Fotografije čitateljki, Alisa Koljenšić Radić

Fotografije čitateljki, Alisa Koljenšić Radić

Postoji povećana bojazan da se nova grčka vlada i druge zemlje članice evropske monetarne unije neće sporazumeti. Ovo bi palo u rđavo vreme, jer privreda počinje da se oporavlja u Evropskoj uniji. Ima pozitivnih vesti i iz same Grčke, bar kada je reč o privrednom rastu, jer je prošle godine bio pozitivan. Koji su razlozi za ovakve ocene?

Kada je reč o evropskoj privredi, pozitivni su efekti najavljene aktivnije monetarne politike, što je već uticalo na dodatno slabljenje kursa evra. Ovo bi trebalo pozitivno da utiče na izvoz, a on opet na povećano zapošljavanje, a u Nemačkoj, gde je praktično puna zaposlenost, na rast plata. Ukoliko bi do ovoga poslednjeg došlo, to bi značilo povećanu potrošnju, pa tako i rast nemačkog uvoza. Ovo, nedostatak rasta plata i tako potrošnje u Nemačkoj, bio je verovatno ključni prigovor nemačkoj privrednoj politici. Ukoliko bi se to promenilo tako što bi bio dodatni rast nemačkog izvoza izvan Evropske unije, uz povećani uvoz iz evropskih zemalja, to bi značajno podstaklo privrednu aktivnost u tim drugim zemljama. Problem nije toliko što te manje razvijene zemlje Evropske unije moraju da štede, usled visokih stranih i javnih dugova, već što je štedela i Nemačka, tako da nije bilo nikoga ko bi trošio i ulagao. To bi moglo postepeno da počne da se menja.

Pomaže tome i niska cena nafte. Jedan pozitivan efekat jesu manji izdaci na uvoz nafte. To u nekim zemljama, recimo na Balkanu, predstavlja veoma značajnu stavku. To olakšava probleme sa spoljnotrgovinskim bilansima, a takođe i sa finansiranjem stranog duga. Jednim delom se pad cene prenosi i na potrošače, uprkos devalvaciji evra i, recimo, dinara, a i novca sa fiksnim kursom u evru, što bi trebalo da podstakne i proizvodnju i potrošnju. Računice o tome koliki je uticaj niže cene nafte na privredni rast razlikuju se, ali ako bi, recimo, bile između pola i jednog procentnog poena, to bi svakako bilo veoma značajno u privredama koje trenutno rastu po stopama između jedan i dva odsto.

Ova kretanja bi trebalo povoljno da utiču i na Grčku, pa nije nevažno da se ne povećavaju nepotrebno već ionako velike neizvesnosti. Nezadovoljstvo je razumljivo, jer su poslednjih nekoliko godina bile veoma rđave za tu zemlju, ali za to se niti mogu tražiti, niti se očekivati reparacije. Drukčije rečeno, to što je izgubljeno ne može se nadoknaditi drukčije nego ubrzanim privrednim rastom. Kako je on u interesu ne samo Grčke, kao zemlje dužnika, već i drugih zemalja članica evrozone, kao zemalja poverilaca, trebalo bi očekivati dogovor o programu koji ima za cilj podsticanje privrednog rasta. To bi trebalo da je lakše sada kada su vesti bolje, što ne znači da su rizici od nepomirljivih nesporazuma potpuno nestali.

Jedan problem je u tome što je promenjen ukupni okvir vođenja privredne politike u Evropskoj uniji, što se najviše odnosi na evrozonu, dok ona za njih nije institucionalno spremna. Ovo utiče na pregovore između Grčke i zemalja članica monetarne unije, jer je razumevanje za grčke stavove veće u EU i u Evropskoj centralnoj banci, nego u savetu ministara finansija evrozone. Zapravo, nedovoljno se zapaža koliko su zemlje članice Evropske unije, uključujući i Nemačku, promenile stavove u odnosu na, recimo, monetarnu politiku i na centralizovan nadzor nad bankama, pa čak i prema javnim ulaganjima i industrijskoj politici, jednim delom i zato što se to manje vidi u delovanju nemonetarnih i nefinansijskih institucija evrozone, kojih jedva da i ima, bar onih koje nisu deo same Evropske unije.

Usled svega toga potrebno je i strpljenje i vreme. Kao što je potrebna i politička podrška. Nova grčka vlada ima mandat da iznova pregovara o finansijskim odnosima u evropskoj monetarnoj uniji i da traži promene, ali druge vlade taj mandat nemaju. Ako bi se čekalo da ih steknu, recimo da se promene postojeća fiskalna ili finansijska pravila, to bi moglo da potraje nekoliko godina. A dogovor oko grčkog duga potrebno je postići u par nedelja. Opet, sve strane imaju interes da do sporazuma zaista i dođe, ali hoće li uopšte nije izvesno.

Vesti, opet, u vezi sa Ukrajinom nisu neočekivane, a dobre su samo utoliko što je sasvim jasno da zemlje članice Evropske unije neće rat sa Rusijom oko Ukrajine. Pa čak ni posredan rat, preko naoružavanja ukrajinske armije. To nije neočekivano, jer je to zapravo u osnovi EU. EU postoji da evropske zemlje članice ne bi mogle međusobno da ratuju i da ne bi mogle da ratuju sa trećim zemljama.

To će imati za posledicu da se sukobi u Ukrajini neće smiriti dok je to u ruskom interesu, a i trajnije poremećene privredne i političke odnose u Evropi, odnose sa Rusijom. Tu dobrih vesti nema.

Novi magazin, 23.02.2015.

Peščanik.net, 23.02.2015.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija