Sagrada Familia - Antoni Gaudi
Sagrada Familia – Antoni Gaudi

Beograd – i crkveni i državni – ne posustaje u iznenađenjima kojima zapanjuje Evropu, pa bogami i sav šar zemaljski.

Tinjao je dugo, pa se baš rasplamsao crnogorski verski rat i dobio razmere koje dramatično uvećavaju muke u odnosima između Srbije i Crne Gore. Potres se oseća i u EU, gde se J. Kacin upinje da pronađe neko rešenje i, naravno, ne uspeva. Iz Moskve je s blagoslovom stoglavog Sinoda Ruske crkve – preko Brisela, gde predstavlja RPC pri evropskim strukturama – doleteo mitropolit Volokolamski Ilarion koji vrši dužnost ministra spoljnih poslova Ruske pravoslavne crkve, kako se njegova titula i čita u laičkoj sferi. On je pružio u Podgorici punu podršku mitropolitu Amfilohiju, a to nije malo – velika je to sila jer iza ovog crkvenog velmože stoji ruska država. On je doneo mudro rešenje, jer kakvo bi drugo i moglo stići iz trećeg i poslednjeg Rima napaćenoj braći na Balkanu. Oni dole u Crnoj Gori su pod jarmom mafijaške vlasti Đukanovićeve, i onih jeretika koji se okupljaju oko mitropolita Mihaila i traže neku CPC koja bi bila samostalna – autokefalna u svojoj samostalnoj državi. Razgovori između velmože Ilariona i crnogorskih zvaničnika nisu uspeli, a u javnosti se podigla bura jer neće niko ovo mudro rusko rešenje: imala bi mitropolija Amfilohijeva u Crnoj Gori autonomiju u okviru SPC – koju inače svaka eparhija ima po ustavu SPC. Ilarion nudi „konfederalni status“ u okviru SPC za Amfilohijevu eparhiju. Navodno je takvo rešenje crkvenog pitanja nađeno posle raspada SSSR-a – to nije tačno, ali pustimo sada to.

I onda je velmoža iz Kremlja sleteo u Beograd i posetio patrijarha Irineja, i tu je tikva pukla, bukvalno pukla.

Na sastanku kod patrijarha Irineja bio je mitropolit Amfilohije i ne treba se ovome čuditi, i legendarni V. Jeremić. Za ime Boga jedinoga, zavapio je patrijarh Irinej, pa to će biti kao što je bilo 1920. kada je stvorena jedna SPC u jednoj državi – Kraljevini SHS. Do tada su postojale mitropolija dabrobosanska u BiH pod jurisdikcijom Carigrada, pa patrijaršija u Sremskim Karlovcima u Monarhiji Habsburškoj, pa crkva u Crnoj Gori koja je bila samostalna, i tako redom. Ako se sada prihvati ovo rešenje koje su uglavili Amfilohije i Ilarion iz majčice Rusije, postaće legitimni zahtevi da se stvori Hrvatska pravoslavna crkva, pa i ona u Vojvodini, i tako dalje. To je kretanje unazad i natraške, koje nam dobra doneti neće, jer jedva smo 1920. stvorili i ujedinili SPC koja je kao takva opstajala i pod Titom. Zaboravio je velmoža ruski, da kada se raspada država, raspada se i crkva prvoslavna. Odnosno, on to zna, ali se pravi da ne zna, iako kod kuće ima brojne slične slučajeve. Samo u Ukrajini ima tuce takvih crkava, a ima ih i u Rusiji. I tako, razgovori u Beogradu nisu uspeli.

Ovo je jedna lukava crkveno-političko-policijska igra, a to se vidi i po tome što je sa skupa izašao zbunjen bez reči za novinare i sam Vuk J. inače veliki stručnjak za kanonsko pravo, kao i za svako drugo pravo. SPC je na zvaničnom sajtu poštedela javnost nekog saopštenja, jer ko bi ga napisao da mu se veruje – niko.

A valja reći koju reč o dijalektici, ako smo tu ozbiljnu reč stavili u naslov ovoga zapisa. Po Hegelu „samo mišljenje je dijalektika“, jer sve protivurečnosti se mišljenjem i logikom ukidaju, i tako se stiže do logičnog zaključka. To je nešto korigovao Hegelov učenik Karl Marks, koji tvrdi da je dijalektika izvođenje činjenica iz prakse i njihovo ustrojavanje po logici razuma – no pustimo i Hegela i Marksa, jer oni odavno Srbima nisu lektira do koje mnogo drže. Patrijarha srpskog Irineja je zbunila ova ruska dijalektika: da je tako kako je sa zahtevima za svojom samostalnom crkvom svuda na prostoru bivše Jugoslavije, to svi znamo i vidimo i nisu jedini ovi u Crnoj Gori koji to traže. Vojvodina je imala Patrijaršiju do 1920. koja je bila upisana kao šesta po redu u diptihu pravoslavnih crkava, i tako redom. Ova ruska sestrinska pomoć koju nam nudi preosvećeni Ilarion nije rešenje, ali ako je već od sestre Rusije, naći će se tu još pristalica osim Amfilohija, koji bi da na Cetinju i dalje ostane, pa makar i kao prvojerarh neke crnogorske crkve. Ako ga već nisu hteli izabrati za patrijarha SPC. Dosadna je ova dijalektika, iako je ruska, i tako dalje do sledeće ludosti u raspadanju koje traje. Makedoniju da i ne pominjemo, dosta je i ovo, jer kako u Jevanđelju piše „Dosta je danu svakome zla svojega“.

Zapisi iz palanke,

Peščanik.net, 26.07.2011.


The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)