Ustav vaskolikog Srpstva s Miloševićem kao poglavarom

Sporazum “rukovodstava” SRJ i Republike Srpske još uvek ne vredi tumačiti kao pravni akt.

Pre svega, svako pametan, oprezan i već opečen mora da se ustegne da se opet uhvati u kolo sa šatro-pravom i šatro-pravnicima, na koje smo toliko navikli da ih smatramo normalnom slikom ove kod nas prezrene profesije. U međunarodnoj oblasti, ova se vrsta fiškalstva sastoji u tome da se vlasti i naciji kaže da slobodno mogu sve što hoće i vole a da druge države i narodi nikako ne neće smeti da učine ništa što mi ne volimo i ne odobravamo.

Još dva razloga su možda važnija. Jedan je što među potpisnicima Sporazuma ima i ljudi koji su pokazali da retko misle kako sporazume i dogovore treba i poštovati. Zato, i to je drugi razlog, treba videti da li će Sporazum uopšte da “zaživi” i da se “ispoštuje”. Stignemo li do srećnog vremena kada će od ispravnog tumačenja ustava, zakona i ugovora nešto stvarno zavisiti, moći ćemo time smisleno da se bavimo.

Dotle postoje zanimljivije stvari, od kojih je najvažnije svetlo koje tekst Sporazuma baca na stvarne odnose i na tajni ustav Srpstva. Naime, sistemi ponikli iz “realnog socijalizma”, odakle potiču i gore navedene divne reči, imali su samo ukrasne ustave, iza kojih se krio stvarni poredak stvari. Takav je bio i famozni Ustav SRFJ od 1974. godine, koji, kao tekst, ni za šta nije bio ni zaslužan ni kriv. To se pokazalo i tako što su na kraju, po tom antisrpskom us­tavu, Srbi imali četiri od osam glasova u Predsedništvu SFRJ, te “zajednice ravnopravnih naroda i narodnosti”.

Bilo bi bolje imati u rukama original Sporazuma, ali se moramo zadovoljiti faksimilom, koji nam kazuje mnogo više no štampani tekst. Samo objavljivanje faksimila u svim važnijim glasilima kazuje i to da se nevernom narodu, naročito preko Drine, moralo dokazati da su neki njemu najomiljeniji učesnici zaista stavili potpise i da novine, svejedno da li režimske ili “izdajničke”, ne lažu.

Ko su ugovorne stranke? Ni države niti entiteti, nego njihova rukovodstva.Ovaj pojam ne postoji ni u jednom od četiri ustava umešanih država, republika i entiteta, ali ga zato dugo ima u partijskoj praksi. Ruska reč “rukovodstvo”, u smislu skupa vodećih ljudi, vođstva, upotrebljava se u nas tek u žargonu KPJ. Nema je u rečnicima pre Drugog svetskog rata, a prvi primer zabeležen u rečniku “Matice srpske” potiče iz NOB. Potpisani pravoslavni antikomunisti pristali su, dakle, na jezik partije. Još je gore ako to uopšte nisu ni primetili.

Ko čini rukovodstva? Na strani SRJ, članovi najvišeg vojnog tela i oni koji se na njegove sastanke pozivaju. Nema ministra inostranih poslova ni predsed­nika skupštine, koji se potpisuju na strani RS. SRJ je za RS inostranstvo, ali ne i obrnuto. Parlamenti u SRJ vrede manje no u RS. Treba pretpostaviti da je to zato što u prvima ima, a u drugome nema opozicije.

Karakteristično je da još niko nije primetio kako nema predstavnika Republike Srpske Krajine, iako ona i njene institucije još postoje i trebalo bi da deluju na istočnom delu svoje teritorije.

Od 18 registrovanih pregovarača samo je jedna žena (5,55%). To je sas­vim u skladu s patrijarhalnom, očinskom i branilačkom prirodom skupa i dogovora. To je verovatno i ženska kvota za sves­rpski parlament.

Sporazum je napisan latinicom, koja nije, po Ustavu SRJ (čl. 15), a još manje po ustavu RS (čl. 7), glavno, već rezervno i uslovno službeno pismo. Po faksimilu, ne izgleda da je tekst pripremljen na računaru, već otkucan na pisaćoj mašini. Kompjuter je verovatno otpao kao nebezbedan: međutim, sve govori da je najbliža mašina bila latinična, što opet svedoči da je to svejedno šefu usta­nove i njegovoj daktilo­grafkinji.

