljudi moglo da kupi.

Nezaposlenost je i dalje rasla, ali u Austriji. U Verglu je padala, ali su se zato povećali poreski prihodi grada. Stanovnicima se činilo kao da je neko iz aviona bacio gomilu para. Ali uopšte nije bilo više novca nego ranije, samo što je sada novac brže cirkulisao. Od stolara do mesara, od mesara do seljka, od seljaka do gostioničara, od gostioničara do stolara i svako je dobijao nešto za svoj rad.

Okolne opštine i gradovi su kopirali ovaj eksperiment. Novi novac doneo je iznenađujuće jedinstvo u Vergl. U ostatku zemlje za vlast su se borili socijaldemokrati, austro-fašisti i nacional-socijalisti. Partijske armije su se obračunavale na ulicama. Naslovna strana jednih novina iz tog perioda glasi: „Raspustite parlament i uvedite diktaturu!“

Ali u Verglu, novi novac je izgladio sve nesporazume. Gradski savet jednoglasno podržava gradonačelnika. Uskoro dolaze i novinari. Konačno dobre vesti, kojima bi mogli da zamene redove pune loših vesti i problema. Reporteri kruže gradom u potrazi za tajnom Vergla raspitujući se kod doktora, krojača, vlasnika bioskopa. Niste našli blago? Nije došao ni veliki investitor? Nekoliko novačnica u boji i to je sve?

To je sve. Ljudi ponovo kupuju i sve je krenulo na bolje. Kapitalizam možda izgleda kao netransparentan sistem, koga karakterišu tokovi novca, krive dobitka i gubitka i kamatne stope, ali ono što se odigralo u Verglu dokazuje da se sve svodi na jedno, a to je da što više ljudi troši što više novca.

Prvi novinski izveštaji o tirolskom nestajućem novcu pušteni su u štampu, i to ne samo u Austriji. U Engleskoj, Jugoslaviji i Rumuniji pojavljuju se članci o Verglu. Jedan francuski magazin opisuje Vergl kao „novu Meku ekonomske nauke“. Američke novine izveštavaju o nesvakidašnjem „gradonačelniku Untergugenbergeru“ i malom gradu „u srcu planina“.

Jedan novinar, koji je intervjuisao Untergugenbergera, napisao je kasnije: „Dok smo razgovarali prekinula su nas tri telefonska poziva. Jedan iz bečke redakcije, drugi od švajcarskog novinara, a treći od jednih novina iz Lajpciga.“

Untergugenberger je tih meseci često bio na putu. Kao nekada lokomotivom, sada putuje po Austriji i Švajcarskoj da bi držao predavanja. On, predsednik jedne male zajednice, odjednom je najpoznatiji gradonačelnik u zemlji.

Vladi u Beču stižu pisma u kojima se zahteva da se Untergugenberger postavi za novog ministra finansija. Početkom leta 1933, u bečkom rastoranu Kajzerhof, on se obratio grupi od 170 gradonačelnika iz cele Austrije, koji su nameravali da primene njegov recept. Svi su želeli da uvedu nestajući novac. Nisu došli samo predstavnici malih gradova već i gradonačelnici Linca, Štejra i Špitala.

Zašto da ne? Zašto čudo iz Vergla ne bi postalo čudo Beča, čudo cele Austrije?

Zato što to ne želi austrijska narodna banka. Samo ona može da štampa novac. Tako piše u zakonu i tako treba da ostane. Odmah posle uvođenja novog novca, u jednom od internih dokumenata banke se govorilo o „zaustavljanju ove gluposti“. Protiv službenog rešenja, donetog početkom 1933. godine, Untergugenberger je podneo žalbu sluteći „da će je glavonje sigurno odbaciti“. Osamnaestog novembra 1933, tačno godinu i po dana od početka eksperimenta, austrijski upravni sud doneo je odluku: „Novi novac je suprotan zakonu“.

Čudo je okončano.

Novčanice su povučene iz upotrebe. Zidari koje je grad zaposlio su otpušteni. Promet u prodavnicama je smanjen, kao i poreski prihodi. „Patnja nije poslata od boga, već su je propisali zakon i ljudska glupost“, napisao je u pismu poslatom jednoj novinskoj redakciji razočarani Untergugenberger.

Kriza se vratila. Stara neprijateljstva su se ponovo rasplamsala. Sredinom februara 1934, u više austrijskih gradova naoružani socijaldemokrati su napali policijske jedinice desničarske narodne odbrane. I u Verglu je došlo do sukoba. Mladi socijalisti su se zabarikadirali u staru fabriku celuloze. Pripadnici narodne odbrane hteli su da ih razoružaju. Počela je pucnjava, nekoliko ljudi je ranjeno, a pre nego što je situacija postala još gora, Untergugenberger je pokušao da pregovorima okonča sukob. Njemu, umerenom socijaldemokrati, verovale su obe strane.

Bio je to poslednji politički potez bivšeg mašinovođe, a par dana kasnije i bivšeg gradonačelnika. Austro-fašistička vlada pod kancelarom Englbertom Dolfusom raspustila je socijaldemokratsku radničku partiju i Untergugenberger je morao da podnese ostavku. Čitavog života je patio od teške astme i umro je od plućne embolije decembra 1936, u 52. godini života.

Nekoliko meseci ranije, radom Silvia Gezela temeljno se bavio i britanski ekonomista, Džon Majnard Kejnz, najznačajniji ekonomista 20. veka, nazvavši ga „nepravedno zapostavljenim prorokom“. Silvio Gezel je umro 1930, pošto je na kratko tokom 1919. bio ministar finansija u Bavarskoj. „Verujem da će u budućnosti Gezelove ideje biti značajnije od Marksovih“, napisao je Kejnz.

Pogrešio je. Drugi svetski rat u velikoj meri je izbrisao sećanje na čudo iz Vergla, teorija o slobodnom novcu ostala je na marginama ekonomske nauke, nepoznata čak i mnogim ekonomistima. Ali je i dalje živa. Samo u nemačkom govornom području postoji desetak regionalno važećih nestajućih valuta. Neke su samo igra, a neke su ozbiljan pokušaj stvaranja alternative. Njihovi kreatori imaju na umu istu misao kao i Gezel i Untergugenberger: „Novac ne treba da stoji neupotrebljen, on bi trebalo da cirkuliše da bi svima bilo bolje“. Kao nekada u Verglu.

 
Wolfgang Uchatius, Die Zeit, 28.12.2010.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 22.09.2012.