Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović
Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

U jutarnjim satima 16. jula, grčki parlament se velikom većinom glasova odrekao suvereniteta i prihvatio status polukolonijalnog priveska Evropske unije. Većina članova centralnog komiteta Sirize prethodno se izjasnila protiv kapitulacije. Organizovan je generalni štrajk, s polovičnim uspehom. Cipras je zapretio da će podneti ostavku ako pedeset poslanika Sirize ne glasa za njegov predlog; u slučaju da šestoro ostanu uzdržani, a trideset dvoje glasa protiv, uključujući Janisa Varufakisa koji se posle referenduma povukao s mesta ministra finansija jer su, kako je objasnio, „neki članovi Evrogrupe“ izrazili želju da bude isključen iz daljih pregovora. Odlukom parlamenta praktično je poništen ishod glasanja na referendumu. Napolju, na trgu Sintagma, hiljade aktivista Sirize su demonstrirali protiv vlade. Onda su pristigli anarhisti s Molotovljevim koktelima i policija sa suzavcem. Demonstranti su ubrzo napustili trg i već u ponoć zavladala je tišina. Teško je ne biti tužan zbog onoga što se dogodilo. Grčku je izdala vlada koja je pre samo šest meseci, kada je izabrana, nudila nadu. Odlazeći sa pustog trga, shvatio sam da prevrat kojem sam upravo prisustvovao liči na jedan drugi prevrat iz grčke istorije.

U Grčku sam doputovao za Uskrs 1967. U Atini je organizovana mirovna konferencija u čast grčkom levičarskom poslaniku Grigorisu Lambrakisu, koga su fašisti ubili u Solunu 1963. u prisustvu policije i kome je Kosta Gavras posvetio film Z. Na dan njegovog pogreba u Atini pola miliona ljudi je izašlo na ulice. Konferencijsku salu je iznenada ispunio žamor. Budistički monah iz Vijetnama za govornicom verovatno se pitao zašto ga odjednom niko više ne sluša. Neko ko je bio povezan sa vojnim vrhom proneo je glas da se grčka vojska sprema da uz blagoslov Vašingtona izvede državni udar da bi sprečila održavanje izbora. Očekivalo se da će levica ostvariti dobar rezultat. Stranim učesnicima na konferenciji je savetovano da odmah napuste zemlju. Otišao sam sledećeg jutra prvim letom za London. Istog popodneva tenkovi su izašli na ulice. Grčka je sledećih sedam godina živela pod vojnom huntom.

Ponovo sam doputovao u Atinu ovog meseca da bih govorio na konferenciji ironičnog naziva – „Uzdizanje demokratije“. Čekajući prijatelja u kafeu u kvartu Eksarhija, slušao sam rasprave o mogućem padu vlade. Cipras i dalje ima sledbenike koji veruju da će uprkos svemu on pobediti na sledećim izborima. Nisam uveren u to. Iza njega je šest neslavnih meseci. Mladi koji su u velikom broju glasali za Sirizu i sa mnogo entuzijazma organizovali kampanju da se glasa protiv mera štednje još se nisu pomirili s onim što se dogodilo. Kafe je bio prepun mladih ljudi koji su energično raspravljali. Početkom meseca su slavili pobedu „ne“ na referendumu. Bili su spremni da se žrtvuju, da rizikuju život izvan evrozone. Siriza im je okrenula leđa. Datum kada je Cipras pristao na uslove Evropske unije, 12. jul 2015, istorija će zapamtiti kao jednako neslavan kao 21. april 1967. Kao što je primetio Varufakis kada je imenovan za ministra finansija, tenkove na ulicama zamenile su banke.

Grčka ima dosta tenkova jer su vojne industrije Nemačke i Francuske, u želji da se oslobode viškova opreme u svetu u kojem se ratuje bombarderima i dronovima, podmićivale političare. U prvoj deceniji ovog veka Grčka je bila među pet najvećih uvoznika oružja, uglavnom nemačkih kompanija Ferostal, Rajnmetal i Dajmler-Benc. Na primer, 2009, u prvoj godini posle finansijskog kolapsa, Grčka je potrošila osam milijardi evra – 3,5 odsto BDP-a – na odbranu. Grčki ministar odbrane Akis Chacopulos koji je primao mito od ovih kompanija osuđen je 2013. godine zbog korupcije. Grk je završio u zatvoru, nemački šefovi su platili male kazne. Ali to se ne pominje u finansijskoj štampi poslednjih sedmica, jer se ne uklapa u priču o Grčkoj kao jedinom krivcu. S druge strane, grčkom sudu su prezentovani ubedljivi dokazi da je najveći poreski dužnik u zemlji Hohtif, gigantska nemačka građevinska firma koja upravlja atinskim aerodoromom. Ova kompanija ne plaća PDV već dvadeset godina i duguje 500 miliona evra samo po tom osnovu. Ne plaća ni doprinose za osiguranje. Procenjuje se da ukupan dog kompanije prema državi iznosi više od jedne milijarde evra.

