Pod niskim sivim oblacima, uzani red ožalošćenih, u tišini, protezao se van sale u kojoj je bilo izloženo telo Ane Politkovske. Na ulazu robusni policajci, opremljeni za razbijanje demonstracija, ne dozvoljavaju da iko uđe sve dok odabrane ugledne ličnosti – Anatolij Čubais, izaslanici NATO-a, jedan nemoćan ombudsman – ne završe sa odavanjem počasti. I konačno, ljudima dozvoljavaju da pogledaju telo ubijene žene; čelo joj je obmotano belom trakom prema pravoslavnom običaju, a telo, i inače sitno, gotovo se izgubilo u kovčegu prepunom cveća. U ćoškovima prostorije venci koje su poslali mediji koji su je napadali dok je bila živa, a odmah tu i cveće od njene dece i prijatelja – jedno pored drugog cveće onih koji su sada zadovoljni i onih koji su izgubili svog dragog. U koloni koja prolazi pored kovčega i izlazi na groblje gotovo niko ne progovara ni reč. Neki plaču. A onda se raspršuju u izmaglici, tiho, kao što su i došli.

Vlasti su se prilično potrudile da Ana Politkovska ne bude sahranjena gde bi se moglo očekivati, već u sumornom predgrađu koje malo Moskovljana uopšte ume da pronađe na planu grada. Da li je zaista bila potrebna tolika predostrožnost? Nije došlo previše ljudi, možda oko hiljadu, i preovladavala je tuga, a ne gnev. Politkovska, koja je bila srednjih godina, vraćala se iz prodavnice sa namirnicama, kad je u liftu ubijena hicima iz blizine; ubijena je zato što je hrabro izveštavala o tome da klanica u Čečeniji ne prestaje. Dve godine pre toga je za dlaku izbegla pokušaj trovanja. Kada je uklonjena, već se u štampi nalazio njen drugi članak o Kadirovu, čoveku koga je postavio Kremlj, i koji sa svojim klanom surovo i nezakonito vlada Čečenijom. Živela je i umrla kao borac. Ali teško da bi se moglo govoriti o nekakvom snažnom protestu povodom njene smrti. Sahranjena je uz rezignaciju, ne gnev ili revolt.

Međutim, u Ukrajini je bilo dovoljno da se dogodi ubistvo novinara Georgija Gongadzea (odrubljena mu je glava) koji se bavio istraživanjem državne korupcije, pa da revolt zbog toga uzdrma režim koji je onda uskoro i oboren. Politkovska je bila ličnost drugog formata. Možda je bolje njen slučaj uporediti sa ubistvom Mateotija koje je Musolini naručio 1924. godine. Njen moralni lik protivnika despotske vlasti u ruskim uslovima sličan je moralnom liku tog socijalističkog poslanika. No, tu svaka sličnost i prestaje. Afera Mateoti je izazvala toliko nezadovoljstva da je Musolini skoro oboren. Ubistvo Politkovske jedva da je izazvalo lako talasanje u javnom mnjenju. Njena smrt, kako su objasnili zvanični mediji, ili je nerazmrsiva misterija ili delo neprijatelja koji uzaludno pokušavaju da diskredituju vladu. Predsednik je rekao da je ona bila niko i da njena smrt može biti važna vest samo za njen vlastiti život.

Privlačno je u toj olakoj i unižavajućoj primedbi videti samo običnu aroganciju moći, ali to bi bilo pogrešno. Sve vlade poriču svoje zločine i većina njih ima razumevanja za druge vlade kada lažu u vezi sa tim. Buš i Bler, na čijim rukama možda ima i više krvi – sva je prilika, više od pola miliona Iračana – automatski se pridržavaju tih principa, jednako kao i Putin. Ali po nečemu se Putin razlikuje od svojih kolega iz G8, pa čak od svih ostalih predsednika na svetu. Poređenja istraživanja javnog mnjenja pokazuju da je on danas najpopularniji državnik na svetu. Od kada je pre šest godina došao na vlast, neprekidno ga podržava preko 70 odsto stanovništva, što je rekord kome se nijedan savremeni državnik ne može ni približiti. Za poređenje, Širak danas ima podršku od 38 odsto, Buš 36, a Bler 30.

