Uverena da ću i danas putovati „do grada“ više od sata, jutros sam krenula sat i po ranije, e ne bi li se domogla Birčaninove i Centra na vreme, za sastanak sa ljudima koji nisu baš uvek u stanju da shvate ritam naše svakodnevice, pa da ne zakasnim i tako ne ispunim uverenje „da ljudi ovde uvek kasne“.

I gle čuda, neverovatnog životnog zadovoljstva, koje me namah proželo, baš kao što sam jednom u toku rata, došavši do jedne zemlje u miru, počela da plačem kada me je u radnji za hleb i ostale đakonije, prodavačica oslovila jednim oduševljenim „dobar dan“, bilo je to devedeset i treće u Parizu. Ne znam kako i ne znam zašto, ali od te ljubaznosti i osmeha meni su krenule suze, nenaviknutoj na mir, a posebno nenaviknutoj na „srećne dane čovečanstva, prazne stranice istorije“. Tako sam jutros, imajući vremena, ušla u kafić preko puta Centra, tamo gde ljudi piju kafu, a poneko čita i novine, moje je zadovoljstvo bilo toliko da nisam reagovala na urlanje u mobilni telefon građanina koji objašnjava nešto u vezi s poslom u Konzulatu Nemačke, neposrednom komšiluku Centra.

Taksista, jer od straha da ne zakasnim zvala sam taksi iako za to nema para u budžetu ni domaćem, ni stranom i „izdajničkom“, nekako ću to preživeti, objasnio je prolaznost preko Autokomande činjenicom da su juče, u ponedeljak, svi navalili na posao, budući da tog dana navale, pa je onda, tokom nedelje, već kako padne, u šta sam ja poverovala zbog činjenice da u ovoj zemlji nedostaje dvesta hiljada ljudi, na popisu, to jest gotovo jedan čitav Novi Sad. Budući da je tako šta moguće, zašto ne bi bilo moguće i objašnjenje gužve, neopisive, prethodnog dana, činjenicom da baš tada narod radi, što bi rekli, čitavo radno vreme, a onda kako se može. Nisam bila naročito sklona „da verujem“ (tako kažu naši političari kada ne znaju šta drugo da kažu), ni pre desetak godina, ni danas, da ćemo baš svi pomreti od pomračenja sunca, kao ni od promaje, te nisam bila u podrumu, baš kao ni u vreme intervencije NATO-a devedeset i devete, u „skloništu“, ipak se nekako, ta „objašnjenja“ zavuku pod kožu, to jest navika i politika da se sve objašnjava elementarnim nepogodama, i strahom od nepoznatog. Dok je čitav svet, tada, u vreme pomračenja sunca bio na ulicama i trgovima, „da vidi“. Ovde se bilo „slepo“. Tako je bilo u početku demokratskih promena.

Međutim, u kafiću, momci koji piju kafu kao i ja, i odnekud je tako prijatno da pričamo, kažu da gužve nema jer je proradila Gazela. „Nemojte da me navlačite“, kažem, oni kažu „ne zezamo se“, pogledajte u „Blic“, a ono tamo stvarno piše „Na Gazelu danas iz Savske ulice i Bulevara vojvode Mišića“. Eto.

Drugo „eto“ bilo je sinoć u dnevniku televizije B92, koji se odnekud pojavio približno vremenu u kome je to uobičajeno, što nije bio slučaj ovih dana, pa sam mislila da li „Dnevnika“ nema možda i zbog toga što ne znaju šta da u njemu kažu, to jest šta je vest dana.

To „eto“ bilo je u govoru predsednika Tadića, koji je podsetio sve nas, građane, da je „vera odvojena od države“. Doduše, nije rekao Crkva, nego vera. To mi je bilo milo čuti jer mi je uvek bilo delikatno kada predsednik Boris Tadić, za razliku od ranijeg predsednika/premijera Vojislava Koštunice u koga mi je to nekako „spadalo“, ljubi krst. Nekako sam bila uverena da to nije Tadićeva religiozna, već politička gesta. Izvinjavam se ako grešim.

Užasnuta izjavom jednog crkvenog velikodostojnika na Jarinju, i svemu tome pripadajućem, da hvala milome bogu što nam je poslao iskušenje jer se pastva u nevolji vraća Crkvi, a mogao je da nastavi i da kaže kako bi njegova zahvalnost bila još i veća da tu, na Jarinju, izgine jedno sto Srba, jer bi onda povratak Crkvi bio definitivan, nekako me to podsećanje predsednika na odvojenost države od „vere“, za trenutak „ozarilo“.

Da li bi se to moglo nastaviti, da li bi „država“ mogla drukčije da raspoređuje budžetsku liniju 481 namenjenu nevladinim organizacijama, do da ispovrti devedeset i tri miliona dinara za veroučitelje, koji nadasve kompetentno šire budalaštine po osnovnim školama.

Da li bi se moglo prestati sa „krečenjem“ crkava u korist popravki škola jer je takođe javna činjenica da u ovoj zemlji ima milion nepismenih, među onima koji su u njoj preostali, kada već ne znamo gde je onih dvesta hiljada koji bi se, možda, na popisu izjasnili da nisu religiozni, što znači pravoslavni, a time i Srbi i patrioti. Već da između svega toga postoji neka sustavna razlika. Da li bi sva druga Ministarstva koja „pružaju lebac“ Crkvi, ostavivši upravo njoj sav duhovni život, kako se već desetak godina naziva kultura, a sve tako zato što su partije, pogotovo demokratske, u potpunosti depolitizovane i dezideologizirane, da izgovorim tu mrsku reč. Pa su staranje o duši i „vrednosnom sistemu“ ostavili Crkvi. Da li bi se moglo prestati sa „sredstvima“, za one koji ne plaćaju porez, na račun onih koji su oporezovani tako da ne mogu izdržati, pa skaču kroz prozor. Da li će ovo predsednikovo podsećanje na razdvojenost Države i Crkve imati neke konsekvence s obzirom na to da predsednik nije u nekoj nevladinoj organizaciji, već je na čelu „države“, koja se, izgleda, mora kao takva i definisati, i to, između ostalog, svojom razdvojenošću od Crkve.

 
Danas, 18.10.2011.

Peščanik.net, 19.10.2011.