Često upravo u vreme krize radikalni političari shvataju koliko su beskorisni. Zbunjeni otkrićem da oni za koje su verovali da su im prijatelji to uopšte nisu, strahuju da ne odu za korak predaleko, dalje od onoga što su glasači spremni da prihvate, i gube hrabrost. Kada neprijatelj iznenađen mogućnošću da dobije više od tražene funte mesa to i zatraži, političari uhvaćeni u zamku okreću se glasačima, da bi otkrili da su glasači već korak ispred njih: 61 odsto Grka je glasalo za odbijanje predloženog paketa.

Nije tajna da su Cipras i njegov uži krug očekivali da rezultat bude „da“ ili tesno „ne“. Uspaničili su se zbog ishoda. Na hitnoj sednici kabineta bilo je očevidno da su u povlačenju. Nisu ni pokušali da se suprotstave stavljanju grčkih banaka pod kontrolu Evropske centralne banke i odbacili su ideju o njihovoj nacionalizaciji. Umesto da prihvati rezultat referenduma, Cipras je kapitulirao. Varufakis je žrtvovan. Ministri u EU ga ne žele jer s njima razgovara kao sa sebi ravnima i ima ego ništa manji od Šojbleovog.

Zašto je Cipras uopšte organizovao referendum? „Tako je nepopustljiv i ideološki ostrašćen“, vajkala se Angela Merkel pred svojim savetnicima. Kamo sreće. To je bio dobro proračunat rizik. Verovao je da će pobediti „da“. Bio je spreman da se povuče i prepusti marionetama EU da preuzmu upravljanje državom. Lideri EU su započeli propagandni rat i izvršili pritisak na grčke banke da ograniče pristup depozitima, uz upozorenje da „ne“ na referendumu vodi u izlazak iz evrozone. Prihvatanjem Varufakisove ostavke Cipras je poslao Evropi prvi signal da je spreman da popusti. Euklid Cakalotos, njegov umereniji naslednik na funkciji ministra finansija, odmah se dopao Šojbleu: evo najzad nekoga s kim se može razgovarati. Siriza je prihvatila sve uslove. Kada su zatražili još, i to su prihvatili. To nema nikakve veze s ekonomijom, već samo s politikom. „Razapeli su Varufakisa“, izjavio je jedan zvaničnik EU za Financial Times. Grčka je prodala suverenitet za treći paket pomoći i obećanje MMF-a da će im umanjiti opterećenje dugom. Siriza sve više liči na crvljivi leš diskreditovanog Pasoka.

Pasok je nekada bio stranka levice. Kada su prvi put osvojili vlast, lider Pasoka Andreas Papandreu je bio veoma popularan prvih šest meseci na vlasti i sprovodio je istinske reforme – ne samo rezove koje neoliberali danas nazivaju „reformama“. Prišli su im mnogi studenti radikalizovani borbom protiv diktature, kao i marksistički intelektualci koji su osporavali hegemoniju SAD. Za nekoliko godina najbolji među njima moralno i politički su integrisani u nove strukture moći u procesu pripreme zemlje za ulazak EU. Ali Pasok se s vremenom promenio i u ovom veku nije bilo moguće razlikovati ga od starog rivala, Nove demokratije.

Siriza je dete aktuelne krize i društvenih pokreta koje je kriza proizvela. Bio je potreban nov politički instrument da bi se postojeće stranke dovele u pitanje. Taj instrument je Siriza. Ciljevi od kojih je Cipras odustao opisani su u Solunskom programu koji je partija jednoglasno usvojila u septembru.