Njegov tako veliki ugled može delovati kao neobična nepravilnost, ali nije nerazumljivo. Putinov autoritet proističe najpre iz kontrasta prema vladaru koji ga je stvorio. Gledano sa stanovišta Zapada, Jeljcinov režim nikako nije bio promašaj. On je nametnuo privatizaciju industrije kakva nije sprovedena nigde u Istočnoj Evropi, a zatim i zadržao fasadu izbora u kojima postoji pravo nadmetanje, te je tako postavio temelje za ruski kapitalizam u veku koji počinje. Koliko god bio omamljen alkoholom i lakrdijaški se ponašao, on je postigao dosta toga što mu je obezbedilo velikodušnu podršku od Sjedinjenih Država; tamo je Klinton, uronjen u vlastite lične nevolje i skandale, bio prava ličnost da mu postane mentor. Kao što je to rekao Stroub Talbot: “Klinton i Jeljcin su se našli. Onoliko.” S druge strane, većina Rusa smatra da je Jeljcinova administracija dozvolila da se pokrene talas korupcije i kriminala. On je haotično glavinjao od jedne do druge krize: u vreme njegove vlasti drastično je opao životni standard i smanjila se prosečna dužina života; zemlju je ponizio servilnošću prema stranim silama i, konačno, uništio njenu valutu i završio s bankrotom. Zvanične statistike govore da je tokom decenije koja završava 1998. godine, bruto nacionalni dohodak (BND) pao za 45 odsto, a mortalitet porastao za 50 odsto; državni prihodi su gotovo prepolovljeni, a stopa kriminala se udvostručila. Nije ni čudo da je pred kraj mandata Jeljcin uživao podršku koja se izražavala jednocifrenim brojem.

S obzirom na to, svaka naredna administracija teško da je mogla da ne bude bolja. Putin je, uz to, imao sreću da dođe na vlast upravo kada je cena nafte porasla. Zahvaljujući iznenadnom povećanju zarade od energetskog sektora, privredni oporavak je bio brz i kontinuiran. Od 1999. godine BDP je rastao 6 do 7 odsto godišnje. Stvoren je budžetski suficit, 80 milijardi je stavljeno na stranu za slučaj da cene nafte padnu, a rublja je postala konvertibilna. Na berzi se okreće iznos koji odgovara 80 odsto BDP. Strani dugovi su isplaćeni. Rezerve su dostigle 250 milijardi dolara. Ukratko, upravo je Rusija imala najviše koristi od potrošačkog buma na početku 21. veka. Za obične Ruse to je značilo da im se životni standard opipljivo poboljšao. Iako su prosečne plate ostale relativno niske, manje od 400 dolara mesečno, one su ipak u Putinovo vreme duplirane. (Stvarne zarade su često i dva puta veće zato što se, radi izbegavanja nekih poreza, isplaćuju na različite načine, a ne samo novcem). To povećanje je najvažniji razlog za podršku koju on uživa. Putim je relativnom prosperitetu dodao i stabilnost. Potresi u vladi, sukobi sa zakonodavnom vlašću, predsednik u stanju stupora – sve su to stvari prošlosti. Administracija možda i nije mnogo efikasnija, ali ponovo je zavladao red – barem severno od Kavkaza. I na kraju, ali ne i najmanje važno, Rusijom se više “ne vlada spolja”, kako to ljudi u Rusiji često umeju oštro da formulišu. Prošli su dani kada je MMF određivao budžet, a Ministarstvo spoljnih poslova bilo samo ispostava američkog konzulata. Nema više menadžera koji su dovedeni iz Kalifornije da bi odlučili kako treba da izgleda kampanja na predsedničkim izborima. Oslobođena stranog duga i diplomatskog nadzora, Rusija je opet postala nezavisna država.

