Podigla se bura oko toga što „cure“ diplomatske informacije iz vrha američke države, i to postaje opasno i buka je zaglušujuća.

Nije da je Amerikancima lako kada im neko zaviruje u fioke tajnih diplomatskih sefova, ali tu razloga za ozbiljnu buru i bes nema. Onaj ko je čitao makar neki tom neke ozbiljnije istorije diplomatije, zna da je toga bilo u još bizarnijem obliku. Ono što je stvarna diplomatska poruka, to se međutim šalje strogo šifrovano, a ono što treba da procuri, to se i pusti da procuri. Nikada diplomatski odnosi među ozbiljnim državama nisu bili ugroženi zbog toga. U debelim tomovima diplomatskih prepiski ima i jednog i drugog. De Gol je pod skutom Vinstona Čerčila u Londonu 1940. objavio svoj Apel Francuzima. Kasnije, u više navrata, on o Čerčilu govori i to namerno pušta da procuri – „On je borac, ali nije državnik. A osim toga, viski mu je potpuno otupeo moralna osećanja.“ Ima u tim knjigama diplomatskim sijaset toga, i pravo je čudo što smo se sada svi zbunili i uspaničili, kao da smo dobili nešto o čemu baš pojma nismo imali. Pomenućemo jedan slučaj s početka godine 1903. a tiče se Beograda i Srbije. Imale su velike sile u Beogradu diplomate, i „rezidente“ koji su ih detaljno obaveštavali šifrovano po svim diplomatskim propisima o onome što se zbiva i sprema u Beogradu. Rusija je imala trojicu takvih, od kojih je jedan slao izveštaje ministru spoljnih poslova, drugi predsedniku Dume, a treći lično caru. Naravno, nijedan za drugog nije znao šta ovaj radi i kome šalje izveštaje. Tako je i austrougarski rezident slao svoje izveštaje i uredno obaveštavao Beč šta se u Beogradu sprema. Navodio je da se u Beogradu sprema atentat na kralja i kraljicu, javljao je detalje do kojih je došao, kada će kralj i kraljica biti ubijeni, na koji način, i mnoštvo toga. Iz Beča su odgovarali strogo poverljivo i šifrovano da mu ne mogu verovati, jer to su detalji od kojih zavise interesi Monarhije na Balkanu, a možda se radi i o sudbini Evrope koja bi mogla biti uvučena u svetski rat. Zbunjeni diplomata i vrhunski obaveštajac javljao je Beču da sve te detalje crpi iz mnoštva beogradskih novina, a da najvažnije stvari čuje svakodnevno u kafanama beogradskim, pa je nesrećnik navodio iMoskvu i Palilulsku kasinu, u kojima je sve to slušao. Nisu mu verovali. Čovek je propao, opozvan je, jer nije imao ništa što „curi“. On je znao ono o čemu se u Beogradu i pisalo i govorilo do detalja, i propao je kao obaveštajac. Šta je posle bilo, dobro znamo i bez ovih depeša. Moglo bi se navesti još sijaset bizarnih detalja, od kojih su neki izuzetno zanimljivi, ali koga u Beogradu zanimaju ozbiljne diplomatske radnje, jer su u Beogradu najčitanije knjige Legijini romani, Kusturičine ispovesti ili Piščevi zapisi Dobrice Ćosića. I svi čekaju da nešto procuri. Tako da ovoj buci i besu ne treba pridavati preveliki značaj. Postoji jedan izuzetak koji ne bismo smeli zanemariti – nisu važne izjave legendarnog Vuka J. kada polazi u Sinod na razgovore, pa ni one izjave kada on u diplomatskom fraku nakon toga tumači događaje. Ukoliko bi se ipak u tim diplomatskim depešama našla neka koja bi posredno makar upućivala na indicije važne, onda bi to moglo nešto da znači, ali – diplomate nisu naivne. Oni se zabavljaju ogovarajući jedni druge, javljaju ono što su čuli, ili što im se učinilo da su čuli, a ozbiljne stvari idu šifrovano. Važno bi bilo da ta indicija bude i na sudu validna kao dokaz, za ono što je u ime porodice pokojnoga Đinđića preduzeo advokat Srđa Popović. Sud se neće zanimati šta je koji diplomata šaljivo, pa i bizarno javio, ali pozadina zavere, osobito politička pozadina, ne bi smela da ostane u senci. Bez toga, Srbija će ostati onaj legendarni Šlemil iz nemačke romantičarske priče, koji se muči sa svojom senkom, i sve dok to ostane u senci, iskoraka neće biti. Kao da je važno šta je neki Dodik rekao nekom diplomati, jer rekao mu je sigurno ono što je hteo da kaže i što nije bilo teško postaviti kao tajnu informaciju.

Kraj svih ovih bizarnosti diplomatija je ipak ozbiljna stvar, i to naravno znaju i Amerikanci, kao što znaju i drugi.

Ima trača i on može biti zabavan, i biće ga, pa nema smisla da više navodimo neke detalje iz diplomatskih hronika, koji bi bili zabavni, pa na trenutak možda i senzacionalni. Sada se Srbija priprema za nekakve razgovore sa Prištinom – Bog zna ko nas je na to natentao, i nas i Albance – a svi znaju kako će ti razgovori i početi, i kako će se završiti. Ko nađe ovog Borka S. da bude na čelu pregovaračkog tima za razgovore sa Prištinom, ali neko to zna, i neko nam se ruga, jer ako on bude razgovarao i najozbiljnija diplomatija i obaveštajci koji budu javljali o tome svojim centralama, neće imati mnogo posla. Sve što je u ovoj priči zanimljivo možda će uslediti kasnije, a neki kažu da će tu biti i bizarnih detalja o političkoj pozadini ubistva Z. Đinđića, i o jatacima generala Mladića. Biće naravno svetu za zabavu i novinama za dnevne potrebe, ali ono što je suština, to svi znaju i svakodnevno vide. Neko hoće da vara i da laže, ali neko, posebno oni na Zapadu, i hoće da bude prevaren. Tu je negde i početak i kraj priče o senzacionalnim tajnim depešama na koje bi advokat S. Popović za svaki slučaj trebalo da obrati pažnju, jer će možda i u tim izveštajima i oko njih biti neko zrnce istine o političkoj pozadini svega ovoga u čemu smo i kako smo.

Legendarni junak nemačke krasne romantičarske priče Šlemil mučio se sa svojom senkom, i nikako da iz nje izađe – tako se muči i Srbija.

 
Zapisi iz palanke

Peščanik.net, 04.12.2010.


The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)