Uočavamo jednu čudnu regresiju. Nekoć, u komunizmu, umjetnost se rezolutno opirala zapovjedi “angažmana”, ideološke intencije, socijalističkog realizma. Danas je, pak, u umjetnosti kod nas, više no ikada, na djelu “ideologija” i “politika”.  Kao da smo ponovo zapali u dijalog s buvama.

Vlast kao struktura, koja je iznad svake ličnosti i prije svake uloge, jeste ono što Kafka imenuje Zakon. Vrata Zakona su vrata vlasti. Vratar pred vratima Zakona je vratar vlasti, ali vratar nije vlast, niti je vlast vratar. Pojedinac, otkad dođe na svijet i dok živi, uloga je u strukturi Vlasti, sub-jekt, podanik u izvornom smislu. Zakonu, bez da bi u njega ikada mogao ući, nikada ne može sasma izmaći. Ali biti podanik u tom smislu ne znači biti podanik političke vlasti, jer inače pred politikom nikada ne bi mogao pobjeći. Mogao bi se naći samo u ulozi čovjeka pred vratima Zakona, ali ne bi mogao biti umjetnik. Drugim riječima, neizbježno smo podanici, no nipošto nismo nužno službenici Zakona ili vlasti. Službenica vlasti je politika. Namještenik Zakona je zatvorski kapelan iz Kafkina Procesa. Njegovo je vodeće geslo: ne mora se sve smatrati istinitim, mora se samo smatrati nužnim. Ono što je nužno prethodi istini. Umjetnost, suprotno tome, razotkriva da sve nije ni nužno, razotkriva tako da otkriva istinu Zakona.

Kafka o sadržaju Zakona ne kazuje ništa. No upravo na taj način otkriva istinu da je Zakon bez sadržaja. Osnovna zabluda čovjeka pred vratima Zakona, koji je bio uvjeren da bi Zakon morao da bude svakome i u svako doba dostupan, jeste u tome da Zakon izjednačuje sa zakonima, s pozitivnim zakonodavstvom, da ne odvaja politiku i vlast. Zbog toga već odmah na početku vratarovu zabranu zamjenjuje s glasom samog Zakona, smatra je neposrednom direktivom iz centra vlasti, a vratara smatra punomoćnikom vlasti koja bi, prema predstavi čovjeka sa sela, sve niti vlasti trebala da ima u svojim rukama. To je razlog zašto se čovjek upušta u pogađanja već s prvim vratarom, zašto politikanstvo, sa svim moljakanjima i podmićivanjima, smatra jedino pravom i najuspješnijom politikom. Do čega ga je dovela ta tzv. realna politika, pokazat će se uskoro. Čovjek sa sela sasvim će se zaplesti u manipulacije s prvim vratarom, zaboravit će zbog čega je zapravo tu, preko ramena vratara uopće se više neće osvrtati, nego će se samo još udubiti u vratara samog. Na koncu njegova života osnovni predmet njegova interesa bit će buve na vratarovoj krznenoj kragni (Pelzkragen).

Prema tome, konačni rezultat tzv. realne politike može biti samo dijalog s buvama. Prva opasnost za umjetnost koja ne želi završiti u dijalogu s buvama jesu dakle razni vratari, razni stražari pred vratima Zakona. Ti, kao takvi, premda su moćni, nisu opasni, no opasan je svaki bliži kontakt s njima. Taj kontakt, bilo u obliku sukoba, bilo u obliku dogovora ili pregovora, vodi do preokupiranosti stvarima koje s umjetnošću kao umjetnošću nemaju ništa zajedničko.

Recimo da nam je jasna zabluda čovjeka pred vratima Zakona, da znamo za razliku između Zakona i pozitivnih zakona, između istine i nužnosti, između strukture vlasti i funkcije politike. Hoćemo li tada ući kroz vrata Zakona neovisno o zabrani vratara? I ako nas ne zadrže, hoćemo li onda, ohrabreni, iz prvog pred-prostora kroz druga vrata ući u sljedeći prostor Zakona? A iz toga opet u sljedeći, i tako sve dalje ili dublje u unutrašnjost Zakona?

Čisti nesporazum. Jer prostor Zakona nije nikakav realni prostor.