Prosperitet, stabilnost, suverenitet: nacionalni konsenzus u kome uživa Putin počiva na zadovoljavanju ovih najosnovnijih potreba. Ako se posmatra sa političke tačke gledišta, nije mnogo važno što nijedna od njih možda i nije toliko zadovoljena kako bi se reklo na prvi pogled, dok se kao merilo uzima ambis u kome se zemlja nalazila u vreme Jeljcina. Po tom merilu, materijalni progres je, koliko god bio uslovljen različitim okolnostima, ipak stvaran. Ali stratosferski uspeh o kome govore ispitivanja javnog mnjenja odraz je još nečega – slike vladara. Na Zapadu Putin ostavlja utisak pomalo bezbojne, hladne ličnosti. U kulturama koje su navikle na lidere čiji stil podrazumeva veću ekspresivnost, njegova glava, po obliku slična glavi jazavca, sa očima metalno-hladnim, teško može da posluži kao objekat emotivnih projekcija. Međutim, u Rusiji harizma ima drugačiji lik. Kada je došao na vlast, Putin nije imao ni trunku harizme. Ali predsednikovanje ga je promenilo. Maks Veber je imao na umu jevrejske proroke kada je rekao da je harizma po definiciji nešto što nema veze sa institucijama – harizma je neka vrsta magije koja je potpuno lična. Ali, Veber nije mogao da predvidi kako će izgledati postmoderne okolnosti u kojima je spektakl jedna viša sila koja može da rastoči granice između harizme i institucije.

Kada je postao predsednik, Putin je dva svoja atributa kultivisao tako da su mu omogućila da stvori auru, i to auru koja je kadra da nastavi da postoji i kada se ti atributi izgube. Prva je imidž čoveka koji vlada čvrsto, a kada je potrebno i nemilosrdno. Ako pogledamo kroz istoriju, videćemo da je brutalno uvođenje reda u Rusiji često bilo posmatrano pre sa divljenjem nego sa strahom. To što je bio u KGB-u ne samo da nije naškodilo slici koja postoji o njemu, već je uspeo da za tu činjenicu veže predstavu o tome kako je spreman da primenjuje oštru disciplinu. U ruskom društvu, koje je i danas po mnogo čemu mačističko, to što je Putin opaki momak – džudo veština i upadice iz uličnog slenga deo su njegovog instrumentarija – i dalje je na ceni, i to ne samo kod muškaraca: istraživanja pokazuju da su najveći ljubitelji Putina najčešće žene. Ali u njegovoj harizmi ima još nečega što nije tako očigledno. Deo njegovog, pomalo ledenog magnetizma, tiče se kulture. On izaziva divljenje zbog veštine kojom barata jezikom. I u ovoj stvari je kontrast od najveće važnosti – Lenjin je bio poslednji vladar te zemlje koji je umeo da govori kao obrazovani Rus. Staljinov gruzijski akcenat je bio toliko upadljiv da se retko kada izlagao riziku da govori u javnosti. Hruščovljev vokabular je bio elementaran, a gramatika neprihvatljivo loša. Brežnjev je jedva uspevao da sastavi dve rečenice. Gorbačov je govorio sa južnjačkim provincijalnim akcentom. Jeljcinovo pijano zaplitanje jezikom je bolje ni ne pominjati. Za mnoge Ruse zvuči kao muzika kada čuju da je vođa zemlje u stanju da se izrazi jasno, precizno i elokventno, na manje-više korektnom ruskom.

