bazen
Foto: Predrag Trokicić

U junu, ove pandemijske godine, katedre za proučavanje srpskog jezika i književnosti, kako u Beogradu, tako i u ostalim univerzitetskim centrima u zemlji, dobile su jasnu poruku od nove generacije brucoša: sve je manji broj studenata koji želi da provede godine studiranja u takvim uslovima, na takvim katedrama, proučavajući takve studijske programe. Mnogi će se zapitati, pa šta fali tim institucijama? Slično su se zapitali i profesori univerziteta, naročito oni sa Katedre za srpsku književnost Filološkog fakulteta u Beogradu. Međutim, kao razlog za drastično opadanje interesovanja za studij „srbistike“, oni su označili „položaj nacionalnih disciplina, a delom položaj prosvetnih radnika u društvu“. U prevodu, „podređeni položaj svega što je srpsko“ i mala plata prosvetara. Treba imati u vidu da većinu prosvetnih radnika čine oni koji ne predaju srpski jezik i književnosti, ali da se njihovi matični fakulteti nisu suočili sa sličnim opadanjem. O čemu se radi? Univerzitetski poslenici vide problem pre svega u neshvatanju važnosti maternjeg jezika, padu nataliteta, nemogućnosti zapošljavanja, a naposletku u dominaciji IT sektora nad humanistikom. Niko od intervjuisanih profesora nije se zapitao da li nešto nije u redu sa samim studijama. Tabloidi su podigli dreku u javnosti kako uskoro neće imati ko da nas podučava maternjem jeziku. Kako je to tužna slika bliske budućnosti? Kao da će budućim urednicima informera i kurira, za razliku od današnjih, biti važno jednačenje suglasnika po zvučnosti ili jotovanje, ili poznavanje recentne i starije srpske književnosti. Svakako, neće im biti važna ni gramatika niti literatura, ali biće im bitno nešto drugo, što danas upravlja proučavanjem nacionalne književnosti više nego ikada ranije. Direktni odgovor na ovo pitanje, koji se tiče i opadanja interesovanja za studije nacionalne književnosti, dali su sami profesori „srbistike“, koji su se nedavno okupili u Tršiću, na Drugoj interkatedarskoj srbističkoj konferenciji (DISK), gde su potpisali nešto što se zove Deklaracija o kanonu srpske književnosti.

Reklo bi se, deklaracije niču kao pečurke posle kiše, ali ova je izgleda posebna i po tome što je artikulisana iz duboke prošlosti, u kojoj se proučavanje nacionalne književnosti u Srbiji odavno nalazi, a predstavlja odgovor na politički „trenutak“ koji traje od početka raspada Jugoslavije. Zapravo, taj „trenutak“ ugroženosti nikako da prođe. Prošli su i ratovi, i raspadi, i tranzicije, propala je demokratija, uspostavila se ponovo autokratija, ali ugroženost „nacionalnog bića“ ne prolazi. Samim tim, ni srpskog jezika i književnosti. Da univerzitetski profesori zaista tako vide situaciju, svedoči i novinarka Politike, koja je jedina imala čast da prisustvuje „tajnom“ dogovoru čuvara kanona u Tršiću. Zahvaljujući tim filtriranim vestima, do javnosti, zabrinute za budućnost filoloških studija, dospeli su fragmenti univerzitetske jadikovke nad propašću „književnog carstva srpskoga“.