Zakon nije ništa realno. Upravo zato u Zakon niko nikada ne može ući. U Zakonu naime svagda već jesmo. Zakon je Zakon ontološke razlike, razlike između bivstvovanja i bivstvujućeg, iz koje izvire ireduktibilna dijaboličnost, nezacjeljiva rana svijeta (“s lijepom ranom došao sam na svijet, to mi je bila poputnina”). Pokušaj ulaska u Zakon zato je fantazmagorični pokušaj. Jer ne možeš ući u nešto u čemu već jesi.

Pokušaj ulaska u Zakon zato je zapravo pokušaj izlaska iz njega. To je eksperiment što ga je čovječanstvo izvodilo više od dvije hiljade godina, kroz čitavu povijest metafizike. Riječ je o pokušaju kako fundirati cjelovitost svijeta, kako prevladati dijaboličnost metaboličnošću, kako ontološku razliku prevladati ontološkim identitetom, istovjetnošću Bivstvovanja i najvišeg bivstvujućeg, to jest Bogom ili Idejom, temeljem različitih totalitarizama i hegemonija.

Kako ideologija tako i teologija proglašavaju da postoji nešto što je iznad, nešto što može zacijeliti sve rane svijeta. “Poslanstvo” umjetnosti je upravo u tome da svjedoči o nezacjeljivoj rani svijeta, o dijaboličnom rezu u svakom, koliko god savršenom, simbolu. Otuda konflikti umjetnosti sa svakim eshatološkim, kako ideološkim tako i teološkim projektom.

No ti su konflikti u suštini nešto prošlo. Čitulje Boga vise posvuda naokolo i svako već viče da je naše vrijeme bez Ideje. Čovjek pred vratima Zakona, premda sa sela, prethodnik je tog našeg vremena. Umjesto da bi se, bez svake sumnjičavosti i sa silnim stremljenjem u sebi, neovisno o svemu, uputio kroz imaginarna vrata zakona, on klone već pred najslabijom zabranom i u ime zakona pristaje na čekanje.

U doba konačnog sumraka eshatologija, mrtvog Boga ili Oca (kao “posljednjeg stupnja vlasti”), svaka (anti)teološka ili (anti)ideološka usmjerenost umjetnosti posve je neprimjerena ne samo za nju samu, nego je i politički sasma suvišna. Ako se kao građani moramo tu i tamo suočiti sa samozvanim stražarima Zakona, to još ne znači da u službu privremene repolitizacije moramo postaviti i svoje mišljenje ili svoju umjetnost. Kao što je rečeno, opasnost je u tome da se u privremenom suočavanju izgubimo, da nas to potpuno ne okupira i da sasma zaboravimo čemu smo zapravo kao umjetnici ili kao mislioci ovdje. Umjetnost kao ideološka ili politička poslanica ili poruka (Botschaft) u tom će nas slučaju odvući u obamrlost i u dijalog s buvama ili ćemo se pak sami pretvoriti u različite vratare i namještenike Zakona. Tada ćemo nositi krznene ili neke druge kragne, ali za misiju umjetnosti bit ćemo gluhi i slijepi.

S tačke gledišta Zakona je doduše svejedno da li čekamo pred vratima Zakona kao što je čekao čovjek sa sela ili svom snagom napredujemo kroz Zakon. Iako nam nešto ili čak sve pri tome može uspjeti, dosegnuti nećemo ništa. Užas ništine koji nas je dosegnuo već pri rođenju, pri ulasku/dolasku na svijet, neće nas napustiti sve do smrti. Ne da se uništiti. I zato je upravo misija umjetnosti da ne prikriva užas ništine, nego svjedoči iz njega, svjedoči o tome kako čovjek pod nebom tog užasa može postati, i ne tako rijetko i postaje, zločinac, no da je, uprkos tome, nakon smrti isto tako nedužan kao i prije rođenja. Da svjedoči o nezacjeljivoj rani svijeta, dijaboličnosti svih simbola, da prikazuje kako, uprkos znanju o imaginarnosti svih poslanica, kad padne večer i sjedimo uz svoj prozor, dočaravamo sebi neizrecivu, ali sve stvari objašnjavajuću poslanicu.

Poslanstvo umjetnosti možemo razabrati najposlije jedino i samo iz takvih snova.

 
Peščanik.net, 03.11.2010.

Leave a Reply