Foto: Peščanik

Foto: Peščanik

Koliko god da Vučić plaća svoje savetnike, posebno one koje osmišljavaju njegove medijske spinove, malo je. Spineri ne samo da zataškavaju afere zbog kojih bi Vučić i vučići morali da se brane, bar u javnosti, ako ne pred nadležnim organima, već ih pretvaraju u promotivne događaje. A to vredi. Koliko zaista vredi, ne znamo jer je Vlada Srbije godinama uporno ignorisala zahteve da dostavi podatke koliko su plaćeni svi oni zvanični strani savetnici što su u izjavama ovdašnjim medijima hvalili onog ko ih plaća. Kao što ne znamo ni da li je, na primer, neki čovek seo sa nekim drugim ljudima, nezvaničnim savetnicima u kafanu i rekao im, “Evo ja imam 800 evra, uložio bih u medijske spinove”. I tako nekoliko hiljada puta.

Medijsko-spinerska obrada Srbije rezultirala je time da se više ne pitamo ni zašto Vučić presuđuje pre i umesto suda ili zašto radi posao premijera i većine ministara. Mediji su se retko usuđivali da pitaju, a oni koji pitaju su umesto odgovora dobijali lekcije o patriotizmu ili novinarstvu, a na kraju se smučilo i onoj “najširoj javnosti” – kritizerima sa penom od piva i kapućina na brkovima, u udobnim foteljama.

Postalo je “normalno” da Vučić brine o investicijama, obilazi radove na izgradnji puteva i fabrika, otvara izgrađene objekte, planira buduće akcije Vlade. Da pregovara o Kosovu prvo kao premijer, pa kao predsednik. Da je nemoćan pred huliganima kao premijer, ali da će ih “privezati” kao predsednik.

I zašto bi onda bilo čudno što je zvezda otvaranja novog Kliničkog centra u Nišu – Vučić. Koliko god da se RTS trudio (ili stvarao privid da se trudi) da ovaj nesumnjivo značajan događaj ne bude samo promotivna aktivnost, da uz stručnog konsultanta (direktora jedne od klinika) u improvizovanom studiju predstavi Klinički centar, njegov značaj i ulogu, glavnu ulogu je ipak imao – Vučić. Kamere su ga pratile u stopu, istina, nismo imali ton sve vreme, nismo čuli sve neduhovite opaske niti sve pohvale na sopstveni račun (na račun ove i prethodne vlade), ali iz tog jednočasovnog programa prosečnom gledaocu/biraču iskristalisala se jasna poruka – 1. Vučić, 2. Samo najbolje za narod, ne pitamo za cenu i tako ćemo da nastavimo.

Sa Vučićem su Kliničkim centrom paradirali premijerka i desetak ministara, Milorad Dodik, Tomislav Nikolić, svi sa manje-više jasno definisanim epizodnim ulogama, koje su razotkrili na kraju predstave, u obraćanju građanima. Izuzev Ane Brnabić, čija je uloga bila nejasna iako bi se očekivalo da u ovom funkcionerskom cunamiju formacijski ona bude ta koja prima raport od ministra zdravlja, direktora KC i lekara. Neke lekare, međutim, nisu ni obavestili da je “Ana tu”, pa smo u TV prenosu bili svedoci neprijatne situacije kada se lekar-domaćin u jednoj od novih sala rukovao sa gostima – Vučićem, Dodikom i Lončarom, a predsednica Vlade je ostala zaboravljena u drugom redu.

Elem, Nikolić je bio tu jer je, pojasnio nam je to Vučić u odjavnom govoru, kao predsednik podržavao Vladu Srbije i njene mere fiskalne konsolidacije. Nikolić je, međutim, sebe u ovom filmu video kao predsednika Saveta za saradnju sa Kinom i Rusijom, Dragicinog supruga i osnivača SNS-a, pa je imao lepe reči i za Kineze, i za Dragicu i za naprednjake. Kad je Vučić tokom obilaska, u direktnom prenosu zaključio da je nabavljena najbolja oprema na svetu, koju su proizveli Nemci i Amerikanci, Nikolić je uložio amandman “i Kinezi”. Amandman nije prošao jer je Vučić nastavio da priča samo o Nemcima i Amerikancima. Zapravo, toliko je hvalio Nemce, da je u jednom trenutku čak sam sebi u bradu i u mikrofon kazao: “Die beste Medizin, Deutsche Medizin”. Neko neupućen u njegovu apsolutnu neduhovitost mogao je da pomisli da je želeo da “proda foru” iz “Ko to tamo peva”.

Nikolić, da se vratimo na epizodistu i njegov neprihvaćeni amandman sa Kinezima, se bar probio do direktnog prenosa, što dokazuje da ga Vučić ne tretira kao opoziciju. A da bi dokazao da nije opozicija, Nikolić je u obraćanju okupljenim građanima i TV kamerama pojasnio kome imamo da zahvalimo na tome što je Klinički centar izgrađen: “Ponosan sam na naprednjake koji nastavljaju da podižu Srbiju i dokazuju da je moguće svakog dana činiti dela koja pomažu državi i narodu”. Veran Srbiji, naprednjacima, ali i Dragici, Toma je dodao i da je ponosan na Fondaciju “Dragica Nikolić” koja je pomogla da se opremi jedna operaciona sala.

U ovom “ponosu na naprednjake” možda se krije i stvarna uloga ovog epizodiste. Nikolić, kao predsednik Saveta za saradnju sa Rusijom i Kinom, “institucije” zvučnog imena koja je zapravo samo radno telo vlade, nije javni funkcioner i može bez straha od bilo kakvih sankcija da promoviše partiju. Pa kad Vučić posle govori o poslovima u nadležnosti Vlade u prvom licu množine (završićemo, izgradićemo) da ne bude nedoumice ko smo to “mi”, odnosno “oni”.