Ili možda više vole latinicu? U tom pogledu rukovodstvo RS je nepoko­le­bljivo, kao i Crkva, i svi se potpisuju ćirilicom. Na strani SRJ latinicom se pot­pisuju dvojica iz Crne Gore, Bulatović i Kontić, i – general Perišić, šef Generalštaba vojske koja nastavlja tradicije ćiriličnih oružanih snaga Srbije i Crne Gore. Crnogorski potpisnici možda time pokazuju da su Jugosloveni, ili bar da nisu samo Srbi, ili tako možda, vrlo uvrnuto, daju znak da su Crnogorci. General Perišić verovatno radi po navici iz JNA, što znači da VJ latinica mnogo ne smeta i da ona ipak nije toliko srpska koliko se misli. Ovo su znakovi da su se latinični Perišić i ćirilični Mladić udaljili, ne samo po šapkama. U svakom slučaju, “latiničari” nisu baš najveći i najkvalitetniji Srbi, jer takvi strašno paze na ove signale.

Šta je glavno ustavno otkriće? Predsednik jedne federalne jedinice je šef delegacije SRJ, što ne bi bilo mnogo čudno kada bi ga federalni vrh samo odredio da vodi ove pregovore. Međutim, on je unapred jedini izvesni i stalni član zajedničke delegacije iz SRJ. Druga dva će odrediti Vlada SRJ. Međutim, po krajnje dvo­smislenoj tački 5, Slobodan Milošević može smeniti ili sve članove jedinstvene delegacije ili bar one iz SRJ. Doduše, i Predsednik RS ima pravo da smenjuje članove iz RS. Obojica mogu da smene i sami sebe, ali će to pre učiniti drugi nego prvi. I u minimalnoj varijanti, Predsednik Srbije je gospodar cele delegacije. Ako se tri Bosanca suprotstave trojici Jugoslovena, njegov glas je presudan, a ako se jedan ili dva Jugoslovena u nekom pitanju pridruže Bosancima, Milošević ih može zameniti podobnijima pa da opet budu “pata karte” s istim ishodom. Predsednik Republike Srbije, izabran po Ustavu te fed­eralne jedinice SRJ, predsednik je, dakle, celoga Srpstva, i Istočnog i Zapadnog. To bar priznaju izvršna i zakonodavna vlast i vojska RS i njihovi pandani iz SRJ, uz značajno i već objašnjeno odsustvo zakonodavaca, saveznih, srbijanskih i crnogorskih.

Koliko je poznato, odlučujući glas jednog člana nekog tela, ako je ono podeljeno, nije se predviđao u srpskoj i jugoslovenskoj proceduralnoj tradiciji, ali je zato uobičajen u anglosaksonskoj (casting vote). Bilo ga je, u korist pred­stavnika međunarodne zajednice, i u Vens-Ovenovom planu. Možda je i ovoga puta sugestija došla iz istoga pravca.

Slično poreklo ima i potpis prisutnih svedoka, u ovom slučaju Patrijarha i jednog episkopa, izabranog po laicima nepoznatim crkvenim i svetovnim merilima. Srpska pravoslavna crkva nije ugovorna strana, ali njeni velokodostojnici potvrđuju da su se ugovarači obavezali pred Bogom i pred njima. To se, u anglo­saksonskoj praksi, radi samo kada se mire teški neprijatelji, puni uzajamnog nepoverenja, kao npr. Izrael i PLO. Bilo je i drugih prisutnih, navedenih u tekstu (bosanski generali), ali se nisu potpisali. Ipak, ne može se s pouzdanošću tvrditi da su predstavnici Srpske pravoslavne crkve time pristali na novi stvarni ustav Srpstva, s Miloševićem kao poglavarom.

Šta ako su sveštenici bili i učesnici, a ne samo svedoci? Onda je to način kako je Istorija ispunila stare i ponavljane zahteve kongresa intelektualaca i nacionalnih institucija da pravi predstavnici Srpstva, uključiv Crkvu i vojsku, postignu opštesrpski dogovor i ujedinjenje. Ispunila, ali ne sasvim. Među pot­pisnicima i zabeleženim učesnicima nema naime nijedne od umnih muških glava koje su sabor i dogovor predlagale, planirale i obrazlagale.

Naša borba, 6 septembar 1995.

Silaženje s uma, Fabrika knjiga, 2006.

Peščanik.net, 05.09.1995.