Dramaturgija postmiloševićevskog nasilja

Nepuna tri meseca nakon smrti advokata Srđe Popovića, a svega tri dana od “istorijskog momenta” otvaranja pregovora Srbije sa EU, srbijanske političke elite su se suočile sa Popovićevom ostavštinom, koja je ovog puta došla kao zahtev iz Brisela, a ticala se rasvetljavanja političke pozadine atentata na premijera Zorana Đinđića. Svakako je bilo zanimljivo vlastima i njihovim medijskim satelitima da posmatraju donkihotovsko istrajavanje Srđe Popovića na ovom pitanju svih pitanja. I taman kada je sa Popovićevim odlaskom izgledalo kao da se to breme “skinulo sa vrata”, krajem januara ove jubilarne godine, iz Evropskog parlamenta je stigla vest od direktora Direktorata Evropske komisije za proširenje Kristijana Danijelsona da je dobio pismo od četvoro parlamentaraca sa zahtevom da se Srbiji tokom pregovora o pridruživanju postavi isti onaj zahtev na kome je insistirao godinama i Srđa Popović. Naime, četvoro evropskih parlamentaraca – Aron Dežan, (EPP), Marija Elena Kopa (Socijaldemokrati), Marje Kornelisen (Zeleni) i Jelko Kacin (Liberali) – potpisali su pismo sa ovim zahtevom i datirali ga na dan otvaranja pregovora sa Srbijom. Sadržina ovog pisma je dospela u javnost koji dan kasnije, kada se već utišala Dačićeva i Vučićeva euforija oko istorijskog posla koji su oni obavili za Srbiju. Ovako formulisan zahtev, međutim, trebalo je da sugeriše i to, da pored “oduševljenja” sveta ovom dvojicom evropejaca postoji ozbiljna skepsa prema načinu na koji se “dubinske reforme” sprovode u Srbiji.

Odmah po otvaranju pisma koje je bacilo senku na istorijsku sreću, mediji su anketirali neke domaće političare šta misle o tome da li bi to zaista moglo postati prepreka na putu ka Evropskoj uniji. Svoje viđenje stvari, izneo je pre svih Branko Ružić, ministar zadužen za evrointegracije Srbije. On se, naime, složio da je to “legitiman politički stav evroparlamentaraca” ali je isto tako rekao da to “ne može biti jedan od uslova za zatvaranje poglavlja 23. i 24. ukoliko se na jedan objektivan i studiozan način ne utvrdi da je jedna takva pozadina postojala”. U prevodu, njegov odgovor bi trebalo da znači kako EU može tražiti šta hoće, ali ukoliko naše pravosuđe nalazi da političke pozadine nije bilo – jer je ubistvo premijera bilo samo stvar “mafijaškog obračuna” – onda nema problema: Put nam je otvoren. Ni ostali anketirani političari nisu rekli ništa pametno. Funkcioner SNS Marko Đurić se složio da je uvođenje vladavine prava veoma važno, Slavica Đukić Dejanović je rekla da je to naša obaveza, a Borko Stefanović iz DS-a da je žalosno “što ubistvo premijera deset godina nije rešeno”. Na kraju se ministar pravde Nikola Selaković obavezao da će jednom za svagda rešiti tu stvar. Jelko Kacin je u najnovijem intervjuu, koji je objavljen u Dnevniku, pozdravio Selakovićevu odluku, ne znajući da je službenik Ministarstva pravde Nikola Savić, na desetogodišnjicu atentata, postavio na svoj facebook profil sliku puške iz koje je ubijen premijer Đinđić. Oko toga se digla velika bura, ali na kraju se sve završilo odlukom ministra Selakovića da svog službenika kazni sa 11.000 dinara. Toliko taj prekršaj košta po cenovniku domaćeg pravosuđa. Takođe, ni politički stavovi ministra Selakovića nisu daleko od Savićevih, a ono o čemu govori Kacin, ističući važnost Kopenhaških kriterijuma za članstvo u EU, mora da mu deluje nadrealno. Ali Kacin je u tome vrlo jasan. On ističe da se “moraju raščistiti sva otvorena pitanja vezana za delovanje službi bezbednosti i njihovih veza sa organizovanim kriminalom i političkim strukturama”, kao i to da su “svi ovi elementi zastupljeni u atentatu na Đinđića”.

Atentat na premijera Đinđića zaista funkcioniše kao paradigma delovanja zločinačkog sistema koji je u Srbiji ostao vitalan do današnjih dana; kao sprega politike, tajkunskog novca, dela policije i vojske, bezbednosnih službi, čiji su eksponenti u javnosti neki intelektualci, delovi crkve, pravosuđa i preko devedeset posto medija. Nakon pada Miloševića i ulaska u dvovlašće između saveznih (Koštunica) i republičkih institucija (Đinđić), te odustajanja od lustracije, otpočeo je dugoročan plan rehabilitacije starih struktura skopčan sa odmazdom zbog petog oktobra. Prvi čin ove tragedije bio je sam atentat na premijera, dok je potom usledio proces ubrzanog razaranja Demokratske stranke i njene politike koju je oličavao sam Đinđić. Sa dolaskom Borisa Tadića na čelo DS-a i države vratio se i jedan deo stare elite koja je sa njim, kao na staroj Coraxovoj karikaturi, u koloni, ponovo ušla u Skupštinu Srbije. Dobrica Ćosić je ponovo dobio na važnosti, Kosovo je opet postalo skupocena srpska reč, a rat u Bosni – sveti rat za srpske teritorije. Sledeći čin ove tragedije usledio je sa kohabitacijom između Tadića i Koštunice, u usvajanju Ustava iz 2006, pa u rehabilitaciji Miloševićevog SPS. Boris Tadić je potom otvorio novi poligon za jačanje desnice i nacionalizma u Srbiji, omogućivši narastanje Dveri, Obraza, te limitiranje prava LGBT-a pod izgovorom ugrožene bezbednosti. Naposletku je posredno učestvovao i u konačnoj rehabilitaciji kadrova najodgovornijih za ratne zločine i genocid u Srebrenici – u transformaciji SRS. Da tragedija bude još dublja, sa pojavom “preobraćenog” Aleksandra Vučića, koji hoda po svetu poštapajući se parabolama o mišolovci i besplatnom siru, kanceru i reformskom aspirinu, došlo je do lansiranja medijskog spina o “novom Đinđiću”, koga su istovremeno proglasili “najmoćnijim čovekom u Srbiji”.

Glavni problem ove drame bez katarze uočio je sam Đinđić, nakon što je na njega pokušan atentat kod hale Limes. Kritikujući odluku suda da atentatora pusti, rekao je da “sud treba da odluči da li je nešto tačno ili nije tačno, i da ako na kraju sud pusti Al Kaponea, onda je Al Kapone jedan uvaženi građanin, a to što svi znaju da je on kriminalac, to je samo literatura”. Tako je i politička pozadina atentata na premijera Đinđića u Srbiji još uvek samo deo literature. Ista stvar je i sa zločinima koje je počinio Miloševićev režim. Zahtev evropskih parlamentaraca stoga postaje mnogo teži i ozbiljniji nego što se ministru Selakoviću na prvi pogled čini. Jer šta će se dogoditi ukoliko se na sudu bude ustanovilo ono što se pre nekoliko dana čulo u presudi “Šakalima”, pred Posebnim odeljenjem Višeg suda za ratne zločine u Beogradu. Ovaj sud je, naime, ustanovio da je istina to da se tu nije radilo ni o kakvoj paravojnoj formaciji, već o jedinici Vojske Jugoslavije. Šta će se dogoditi ako se ispostavi da je isti slučaj sa “Škorpionima”, koje je premijer Dačić na otvaranju izložbe Bogujevci/Vizuelna istorija okarakterisao kao otpadnike koji to nisu “uradili u ime Srbije niti ih je neko za to ovlastio”? Šta ako ista ta Srbija “nije ovlastila” ni Crvene beretke da blokiraju auto-put? Srđa Popović je ustanovio da je postojala jaka veza između “Srbije koja nikoga nije ovlastila” da čini zločine u ratovima i ubistva (njenog) prvog demokratskog premijera. Između bankarskog aparatčika i nesmejanog čoveka u beloj košulji sa kalašnjikovim, fotografisanog u selu Svinjare na Kosovu. Isti autorski pečat je vidljiv i u demontiranju Demokratske stranke nakon ubistva Zorana Đinđića. Stoga su martovski izbori koji nam predstoje samo poslednji čin tog dugog procesa.

Peščanik.net, 17.02.2014.

ZORAN ĐINĐIĆ NA PEŠČANIKU

TEMA – ATENTAT


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)