Fašizam je ime antiliberalnog, antidemokratskog, antikomunističkog i antisocijalističkog svjetonazora, pokreta i poretka, koji je postojao u Italiji između dva svjetska rata.
Ime je izvedeno od latinske riječi fasces koja je označavala svežanj pruća sa sjekirom u sredini, a simbolizirao je jedinstvo vrhovne vlasti u antičkom Rimu. Izraz su u 19. stoljeću rabili sindikalisti da bi istakli razliku između svojih udruženja (fasci revoluzzionari) od političkih partija.
Za vrijeme Prvog svjetskog rata u Italiji nastaje pokret koji pozivajući se na ovu tradiciju formira fascio di combattimento, borbeni savez. Ovaj je savez nacionalističkih grupa 7. studenog 1921. ustanovio Nacionalnu fašističku stranku (Partito Nazionale Fascista), kojoj se 1923. pridružilo i Talijansko udruženje nacionalista (Assoziazione Nazionalista Italiana). Vođa stranke je bio Benito Mussolini. Poslije marša na Rim u listopadu 1922 fašisti su ušli u koalicijsku vladu s drugim građansko-nacionalističkim strankama. To je početak ustanovljavanja poretka koji će se kao jednostranački i totalitarni stabilizirati krajem 20-ih godina.
Fašistički poredak je prestao postojati 1943. godine, nakon kapitulacije Italije u Drugom svjetskom ratu.
Fašizam se rabi i kao generički pojam kojim označavamo ideologije, političke pokrete i organizacije, te vladavinske poretke koji su po svojoj socijalnoj osnovi i političkoj funkciji, te metodama političkog djelovanja srodni talijanskom fašizmu. Povijesno je izlazište fašizma kriza kapitalističkog građanskog društva i liberalnih parlamentarnih poredaka sa početka prošlog stoljeća. Ona se ekonomski očitovala kao kriza kapitalske reprodukcije. Socijalni izraz krize je neintegriranost radništva u kapitalističko građansko društvo i liberalno-parlamentarni poredak, porast nezaposlenosti, te podjela društva na oštro suprotstavljene osnovne klase kapitalističkog društva – buržoaziju i proletarijat. Politički se kriza iskazuje kao nemoć tradicionalnih elita (krupne buržoazije, zemljovlasnika, birokracije, vojske, visokog svećenstva) da sredstvima parlamentarne demokracije prevladaju krizu, te kao nemoć organiziranog radništva da vlastitu emancipaciju unaprijedi revolucionarnim ukidanjem kapitalističkog građanskog društva i liberalne države. Uz to, kriza osvještava nelegitimnost ustanovljenog načina proizvodnje i reprodukcije, te liberalno-parlamentarnog sistema vlasti.
Fašistički svjetonazor, nasuprot liberalističkom individualizmu i socijalističkom internacionalizmu, zagovara uspostavljanje zajednice kao uvjeta i oblika prevladavanja krize. Zajednica je shvaćena kao jedinstvena, organski raščlanjena država (talijanski fašizam) ili kao nacija čije je jedinstvo zajamčeno krvlju i tlom (njemački fašizam). Zajednica prethodi pojedincu, te ima pravo pojedinca ili pojedine društvene grupe podvrgnuti svojoj volji. Jedinstvo zajednice je uvjet duhovnog, socijalnog, političkog i ekonomskog preporoda, a iskazuje se u jedinstvenoj volji zajednice. Jedinstvenu volju zajednice izražava i jamči vođa, a volja vođe je izlazište zakona zajednice.
Antiliberalizam, antidemokracija i autoritarnost su konsitutivni elementi fašističkog svjetonazora. Prema fašističkom svjetonazoru, borba je prirodni način čovjekova opstanka. Fašizam zagovara i nasilno zatiranje razlika koje sprečavaju ustanovljavanje neposredovanog jedinstva zajednice. Jedinstvo nacije se treba uspostaviti osiguravajući krvnu čistoću članova zajednice.