Tako je, na neobičan način, Putinov prestiž vezan i za njegov intelekt. Uz sve povremene grubosti, on barem svojim obraćanjima ne ponižava ruski jezik. Nije reč samo o padežima, deklinacijama ili izgovoru. Mereno prema današnjim nezahtevnim standardima, Putin se razvio u ono što bi se moglo nazvati artikulisanim političarem koji je u stanju da satima u televizijskom studiju samouvereno i oštroumno odgovara na pitanja gledalaca, kao što može da na isti način razgovara sa novinarima ili da se obraća kolegama na sastanicima na kojima se ističe ciničnim dosetkama. No, njegova inteligencija se uglavnom iscrpljuje u tom cinizmu koji je kod njega izraženiji nego kod anglo-američkih kolega. Ali i to je bilo dovoljno da Putinu omogući da u Rusiji zasija. Spoj čvrste ruke i duha osvojio je imaginaciju naroda.

Kombinacija bogatstva od izvora gasa i nafte, s jedne strane, i njegove bistrine, s druge, bila je dovoljna da u očima javnosti izdvoji Putina od svih njegovih prethodnika i da mu obezbedi poziciju vladara na političkoj sceni. Režim na čijem je čelu, međutim, iako jeste uveo neke značajne promene, ipak se mnogo manje razlikuje od Jeljcinovog nego što bi se reklo na prvi pogled. Jeljcin je ostavio privredu koju je u šaci držala mala grupa profitera, ista koja je u pat-poziciji držala i najveće resurse koje zemlja ima – i to pomoću takozvanih zajmova za deonice. Njih je smislio jedan od onih koji su se na taj način i obogatili, Vladimir Potanin, a nametnuo ih je Čubais dok je igrao ulogu neoliberalnog Raspućina na Jeljcinovom dvoru. Predsednik i njegova šira “porodica” (rođaci, prijatelji, pristalice), naravno, dobili su komad kolača. Verovatno se u čitavoj istoriji kapitalizma ne može naći ništa nalik onome što je iz toga proizašlo. Sedam vodećih oligarha koji su se pojavili u to vreme – Berezovski, Gusinski, Potanin, Abramovič, Fridman, Hodorkovski, Aven – kontrolisalo je ogroman deo nacionalnog bogatstva, najveći deo medija i veliki deo Dume. Putina je izabrala “porodica” zato da taj aranžman u budućnosti ne bude podvrgnut detaljnom ispitivanju. Kada je stupio na vlast, Putinov prvi potez je bio da Jeljcinu obezbedi imunitet od krivičnog gonjenja, a pobrinuo se i za one koji su bili u njegovom neposrednom okruženju. (Čubais je kao oproštajni poklon dobio rusku mrežu elektrodistribucije.)

Ali kako je želeo vladu koja je jača od Jeljcinove, nije mogao da ostavi oligarhe da neometano uživaju u osvojenim moćima. Posle upozorenja da mogu da sačuvaju svoje bogatstvo samo ukoliko ostanu van politike, on je počeo da ih zauzdava. Slomio je tri najambicioznija magnata, Gusinskog, Berezovskog i Hodorkovskog – dva su pobegla u inostranstvo, treći je završio na prinudnom radu u logoru. Četvrti, Abramovič, iako je još uvek persona grata u Kremlju, odlučio je da se preseli u drugu zemlju. Putin je vratio pod državnu kontrolu deo naftne industrije i stvorio državni monopol nad gasom, jedan džinovski konglomerat koji trenutno na tržištu vredi 200 milijardi dolara. Udeo javnog sektora u BDP-u je porastao samo malo, oko pet procenata. Ali zasad je zaustavljen pljačkaški kapitalizam iz devedesetih. Država je ojačala povrativši kontrolu nad nekim oblastima upravljanja privredom. Moć više nije toliko u rukama onih koji na osnovu krađe akumuliraju ogromna bogatstva, već počiva i u tradicionalnijim formama birokratskog upravljanja.