Kada su doputovali u Berlin 20. februara ove godine, Šojble je rekao Ciprasu i Varufakisu da je taj program neuskladiv sa članstvom u evrozoni. Cipras je pristao da privremeno obustavi njegovo sprovođenje, a zauzvrat mu je ponuđeno nekoliko „ustupaka“: Trojka – koju su činili revizori Evropske komisije, Evropske centralne banke i MMF-a – zamenjena je telom koje će navodno raditi odgovornije i čije birokrate neće ulaziti u grčka ministarstva. Cipras i Varufakis su to prikazali kao pobedu. Ali istina je bila drugačija. Sada se zna da im je Šojble nudio prijateljski i kontrolisan izlazak iz evrozone i ček na 50 milijardi evra. Ponudu su odbili uz obrazloženje da bi to ličilo na kapitulaciju. To je bizarna logika. Da su prihvatili predlog sačuvali bi grčki suverenitet, a da je Siriza preuzela kontrolu nad oporavkom bankarskog sistema mogli su da ga planiraju onako kako žele. Ponuda je kasnije ponovljena. „Koliko tražite da izađete iz evrozone?“ pitao je Šojble Varufakisa pred održavanje referenduma. Ponovo su ga odbili. Naravno, Nemci su imali na umu neke druge razloge kada su dali takvu ponudu, ali kontrolisani izlazak iz evrozone bio bi za Grčku bolje rešenje od ovoga što se dogodilo.

Kada je kapitalizam zapao u krizu 2008. godine, razmere katastrofe bile su takve da je Džozef Štiglic poverovao da je to kraj neoliberalizma i da su nam neophodne nove ekonomske strukture. Avaj, pogrešio je. Evropska unija je odbacila ideju o stimulacijama za bilo koga osim za banke koje su nemarnim poslovanjem, uz podršku političara, i izazvale krizu. Poreski obveznici u Evropi i Americi dali su bankama trilione dolara. Iznos grčkog duga je trivijalan u poređenju s tim. Ali Evropska unija nije želela da vrši promene koje mogu ugroziti proces finansijalizacije za koji i dalje veruju da je jedini put napred. Prva je pala Grčka, najslabija karika u EU lancu, a potom Španija, Portugalija, Irska. Italija se zaustavila na ivici. Trojka je diktirala politike koje će se sprovoditi u svim tim zemljama. Uslovi života u Grčkoj su zastrašujući: četvrt miliona Grka se prijavilo za humanitarnu pomoć za kupovinu hrane i plaćanje kirije i računa za struju; postotak dece koja žive u siromaštvu skočio je sa 23 odsto 2008. na 40,5 odsto 2014. godine i nastavlja da raste. U martu 2015. nezaposlenost među mladima je iznosila 49,7 odsto, 300.000 ljudi nije imalo pristup električnoj energiji, a Institut za preventivnu medicinu Prolepsis je utvrdio da je 54 odsto Grka neuhranjeno. Penzije su pale za 27 odsto između 2011. i 2014. Članovi Sirize su tvrdili da je to kolektivna kazna i da je potreban „nju dil“ koji će poboljšati svakodnevni život.

EU je uspela da slomi političku alternativu koju je Siriza predstavljala. Na odnos Nemačke prema Grčkoj, čak i pre Sirize, najviše je uticalo otkriće da je Atina (uz pomoć Goldman Saksa) „štimovala“ knjige da bi ispunila uslove za ulazak u evrozonu. To je tačno. Ali zar nije pogrešno, pa i opasno kažnjavati grčki narod – i činiti to i nakon što su se odrekli političkih partija odgovornih za laži? Timoti Gajtner, bivši sekretar američkog trezora, tvrdi da su evropski ministri finansija na početku krize zastupali stav: „Hajde da očitamo lekciju Grcima. Lagali su nas, neradni su i rasipni, zloupotrebili su naše poverenje, zaslužili su da ih uništimo.“ Gajtner je odgovarao: „Možete da im stanete nogom za vrat ako baš želite“, ali investitori ne smeju trpeti zbog toga; to bi značilo da će Nemci morati da preuzmu na sebe veliki deo grčkog duga. Francuske i nemačke banke su najizloženije i njihove vlade su pokušale da ih zaštite. Nova zvanična politika Evropske unije je davanje paketa pomoći samo bogatima. Posle novih saopštenja MMF-a, ponovo se govori o restrukturiranju duga, ali Nemci se i dalje odupiru takvim predlozima. „Nema davanja garancija bez preuzimanja kontrole“ – odgovor Angele Merkel iz 2012. i dalje je na snazi.

Kapitulacija će doneti Grcima nove patnje, ali otvoriće i neka načelna pitanja o Evropskoj uniji, njenim strukturama i politikama. Za Grke praktično svih političkih ubeđenja Evropska unija je disfunkcionalna porodica. Do sada sam mislio da neću izaći na britanski referendum o EU, ako bude organizovan. Sada znam da hoću. Zaokružiću „ne“.

17. jul

London Review od Books, 30.07.2015.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 30.07.2015.

GRČKA KRIZA