Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
U neka doba, međutim, dosadilo meni da mi Kožo ispriča vic, pa da ja moram onda po njegovom vicu slagati priču. Bezbroj puta uvalio me tako baš u belaj. Polomim se ja živ dok nategnem tekst preko njegovog vica. Nego ćemo, rekoh, ovako: ja ti kažem o čemu ću pisati, a ti mi onda daš vic na tu temu. Dobro, na to će Kožo, o čemu ćeš da pišeš? Mislio sam, odgovorih mu ja, nešto na temu odnosa Hrvatske i Srbije prema Bosni i Hercegovini.
Odlično, reče on, imam jedan baš na tu temu. Super, razveselio se ja.
Elem, sjeo Mujo u zahod i napeo se, ali lijepo ga zatvorilo i nekako mu teško ide. Stisnuo on još jače, pravo se zacrvenio u licu, iskočile mu sve one vene na vratu, ali džabe. Uhvatio onda zraka, stisnuo zube, bogami ih tako jako stisnuo da mu se čeljust ukočila, nabrekle žile na čelu, popucale očne kapilare kao da će glava da mu eksplodira, kad odjednom – nestalo u zahodu svjetla.
Zaurlao Mujo iz same suštine svoga bića, strašan se, neljudski, gotovo životinjski vrisak prolomio kućom, kad se u taj čas opet pojavilo svjetlo.
– Ja sam, ja sam – začuje tada Fatin glas s druge strane vrata. – Izvini, nisam primijetila da si unutra.
– Uf, dobro je – odahnuo Mujo. – Ja mislio, ispale mi oči.
Čekaj, čekaj, rekoh ja Koži, kakve to veze ima sa Hrvatima, Srbima i Bosnom i Hercegovinom? Kako nema, stao se čuditi Kožo, nemoj mi reći da nisi skonto? A vidim ja kroz telefon da me zajebava. Skonto sam ja, rekoh, ali to sa Hrvatima, Srbima i BiH nikakve veze nema. Ima, ima, uvjerava me on i dalje tvrdoglavo. Vidjet ćeš, veli, na kraju. Vidjet ću na kraju? Ma ja, kaže, ti sad samo piši i ništa ne brini.
Priznaj, shvatio ja onda, svakako si mi mislio ispričati taj vic, taman da mi je trebao neki na temu Bregovićeva povratka ili Komšićeve ostavke?
Jašta sam, odgovorio on konačno.
Dobro, zajebo me Kožo, ali sad nemam kud. On svoje, ja svoje. On o Muji u zahodu, a ja o odnosu Hrvatske i Srbije prema Bosni i Hercegovini. Majci svih regionalnih problema.
Sve otkako je naime potpisan onaj, kako se zove, daytonski mir, uvriježila se u retorici hrvatskih i srpskih političkih elita floskula o te dvije države kao garantima toga kakozvanog mira. Počev od Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana kao potpisnika Daytonskog sporazuma – a na samim njihovim kvrgavim autogramima u dnu historijskog dokumenta – sve su se kasnije srpske i hrvatske vlasti gordo šepurile u šinjelima gospodara rata kao u kićenim pelerinama gospodara mira.
Podjednako prijateljski Stipe Mesić ili Ivo Josipović kao i neprijateljski Tuđmanovi mutanti iz hadezeovskih vlada, podjednako prijateljski Zoran Đinđić ili Boris Tadić kao i neprijateljski Miloševićevi mutanti iz Koštunicine vlade, svi su se do jednoga nepodnošljivo patronizirajuće postavljali prema Bosni i Hercegovini, velikodušno joj – sa figama u džepu ili bez njih, svejedno – nudeći svoju zaštitu.
Riječ je o falsifikatu bez presedana u našim suvremenim povijestima: nisu, naime, Srbija i Hrvatska svih ovih godina takozvani garanti mira u regiji zbog svojih blistavih međunarodnih ugleda, niti zbog svoje vanjskopolitičke i geostrateške moći, već – ne znam kako njihovim predsjednicima, premijerima i ministrima vanjskih poslova to jednostavnije objasniti – upravo zato što predstavljaju glavnu opasnost po taj mir. Zbog toga su, uostalom, Hrvatska i Srbija – a valja ih na to svako malo podsjetiti – uopće potpisale Daytonski sporazum: ne dakle zato što su u Bosnu svojedobno donijele mir, nego zato što su onomad u Bosnu donijele rat.
Ako će im tako biti lakše, možda im treba nacrtati i ovako: Srbija i Hrvatska su svojim potpisima na daytonski papir postale garanti regionalne stabilnosti otprilike onako kako su nakon Drugog svjetskog rata garanti mira u svijetu bili Njemačka i Japan.
U potpuno tako apsurdno izvrnutoj stvarnosti, umjesto da Beograd i Zagreb s vremena na vrijeme – trebalo, ne trebalo – dobiju po ušima tvrdo uvezanim tekstom Daytonskog sporazuma, oni njime mašu kao ordenom za zasluge, godinama paradirajući poput starije braće strašno zabrinute za svoju sirotu slabašnu sestricu.
Valjalo bi stoga u Daytonski sporazum unijeti aneks po kojemu sljedećih dvadeset godina – najmanje dvadeset, a po potrebi bi se taj rok mogao i produljiti – srpske i hrvatske vlasti ne bi smjele nijednom jedinom riječju, nikad i ni pod kakvim okolnostima, spomenuti Bosnu i Hercegovinu.
Kad Zoran Milanović ili Vesna Pusić, recimo, krenu iznositi svoje mišljenje o uređenju Bosne i Herc… – da ih se uljudno prekine, podsjeti na aneks i upozori da imaju zabranu. Hrvatska ministrica onda krene objašnjavati kako ona nije mislila ništa loše, ona je osvjedočena prijateljica Bosne i H… – na što je se opet uljudno prekine i podsjeti kako joj je to druga opomena, te da prema aneksu sporazuma mora za kaznu stotinu puta napisati “BiH je suverena država”.
I još po stotinu puta za svaki put što je protivno aneksu sporazuma spomenula riječ “BiH”.
Boris Tadić i Vuk Jeremić, recimo, čak i kad ih traži lično Zlatko Lagumdžija, da ga izbjegavaju i kriju se po Beogradu. “Halo, otvarajte, znam da ste tu!”, vikao bi Lagumdžija vireći kroz prozore i obilazeći oko zgrade s pogašenim svim svjetlima, a Jeremić bi iznutra piskutao: “Nema nas, šta ti je?! Oćeš da nas vide da pričamo s tobom?”
Tako bih ja to uredio, da se mene nešto pita. Pa ako Bosna i Hercegovina ima otići u pičku lijepu materinu, neka barem ide sama, svojom voljom, a ne što je drugi tamo šalju. Pogotovo ne samoproglašeni garanti njenog mira, koji su se ljuto napeli čuvati Bosnu i Hercegovinu, a ne vide da je moraju čuvati od sebe samih. Koji, ukratko, ne vide da su potpisani kao garanti mira baš zato što su zasrali.
Eto, prekinuo me u to Kožo, vidiš da si skonto. Napeli se, pa ne vide da su zasrali.
Nije njima, veli, Fata ugasila svjetlo, nego im oči ispale.
Oslobođenje, 22.03.2012.
Peščanik.net, 23.03.2012.