Te promene su izazvale zabrinutost u zapadnoj štampi koja prati biznis i u kojoj se često izražava strepnja da će ruski državni dirižizam dovesti u pitanje liberalizaciju iz devedesetih. Međutim, tržište nije u opasnosti. Ruska država je postala jak ekonomski činilac, izvor moći koji nema nikakve namere da uvede socijalističko upravljanje. U nekim drugim aspektima Putin je samo napravio nekoliko koraka dalje u sprovođenju programa koji je postavio njegov prethodnik. Zemljište je konačno privatizovano – to je nešto što Jeljcinov režim nije uspeo da uradi. U Moskvi ima više milionera nego u Njujorku, a ipak je, na insistiranje Jegora Gajdara, uvedena ravna stopa poreza na dohodak u visini od 13 odsto. Ona najviše pogađa one koji imaju najmanje. Sva socijalna davanja su veoma umanjena. Ključna privredna ministarstva su i dalje u rukama tvrdih zagovornika tržišta. Danas u Rusiji neoliberalizam nije ni u kakvoj opasnosti. Predsednik to jasno kaže svakome ko ga pita. Tokom posete Nemačkoj oktobra prošle godine, gurajući u stranu pitanja u vezi sa ubistvom Politkovske, on je svojim domaćinima rekao: “Ne razumemo zašto u štampi izaziva nervozu to što Rusija investira u inostranstvu. Otkud ta histerija? Pa, ne radi se o Crvenoj Armiji koja želi da dođe u Nemačku. To su isti kapitalisti kao i vi.”

Slična čudna mešavina je i politički sistem koji je nastao posle Jeljcinovog odlaska. Sada zapadni novinari – čak i zagriženiji promoteri poslovnih šansi u „Novoj Rusiji“, jednako kao i najveće ulizice nove Laburističke stranke, koje veoma vode računa da ni na koji način ne podriju Blerovo prijateljstvo sa Putinom (a te dve uloge nisu uvek razdvojene) – po pravilu oštro kritikuju sputavanje medija, neutralizovanje parlamenta i smanjivanje političkih sloboda pod Putinovom vlašću. Međutim, sve to je počelo još sa Jeljcinom koji je u mnogo većoj meri kršio zakone. Nijedan Putinov potez se ne može porediti sa napadom tenkova na parlament, ili sa potonjim nameštenim referendumom koji je poslužio kao osnova za donošenje autokratskog ustava koji je i danas na snazi u Rusiji. Međutim, pošto je Jeljcin smatran za podatno oruđe Zapada – kojim se ono, doduše, ne može uvek podičiti – prvoj njegovoj pomenutoj akciji gotovo svi strani dopisnici su aplaudirali, dok su ovu drugu gotovo svi ignorisali. Nije bilo mnogo kritika ni na račun drastične manipulacije štampom i televizijom (tada pod kontrolom oligarha), kako bi se obezbedilo da Jeljcin ponovo dobije na izborima. A još se manje pažnje obraćalo na funkcionisanje same državne mašinerije. Ne samo da posle raspada SSSR-a nije smanjen broj funkcionera, već je birokratija – i to je tako zapanjujući podatak da se malo šta u okviru statistike postkomunizma može meriti – do kraja Jeljcinovog stolovanja zapravo udvostručena i obuhvatala je nekih 1,3 miliona ljudi. Ali to nije sve. Na najvišim nivoima vlasti, srazmera onih koji su došli iz službi bezbednosti i oružanih snaga, znatno je porasla u odnosu na dosta skromne kvote koje su važile pred kraj raspada komunističke partije – u vreme Gorbačova takvih je bilo tek oko 5 odsto, a izračunato je da su za vreme Jeljcina oni zauzimali ništa manje nego 47 odsto najviših pozicija.

To je situacija koja pogoduje svakom vladaru, ali u ovoj stvari je Jeljcin ostavio iza sebe dosta rasklimatanu strukturu moći. Putin ju je učvrstio, centralizovao i učinio koherentnijom. Budući da je imao poverenje birača, on nije morao da puca na poslanike ili da lažira plebiscite. Ali ipak je za svaki slučaj ojačao instrumente prisile i zastrašivanja. Budžet FSB-a – postkomunističkog nasledika KGB-a – je utrostručen, a nastavio je da raste broj ljudi koji su posle radnog iskustva u bezbednosnim strukturama dobijali pozicije u saveznoj administraciji. Sada više od polovine ljudi na ključnim pozicijama vlasti u Rusiji dolazi iz aparata represije. Putin se, veselo raspoložen, usudio da napravi šalu pred svojim drugovima veteranima u Lubjanki: “Drugovi, ostvarili smo naš strateški zadatak – osvojili smo vlast”.