Što se drugog epizodiste – Mileta Dodika tiče, za njega se našlo kakvo-takvo obrazloženje zbog čega obilazi gradilište auto-puta pre otvaranja KC – angažovane su i firme iz RS. Svoje prisustvo u KC sam je objasnio time što su Srbija i RS uvek “zajedno kada se proslavljaju uspesi”. Nominaciju za Oskara zaslužio je, međutim, za repliku:

Aleksandar Vučić: (u jednoj od novih sala) Mile, kako ti ovo izgleda?

Milorad Dodik: Zabezeknut…

A Vučić, svestrani glavni glumac, odigrao je i melodramu (srećan je kad vidi kako su lekari srećni, pa ih grli i tapše) i skečeve za raju (“Narodskim jezikom, čemu služi ovo?”) i monodramu. Poverio nam se, naime, kako je nabavljana oprema za KC Niš: “Kad su mi rekli na Vladi da su hteli da uzmu jeftinije mašine, rekao sam – uzmite najbolje… Pitao sam Zlatibora, on je rekao najbolji su Simens, Dreger, Dženeral Elektrik. I uzeli smo najbolje”.

Ako ste zaboravili, oprema za KC Niš vredna 12 miliona evra nabavljena je na tenderu koji je Komisija za zaštitu prava u postupcima javnih nabavki poništila, jer uopšte nije bila predviđena planom nabavki Ministarstva zdravlja. Ministarstvo je ipak zaključilo ugovor sa kineskim ponuđačem, a Komisija nije podnela tužbu kako bi Upravni sud poništio ugovor. Budući da nabavka pravno nije ni postojala, nije razmatrano da li su uslovi bili diskriminatorni, da li su ograničavali konkurenciju, pa čak ni to kako je do kraja sprovedena. Iz ove Vučićeve ispovesti o izboru najkvalitetnije opreme ostalo je nejasno da li je on odlučivao o formulisanju tehničke specifikacije u konkursnoj dokumentaciji, o kriterijumima za ocenjivanje ponuda ili, što bi bilo ozbiljno kršenje zakona, o izboru ponuđača.

Ta pitanja neće uznemiravati ni javnost ni Vučića. Kao na slavi (što nas je svojevremeno naučio Koštunica), ni na proslavi se ne postavljaju neprijatna pitanja. Odgovor bi mogao da bude – da li vi želite da građani nemaju gde da se leče? Je l’ to hoćete? Ovako smo po ceni bržeg otvaranja Kliničkog centra uspostavili presedan po kome svako može nekažnjeno da sprovede nabavku koju nije planirao, da mu je Komisija poništi, ali da on zaključi ugovor sa kim god hoće i pod bilo kakvim uslovima. Jer niko ne može da se žali kad nabavka de iure ne postoji.

Da ne bude da nije bilo problema (koje je RTS u uvodnom prilogu nazvao “problemi sa dinamikom radova”) i da ih nije svestan, Vučić je na samom kraju govora pomenuo “greške”. To se nije odnosilo na nezakonitu nabavku opreme, već na jednogodišnje kašnjenje sa izgradnjom KC. Iako je izgradnju pratila strana konsultantska kuća čiji je zadatak bio da redovno izveštava Ministarstvo o dinamici i problemima, do danas nismo saznali da li je neko odgovarao zato što eventualno nije slao izveštaje, ili izveštaje nije čitao, ili na njih nije reagovao. Sve je ostalo na obećanju Zlatibora Lončara da će “odgovarati sigurno svi oni koji su umešani što se kasni i što kradu novac od građana Srbije”.

Vučić je samo zaključio da o greškama neće govoriti “jer smo iz njih nešto naučili, podigli se i pokazali da možemo da završimo ono što smo započeli”. Što se odgovornosti tiče, treba li posle helikoptera, Savamale, tetke, 24 stana, svih onih nameštenih tendera, pitati za ovu trivijalnost – “krađu od građana”?

Autor je novinar iz Beograda i saradnik Transparentnosti Srbija.

Peščanik.net, 18.12.2017.


The following two tabs change content below.
Zlatko Minić, novinar zarobljen u telu mašinskog inženjera. Novinarstvom počeo da se bavi na Radio Indexu, najduže se zadržao u Beti, gde je dužio resor borbe protiv korupcije. To ga je kao predstavnika novinarskih udruženja odvelo u Odbor Agencije za borbu protiv korupcije 2009, a potom u Transparentnost Srbija. Voli sve što vole mašinci koji se bave novinarstvom u organizacijama civilnog društva: javna preduzeća, izborne kampanje, posebno funkcionerske, transparentnost lokalne samouprave. Analizirao brojne propise i (loše) prakse, učestvovao u izradi više antikorupcijskih (loše primenjenih) akata, radio kao konsultant, trener. Koautor nekoliko knjiga i publikacija o temama koje su zanimljive samo grupi ljudi koje sve lično poznaje: „Rečnik korupcije“ (sa prof. Č. Čupićem), „Politički uticaj na javna preduzeća i medije“ (sa N. Nenadićem), „Funkcionerska kampanja kao vid zloupotrebe javnih resursa“ (sa N. Nenadićem) i „Pod lupom – prva petoletka“ (sa N. Nenadićem, izbor tekstova sa stranice Pod lupom na sajtu Transparentnost Srbija, čiji je urednik).

Latest posts by Zlatko Minić (see all)