Deklaraciju je uglazbio i za potpisivanje priredio dr Miloš Kovačević, odranije poznat javnosti po svom angažovanju na odbrani „srpskog sveta“ od neprijatelja. Šta bi drugo bilo težište jednog takvog dokumenta, ako ne ono na čemu i predsednik Aleksandar Vučić u teškim trenucima (a to je svaki dan) insistira: jedinstvo! Ovo tradicionalno pozivanje na sabornost kod političke i kulturne elite primenjuje se uvek kada se pokušava izbeći poziv na odgovornost. Tako se i u slučaju Deklaracije o srpskom književnom kanonu poseglo za sabornošću, i to kada je u pitanju „briga o srpskom jeziku, književnosti i kulturi, očuvanje celine srpske književnosti (u svim epohama njenog trajanja i na celokupnom prostoru njenog stvaranja) i predstavljanje te celine na svim obrazovnim nivoima“. Kako je ovo dirljivo sročeno, skoro da čoveku krene suza. Ali šta uistinu ova rečenica govori? Reklo bi se da mnogo toga na književnom terenu nije kako treba. Ipak, imajući u vidu broj univerzitetskih poslenika koji se bave proučavanjem srpske književnosti, njihovim funkcijama, oblastima, akumulaciji akademske i političke moći (profesori, urednici, direktori, šefovi, dekani, savetnici, mentori, predsednici komisija i odbora, gostujući predavači, lideri projekata itd), stiče se sasvim drugačija slika, odnosno da je „srpska književnost“ prezaštićena i da se na tome radi danonoćno. (Sindrom „Andrić“ ukazuje na to.) Međutim, kada se pogledaju krajnji rezultati, dakle knjige koje su proizvedene u toj univerzitetskoj književnoj industriji – istorije književnosti, teorije, kritika, periodizacija, leksikoni – dakle sve ono što su ostale filologije uradile u minulim vekovima – dobija se slika jednog opšteg siromaštva. Sasvim u skladu sa svetonazorom većine akademskih poslenika. Čast pojedincima, koji su se u nekim periodima usudili da napišu poneku vrednu studiju zbog koje su uglavnom morali da ispaštaju u akademskoj močvari. Da bi takva filologija preživela, ona je morala da se poveže sa dominantnom politikom, odnosno da se stavi u njenu službu i podrži ratne i posleratne ciljeve Srbije. Otuda je zavladao i duh ugroženosti, a samim tim i regresije, uprkos činjenici da univerzitetski profesori, koji se bave upravo „nacionalnim predmetima“ žive bolje i zaštićenije od mnogih kolega, a zarađuju daleko više od IT stručnjaka u državnim (pa i privatnim) firmama. Međutim, osećaj ugroženosti (zapravo, apetita) kod ove klase rastao je proporcionalno sa porastom standarda.

Tako se za 30 godina rapidnog propadanja proučavanja književnosti u Srbiji, što se katastrofalno odrazilo i na infrastrukturu književne scene, došlo do glavne ratne fikcije – kanona. U Deklaraciji se to definiše ovako: „Kanon srpske književnosti čine književna dela bez kojih je srpska književnost kakvu poznajemo nezamisliva i o kojima svaki naraštaj nužno razmišlja i govori“. Dakle, uz kazan za pečenje rakije, gde sede uglavnom muškarci (ko bi drugi), ćaska se, razmatra situacija na bojištima, ponekad se guslari, otpeva poneka narodna, nekada bane nepismeni predsednik države, kao što je to radio Tomislav Nikolić, dodeli mu se lenta, a onda se zajednički planira nova sadnja šljiva i besedi o srpskoj filologiji. Takva je otprilike atmosfera na katedrama za proučavanje nacionalne književnosti i jezika, i jedino što preostaje braniocima je puka ratna propaganda koja upozorava javnost na one koji osporavaju kanon, „vođeni željom da ga upodobe ideološko-politički poželjnoj slici današnjice“. Izveštaj iz Politike beleži, začudo, jedno disonantno pitanje, koje je postavio dr Dragan Bošković, ukazujući na aporije u Kovačevićevoj Deklaraciji. Kao prvo, „ko pravi taj dobro osmišljeni izbor“ (kanonskih dela), i drugo, „zašto se kaže suprotstavljajući se osporavanjima kanona, kad je prethodno rečeno da kanon tek gradimo“? Zaista, logična pitanja ali postavljena na pogrešnom mestu, budući da studijski program u ovom slučaju nema mnogo veze sa logikom i realnošću, kao što se na pomenutim katedrama ne prihvata konstelacija sveta i literature nakon pada Berlinskog zida, odnosno početka raspada Jugoslavije. Za njih baš tada nastupa epoha „osporavanja srpskog književnog kanona“, zbog čega sprska filologija uporno pokušava da opstane u svom rovu koji je odavno postao slepo crevo povesti. Postavlja se pitanje održivosti ovakvog stanja, koje čak i pod Vučićem izgleda neubedljivo i poražavajuće. Svojim odustajanjem od studija književnosti i jezika u Srbiji, studenti su u prethodnom upisnom roku već rekli svoje. Dakle, ili će se filološke studije reformisati, ili će ta disciplina izumreti.

Peščanik.net, 31.07.2021.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)