Ipak, sve ovo nabrojano samo su neki izraziti detalji stvari koja je prisutna od ranije. U institucionalnom pogledu, važna inovacija Putinovog sistema vladavine tiče se integracije privrednog i političkog stuba moći. Tokom devedesetih, ljudi su prevarante koji su se dokopali kontrole sirovinama u zemlji nazivali сырьевики, a službenike dovedene iz vojske ili tajne policije силовики. U Putinovo vreme je došlo do stapanja te dve grupacije. U novom režimu dominira mreža zaposlenih u Kremlju, ministara sa „bezbednosnim profilom”, a ti isti ljudi su i na čelu najvećih državnih firmi koje se nalaze na berzi. Još su oligarsi u velikoj meri pomešali biznis i politiku. Ali to su zapravo bili pljačkaši koji su onda uleteli i u politiku. Putin je preokrenuo stvari. U njegovom sistemu postoji jača organska simbioza ta dva domena, ali ovaj put pod dominacijom politike. Danas su dva zamenika premijera istovremeno i na čelu upravnog odbora „Gasproma“, odnosno „Ruske železnice“; četiri zamenika šefa kabineta u Kremlju imaju iste takve pozicije u drugoj najvećoj naftnoj kompaniji, zatim u gigantu koji se bavi proizvodnjom nuklearnog goriva, u preduzeću za distribuciju struje i u „Aeroflotu“. Ministar industrije je na čelu upravnog odbora monopolskog preduzeća koje drži naftovode; ministar finansija je na čelu ne samo firme koja ima monopol na dijamante, već i druge po veličini državne banke; ministar za telekomunikacije upravlja najvećim mobilnim operaterom. Političku scenu je preplavila jedinstvena ruska forma cumul des mandat.

Korupcija je integralni deo takvog braka između profita i moći. Opšte je mišljenje da je ona danas raširenija nego u vreme Jeljcina, ali njen karakter se izmenio. Poređenje sa Kinom otkriva mnogo toga. U Kini svi preziru korupciju i u njoj vide veliko zlo; nijedna druga stvar tamo ne izaziva toliko besa kod običnih ljudi. Pošto je rukovodstvo Kineske komunističke partije svesno koliko korupcija može biti opasna po njihovu vlast, s vremena na vreme do javnosti dospevaju spektakularni slučajevi zvaničnika koji su ukrali previše, ali ona zapravo nije u stanju da se uhvati u koštac sa korenom problema. U Rusiji, međutim, čini se da korupcija ne izaziva naročito gađenje ni kod jednog sloja društva. Raširen je stav da je bolji onaj službenik koga možete podmititi nego onaj koji će vam udariti šamar – što je promena na koju je ljude, nakon završetka ere terora, navikla Brežnjevljeva „era stagnacije”. U toj klimi, Putin – koji, zasad, ne pokazuje ličnu pohlepu poput one koja je odvraćala pažnju Jeljcinu – može da na hladnokrvan način koristi korupciju kao instrument državne policije, istovremeno i kao sistem nagrade za poslušne, i kao sistem ucene za one koji bi mogli pružiti otpor.

 
Perry Anderson, London Review of Books, 25.01.2007.

Lettre Internatonal 77, leto 2007.

Peščanik.net, 24.01.2007.

Srodni linkovi:

Dirigovana demokratija u Rusiji (I)

Dirigovana demokratija u Rusiji (II)

Dirigovana demokratija u Rusiji (III)

Dirigovana demokratija u Rusiji (IV)