Pre izjašnjavanja Unije o prelaznom sporazumu za realizaciju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP), u Srbiji je stvorena atmosfera velikih očekivanja. Kao pred neku važnu utakmicu, “pobeđujemo”, “idemo dalje”. Posle utakmice se naravno podvije rep. Tako je bilo i ovde. Najpre je stvoren utisak da Unija opet nešto traži od Srbije i da će možda ovoga puta i uporni Holanđani odustati. Srbija navodno Uniji treba da ispunjava želje isporukom nekih osoba Sudu u Hagu. Do zaborava se potiskuje zašto se te osobe traže, šta su uradile i da je u interesu Srbije da ih se reši, ako već nije imala snage da im sama sudi.

Na takav opis situacije nadovezao se deo domaćih političara, naravno, izlivima potpuno nemotivisanog, to jest neosnovanog optimizma. U tome su prednjačili članovi pregovaračkog tima. Umesto da budu najtrezveniji. Govorili su da će saglasnost na Sporazum biti data, sve do dana odluke. Kada su videli atmosferu u Briselu, postali su uzdržaniji. Kasno.

Na domaće političare se nadovezao hor političara iz Evrope, što iz Brisela, što iz nacionalnih prestonica. Oni iz Brisela su računali da bi saglasnost na Sporazum i početak realizacije SSP doveo do toga da Srbija konačno ispuni obaveze prema Hagu, jer bi u protivnom imala više da izgubi, nego ako realizacije nema. Oni iz nacionalnih prestonica su možda računali slično, ali je njihov razlog bio i da njihove privrede dobiju lakši pristup srpskom tržištu. Iako je srpsko tržište malo, konjunktura na tržištu Unije je loša i svaku priliku treba iskoristiti.

Dramaturgija ne bi bila potpuna ako bi se izostavili novinari. Ne sećam se da sam ikada ranije dobijao toliko poziva od njih kao sada, sa molbom da kažem “nešto optimistično” ili čak sa otvorenim sugestijama kako taj optimizam treba da zvuči. Neki su posle objašnjenja bili voljni da smanje svoj optimistički doživljaj, drugi su insistirali da optimizam ostane u formulaciji pitanja. Dakle, umesto pitanja “šta građani Srbije gube nepotpisivanjem prelaznog sporazuma”, pitanje je glasilo “šta građani Srbije dobijaju prelaznim sporazumom”. Ne znam šta će kazati sada, valjda “dobijaju mnogo, samo sporazuma nema”.

Naravno da je posle “ne” iz Brisela zavladalo razočaranje u zemlji. Pogrešna je, međutim, adresa na koju se to neraspoloženje upućuje. Niko ne prekoreva srpske vlasti zbog toga što nisu dovršile saradnju sa Hagom, nego se prekorevaju navodno tvrdoglavi, čak namćorasti Holanđane. Umesto da objasne svoj optimizam kao veliku grešku, članovi srpskog pregovaračkog tima već počinju novu rundu optimizma, kako će Sporazum biti odobren sredinom oktobra, decembra, itd. Tome se naravno, opet, priključuju novinari.

Tek retki se pitaju, zašto Srbija sama ne počne da sprovodi sporazum, kako su neki briselski zvaničnici i preporučili. To ne samo da je moguće, nego je i korisno za sve potrošače u Srbiji, kao i za imidž vlade Srbije. Jer, sa protokom vremena carine i barijere za firme iz Unije bi se smanjivale, pa bi time robe i usluge za naše potrošače postajale jeftinije. A poboljšao bi se i kvalitet, kao i sloboda izbora. Usput, to bi delovalo antiinflatorno. Vlada bi mogla da počne i sa donošenjem zakona koji je čekaju kao deo obaveza prema SSP. I to bi bilo korisno za firme i građane u Srbiji. Od primene SSP štetu bi imale samo nekonkurentne firme i monopolisti. Nekonkurentne firme bi morale da se promene ili bi nestale. A monopolisti bi izgubili deo profita, morali bi više da se trude oko potrošača za manje para. Kada već Antimonopolska komisija ne može ništa da uradi, ovo bi bio efikasniji put da se delovanje monopola ograniči.

Vlasti ne kažu da nameravaju da jednostrano sprovode SSP. Jer da su htele da to učine, mogle su i pre njegovog sastavljanja, prosto zato što je to korisno za ogromnu većinu građana i firmi u Srbiji. Da su htele, to su mogle da rade sve vlade posle 2000. Verovatno ni ova vlada neće ništa raditi, nego će opet čekati da se Unija izjasni.

U međuvremenu, pored saradnje sa Sudom u Hagu, na šta je usmeren formalni zahtev Unije: Srbija bi trebalo da povede računa o još nekim stvarima koje se tiču njenog interesa, ali i o tome kako je Unija vidi.

Nekoliko je takvih dodatnih stvari. Prvo, teško da će Srbima na Kosovu biti bolje, ako Srbija zateže oko Euleksa. Teško i da će Srbija u Uniji pobuditi simpatije kao zemlja koja kaže da hoće da bude članica, ako prema misiji Unije ima neprijateljski stav. Drugo, ima malo smisla i tužba sudu UN protiv priznavanja Kosova. Ona može malo da zakoči priznanje od zemalja koje to još nisu učinile, ali nijedna zemlja koja je već priznala Kosovo neće povući to priznanje, bez obzira na presudu. Iako je Kosovo priznalo samo pedesetak zemalja, one stvaraju 2/3 dohotka u svetu. I ogromna većina zemalja Unije je priznala Kosovo. Treće, ostavimo sada po strani da nije u interesu Srbije da prodaja NIS Rusima daleko ispod cene. Postoji i spoljašnji apsekt te stvari. U Uniji su odavno primetili da nije konzistentno nositi prosjački šešir po Briselu i tražiti pare od Unije za Srbiju, a mnogo veće pare poklanjati Rusima. Četvrto, ako hoće da ima neki ugled u Briselu, vlada Srbije bi trebalo da obavi neke reforme.

Dakle, umesto širenja nezasnovanog optimizma, u kome se stalno gušimo, nezavisno da li se radi o sportu, kulturi, ekonomiji ili politici, ima puno stvari koje ima smisla raditi. Tek kada se te stvari urade, optimizam ima smisla. Naravno, da bi se nešto uradilo, treba zasukati rukave, preuzeti rizik i odgovornost. Mnogo lakše je širiti optimizam. To se može iz fotelje, a i mehanizmi su već dobro uhodani.

 
Peščanik.net, 17.09.2008.