Svi veliki ratovi 20. stoljeća odvijali su se pod nebom biblijske supercivilizacije i pod tim nebom teku i postojeći sukobi između islamskih i judeo-kršćanskih boraca i armija. Sve u ime istog Boga i sa zaklinjanjem na istu Knjigu, Bibliju kao knjigu knjiga.
Kako je to moguće? To je moguće jer starozavjetni Bog, kršćanski rečeno, zabranjuje svako ubijanje, osim ubijanja u ime samoga sebe. Ubijanje u ime Boga je ne samo dozvoljeno, nego i zapovjeđeno. Zato se jevrejski, kršćanski ili islamski fundamentalisti u svojim ekstremnim, ubilačkim akcijama bez problema mogu pozvati na Boga, na genocidnog Jahvea. To znači da podloga dijaloga civilizacija može biti Biblija, ali ne kao takva i u cjelini. S gledišta svjetskog etosa, neprikosnovenosti života kao pravrednote ljudskosti, etička je peta zapovijed, zapovijed koja zabranjuje ubijanje, ali nije etička prva zapovijed, koja zapovijeda da moramo vjerovati samo u jednog jedinog Boga ili se, u suprotnom, pripremiti da nad nama bude izvršena smrtna kazna, ako ne na ovom, onda na onom svijetu, u slici tzv. druge smrti. Sve to znači da danas nijedna religija, zasnovana na Bibliji, ne može biti neopozivo mjerilo etičnosti. Naprotiv. Mjerilo etičnosti pojedinih religija mogu biti samo vrednote svjetskog etosa, poštovanje i ostvarivanje tih pravrednota ljudskosti: neprikosnovenosti života, respekta spram mrtvih, ljudskog dostojanstva i zlatnog pravila: “ne čini drugima ono što ne želiš da oni čine tebi”, to jest “odnosi se prema drugima onako kako želiš da se i oni odnose prema tebi”. Posrijedi su vrednote koje izviru iz čovjeka kao čovjeka, iz čovjeka kao misaonog smrtnog bića. Bez njih čovjeka kao čovjeka apsolutno ne bi bilo, dakle one su ireduktibilne, apsolutne vrednote, ali nisu vrednote Aposluta/Boga, nego vrednote čovjeka kao čovjeka.
Svjetska zajednica, zaštićena svjetskim mirom, može se oblikovati samo na podlozi svjetskog etosa, odnosno svjetske civilne religije, čiji prvi dokument je bila Deklaracija OUN o ljudskim pravima iz 1948. godine. Ulogu njene inicijatorice može odigrati evropska civilna religija, rekapitulirana u prijedlogu predloženog ustavnog ugovora Evropske unije. Njega valja što prije iznova oživjeti. Pred nama je nova paradigma međunarodnih odnosa. Umjesto karakteristične moderne politike koja je usmjerena prije svega na promociju nacionalnih interesa, moći i prestiža, potrebna nam je pomirljiva politika, politika razumijevanja i sporazumijevanja, posljedično povezivanja. Ono što je bilo moguće nakon dva svjetska rata dosegnuti u okviru Evropske unije ili Organizacije o evropskoj sigurnosti i saradnji, moralo bi sada, nakon tolikih regionalnih konflikata, biti moguće dosegnuti i na Balkanu i na Bliskom istoku i u drugim konfliktnim regijama.
Konkretno, svaka strana treba najprije priznati svoje vlastite pogreške i zločine. Nikada ne bismo imali mir Njemačke i Francuske da su Nijemci nastavili govoriti kako nisu bili tako rđavi, a Francuzi ne priznavati da su i oni imali odgovornost u deportacijama Jevreja. U Njemačkoj je napravljen veliki napor da se priznaju zločini, usvojene su zakonske procedure za to, a i mediji su bili veoma aktivni u prosvjetljavanju. Niko ranije ne bi mogao vjerovati da će se Francuzi i Nijemci, “arhineprijatelji“, jednom pomiriti. Nijedan Nijemac danas više ne misli da su mu Francuzi neprijatelji, kao što to nijedan Francuz više ne misli za Nijemce. Partneri i možda suparnici u ekonomiji – to da, ali nikada neprijatelji. Štaviše, iz svega su se rodile velike simpatije, naročito među mladima. Zašto ono što su mogli Francuzi i Nijemci ne bi mogli Hrvati, Srbi i Bošnjaci? Ali ništa se neće dogoditi sve dok svatko sebe gleda kao žrtvu i optužuje druge. Sveti Jovan Zlatousti govorio je: “Ne možeš svoje blato oprati tuđim blatom”.
Umjesto dominantne konfrontacije, agresije i revanšizma, potrebno nam je novo saradništvo, kompromis i integracija. Dakako, politika nove paradigme zato neće biti ništa lakša. Ostat će umjetnost mogućeg, premda sada ne-nasilno mogućeg. Ako bude željela pravilno djelovati, neće biti dovoljno da se zasniva samo na postmodernom pluralizmu o različitim istinama i političkom relativizmu. Upravo suprotno: morala bi uspostaviti društvenu usaglašenost o temeljnim vrijednostima, pravima i dužnostima.
Takva elementarna globalna etika morala bi biti poduprta od svih društvenih skupina: od strane vjernika i nevjernika, od strane pripadnika različitih religija i, naposljetku, od strane najrazličitijih filozofskih škola i svjetovnih ideologija. U takvoj situaciji može nas izvući samo sloboda duha, odnosno naša, moja, otvorenost za otvorenost bivstvovanja. Smrtno opasna je svaka blokada otvorenosti bivstvovanja i time čovjekove slobode. Posebno pak ona koja nam umjesto filozofske ljubopitljivosti, odnosno umjesto istinoljubivosti i iskrenosti, nudi neko Znanje (objavljeno ili ne), jer time pred nas postavlja barikadu unaprijed dane i zadane Istine, iza koje leži poriv za vlasti i za imanjem, poriv koji se stječe u princip dobiti i u sjeni tog načela po potrebi i ubiti. Jer jedino nas princip do-pustiti da bude može osloboditi nihilizma, koji se pri metafizičkom nacrtu Evrope u evropejstvo ugnijezdio pred više od dva milenija, a u prijašnjem vijeku raširio po čitavom svijetu. Zlatno pravilo, kategorička forma svjetskog etosa, izraz je toga načela, jer pustiti da bude svagda znači i pustiti drugom da bude ono što jest: u njegovoj drugosti ili drukčijosti.
To pravilo, pravilo što ga je čovječanstvo formuliralo već prije četiri milenijuma i danas ga sadrže sve svjetske religije, jest jedino i za sva vremena zlatno pravilo koje nas čuva pred nasiljem bez granica. I kao takvo temelj je dijaloga među vjerama, preduslov mogućeg savezništva svjetskih kultura, najpouzdaniji čuvar pred sukobima civilizacija.
No ne bez rizika. Jer zlatno pravilo je oslonjeno samo na našu vjeru da dobrota drugog prethodi njegovoj zlobi. Da zlo neće prevladati dobro.
Peščanik.net, 02.09.2010.