Zagovarajući nacionalizam, rasizam, a osobito antisemitizam, fašisti pripadnike manjinskih nacija prokazuju kao glavne krivce za krizu poretka. Istovremeno treba nasilno ukinuti sve svjetonazorske, kulturne, vjerske, političke i druge razlike koje samim svojim postojanjem dovode u pitanje temelje zajedništva. Teror kao organizirano, trajno, brutalno i neograničeno nasilje je legitimno sredstvo za postizanje ovog ujednačavanja.
Fašistički svjetonazor pretežno mobilizira tradicionalno politički inertne klase građanskog društva – sitne trgovce, obrtnike, seljaštvo, slobodne profesije, te socijalne grupe na marginama društva.
Prihvaćaju ga i brojni nezaposleni i mladi radnici kojima postojeći poredak ne nudi nikakvu perspektivu.
Fašistički se pokreti uobličuju u strogo hijerarhijski raščlanjene, centralizirane masovne organizacije u kojima je ustanovljen karizmatsko-personalistički aparat na čijem je čelu neprikosnoveni vođa. Također formiraju i vlastite, uniformirane i naoružane, paravojne organizacije (npr. squadre d’azione u Italiji, Sturmabteilung u Njemačkoj), čiji teror stvara privid odlučnosti i efikasnosti.
U nekim porecima fašistički pokreti sudjeluju na izborima postižući različite uspjehe, ali ipak nisu nigdje na slobodnim izborima uspjeli zadobiti potrebnu većinu i tako osvojiti vlast. Povijesni fašistički pokreti su jedino u Italiji (1922 – 1943) i Njemačkoj (1933 – 1945) uspjeli uspostaviti fašističke vladavinske pokrete sklapajući kompromis s tradicionalno vladajućim elitama. I Mussolini i Hitler su došli na vlast koalirajući s tradicionalnim nacionalističkim strankama odustajući od izvorno antikapitalističkih elemenata svog programa. Dakle, fašizam kao poredak ustanovljuje kompromis između tradicionalno vladajućih elita i nove elite fašističkih pokreta. Kompromisom je očuvan povlašteni položaj osobito vlasnika monopolističkog kapitala i vojske, te je zajamčena relativna autonomija političke fašističke elite.
Fašistički je poredak diktatura koja kompromisom ostvaruje revidiranu fašističku ideologiju. U njoj su zatrti svi elementi liberalnog ustrojstva države (vlast zakona, parlamentarno ustrojstvo vlasti, nezavisno sudstvo, federalizam, višepartijski sistem, autonomna javnost i drugo) i društva (autonomija privrednih subjekata, posebno radničkih sindikata i zadruga), te uspostavljeno samovlašće fašističke političke partije / pokreta. Partija / pokret ukida pravnu državu i uspostavlja policijsku državu u kojoj je djelovanje, posebno tajne, policije podvrgnuto isključivom interesu i kontroli fašističkih vođa. Proklamirano jedinstvo zajednice se, osim terorom koji mjestimice prelazi i u genocid, nastoji ostvariti monopolom ujednačene propagande, te potčinjavanjem odgojnih i obrazovnih institucija.
Osnivanjem raznovrsnih masovnih organizacija, ustanovljenih po različitim područjima života, dobi ili spolu, nastoji se ostvariti podrška poretku, ali i kontrola stanovništva. Organiziranjem čestih, pompoznih, pseudodemokratskih i populističkih svečanosti se nastoji produbiti entuzijazam masa i trajna mobilizacija pučanstva u borbi za nacionalno jedinstvo. Ekonomsku krizu fašistički poreci su pokušavali riješiti državnom intervencijom u privredi, poticanjem privrednog razvoja državnim investicijama (javni radovi, naoružanje), te potiranjem socijalnih prava radnika.
Između dva svjetska rata fašizam je bio jedan od raširenih obrazaca rješenja krize građansko-kapitalističkih društava. Tamo gdje se uspostavio kao poredak, bio je smrtna prijetnja građanskom društvu i radničkoj klasi. Otuda je antifašizam jednako star kao i sam fašizam.
Doktorka, blog B92 (preneto sa http://mladiantifasisti.blog.hr/)
Peščanik.net, 11.12.2007.
