Fridrih Niče, Antihrist, Službeni glasnik, Beograd 2009, preveo Jovica Aćin


Prema Nietzscheu, prava povijest kršćanstva sasma je drukčija od crkvene povijesti.  A ona je počela već s Isusovim učenicima, s apostolima, i kao takva se etablirala s Pavlom. Tako u 39. članu Antihrista možemo pročitati da biti kršćanin znači negirati kršćanstvo. Dakle, s tog gledišta Antihrist je napisan protiv negiranja kršćanstva, a ne protiv pravog kršćanstva. No – i u tome je paradoks – pravog kršćanstva kao kršćanstva nikada nije ni bilo; jer „u osnovi, postojao je samo jedan hrišćanin, a taj je umro na krstu“. S njim, s Isusom, na krstu je umrlo i jevanđelje; umrla je vesela vijest, umro je glas radosti. Ono što danas imamo kao jevanđelje, što Crkva proglašava jevanđeljem, nije jevanđelje, nego antijevanđelje, loša i žalosna vijest.

„U osnovi, postojao je samo jedan hrišćanin, a taj je umro na krstu“. No nisu ga razapeli samo Jevreji, odnosno Rimljani, razapeli su ga i apostoli. Zaista razapeo, ubio po drugi put, u njegovoj istini, odnosno na presudan način, nije nitko drugi nego Pavao. Ali ne zauvijek. Moguć je povratak Isusu, Isusovom načinu života: „takav život je još danas moguć, a za izvesne ljude čak i neminovan“. Za koje ljude? Zasigurno ne za kršćane kakve poznajemo i kakvi se sami prepoznaju. Dakle, za koje ljude? Nije li prvi među njima možda baš Nietzsche?

Nietzscheova izjava o Isusovom životu kao paradigmi kršćanstva sasma je jasna: „pravo, izvorno hrišćanstvo biće moguće u ma koje doba“. Premda je pravi, izvorni kršćanin bio samo jedan, onaj koji je umro na krstu, njegov način života nije zauvijek izgubljen. Naprotiv. Svaki čas se njemu možemo vratiti.

Kakav je bio Isusov život kao život pravog, izvornog kršćanina? O tome govore 41. i 42. član, koji proizlaze iz uvida u „izvorni grijeh“ apostola, samoobmane prvobitne kršćanske zajednice; ona je zbog nerazumijevanja smrti na krstu odmah podlegla ressentiment-u, duhu osvete, odnosno nije bila u stanju uzdići se iz paganizma.

Realno razapinjanje Isusa nije ništa u usporedbi s Pavlovim razapinjanjem Isusa kao simbola. Pavao je razapeo Isusa kao simbol ljubavi, životne radosti, jedinstva boga i čovjeka, te tako konstituirao antikršćansko kršćanstvo, kršćanstvo kao religiju mržnje, životne nesreće, suprotnosti između božjeg i ljudskog. Nije bio dekadent Isus, već je dekadent Pavao. Dekadentna je konfesionalna, pavlinska, klerikalna forma kršćanstva; pravo, izvorno, Isusovo kršćanstvo bilo je objavljivanje realne sreće na zemlji „sada“, na „ovom“ (u navodnicima, jer drugog zapravo i nema) svijetu. Prvi i do Nietzschea jedini antikrist bio je Isus, antikrist u smislu protivkršćanina, antipoda pavlinskom kršćanstvu.

Nietzsche Isusa ne razmatra historijski, nego strukturalno. Smatra ga posebnim psihološkim tipom, „psihološkim simbolom“ svih vremena, simbolom ekstremne sposobnosti za trpljenje i takve osjetljivosti koja uopće više ne želi da je nešto „dotiče“, jer bilo kakvo dodirivanje već osjeća kao najdublju uznemirenost, a svaki zahtjev za suprotstavljanjem kao nepodnošljivo nezadovoljstvo. Blaženost i/ili slast vidi jedino u tome da se, kako navodi Nietzsche u 30. članu Antihrista, „više ne usprotivljuje ničemu, nikome, pa ni nedaćama i zlu“. Zato ljubav smatra jedinom, posljednjom životnom mogućnošću.

Riječ je o  ljubavi koja je nezavisna od svega, nezavisna i od dobra i od zla.  Isus se ne kreće u moralnim okvirima, Isus je imoralist. Zato Nietzsche, koji se također smatra imoralistom, prepoznaje u njemu samoga sebe. No postoji između Isusa i onoga što Nietzsche želi da bude i ekstremna razlika. Isusov imoralizam je s ovu stranu dobra i zla, a Nietzsche se zauzima za imoralizam s onu stranu dobra i zla. Isusu sasma suprotan, premda u odnosu na imoralizam identičan psihološki tip, jest dionizijski tip. Njegov „psihološki simbol“ je Dionis, bog životnog preobilja, ispostava volje za moć.

Ukoliko ostanemo na ravni koju propisuje sam Nietzsche, dakle na nadvremenskoj (nadpovijesnoj) strukturalnoj ravni, i ukoliko mislimo Nietzschea kao mislioca moderniteta, tada u moderno doba spada ne samo ugledanje na Dionisa, nego i ugledanje na Isusa. Suština moderniteta je razapetost između njih.

Nietzsche niti pred samim sobom ne može sakriti svoju naklonost prema Isusu. Upravo iz te naklonosti proishodi njegov strahoviti napad na Pavla i preko njega na konfesionalno kršćanstvo, odnosno Crkvu. Pavao mrzi, Isus ljubi. A premda je za Isusa karakteristična ljubav, „instinktivno isključivanje svih gađenja, neprijateljstava“, Nietzsche istodobno govori o njegovoj „instinktivnoj mržnji prema realnosti“, o njegovoj „odvratnosti prema svakom formulisanju, svakom pojmu o vremenu i prostoru, prema svemu što je opipljivo, moralni običaji, institucija, crkva“, dakle usprkos tome što se taj „psihološki tip“ ničemu ne suprotstavlja, ničemu ne odupire. Zar nije ljubav kao posljednja životna mogućnosts onu stranu mržnje prema mržnji, mržnje prema realnosti kao realnosti volje za moć i njenih sukoba u borbi za premoć? Ne rađa li se ta ljubav ni za šta, ljubav bez obzira na sve, tek s onu stranu patnje, kad bol postane prevelika da bismo je mogli i dalje otklanjati od sebe i zato pristajemo na nju, mirimo se s patnjom, kad smo sretni usprkos realnom zlu, usprkos nesretnom životu i njegovoj realnosti? S ovu stranu dobra i zla možemo stajati samo ako smo već prekoračili granicu za nas podnošljive patnje i tako smo s onu stranu nje. S onu stranu dobra i zla možemo biti samo ako se ne osvrćemo na patnju drugoga i tako smo s ovu stranu patnje.

Ako Dionisa i Isusa ne tretiramo historijski, nego ih razlučujemo kao strukturalne „psihološke simbole“, tada oba pripadaju modernom dobu, njegov su jednakovrijedni konstitutivni moment. Nietzsche se otvorio i jednom i drugom i razapet između njih izgubio samoga sebe. Dionis i Isus su se spojili u jedan sam simbol – simbol bez dijaboličnog reza u sebi, znak ludila.

 
Peščanik.net, 01.06.2010.

Leave a Reply