Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

„Tko su zaista invalidi Domovinskog rata?“ pitala je građanka supruga koji se taman spremao zadrijemati u fotelji, nakon nekvalitetna ali obilna ručka.

„Jebe mi se“, htio je odgovoriti muž, no znao je da takav odgovor ne bi zadovoljio njegovu bračnu družicu, te je, poučen iskustvom, odlučio da mu je pametnije praviti se konstruktivnim: „Sigurno me to pitaš jer imaš neki konkretan povod?“

„Naravno da imam konkretan povod“, zadovoljno je rekla građanka i ljubaznome suprugu, neupućenom u hrvatske društvene aktualije, u kratkim crtama objasnila kontekst svoga upita.

Građanka je, naime, danas pročitala vijest da je ministrica obrazovanja Blaženka Divjak svim osnovnim i srednjim školama, kao i đačkim domovima, uputila pisanu uputu koje se svi trebaju pridržavati. A u toj uputi stoji da škole i učenički domovi ubuduće nezaposlenim braniteljima moraju davati prednost pri zapošljavanju na mjestu ravnatelja. Uz branitelje, kategorije koje ostvaruju pravo prvenstva na neku od 1.300 rukovodećih funkcija u hrvatskim školama su „djeca stradalih i nestalih branitelja, hrvatski ratni vojni invalidi, ratni dragovoljci, članovi uže i šire obitelji smrtno stradalog ili nestalog“.

„I šire obitelji?!“ zaprepasti se suprug.

„Točno, dobro si čuo“, potvrdi građanka i nastavi muža upućivati u kontekst. Ministrica Divjak, nakon burne reakcije aktualnih školskih ravnatelja, objasnila je da je u svojoj uputi samo primijenila odredbe važećega Zakona o pravima branitelja. No onda se oglasilo Ministarstvo branitelja, tvrdeći da nema ništa sa spomenutom uputom. Ministrica – koja je, uzgred budi rečeno, u Vladu ušla iz kadrovske kvote navodno liberalnog HNS-a, koji je sada koalicijski partner navodno defašiziranom HDZ-u – na to je saopćila da će se već sutra sastati pravni timovi oba ministarstva i razriješiti nastalu zavrzlamu.

„Tko su, dakle, zaista invalidi Domovinskog rata?“ ponovi upit građanka.

„Da čujem…“ velikodušno joj suprug udijeli dramsku ispomoć.

„Stvarni invalidi Domovinskog rata su oni koji u Domovinskom ratu nisu sudjelovali!“ slavodobitno reče građanka.

„Zanimljivo tumačenje…“

„Ne biti branitelj u današnjoj Hrvatskoj znak je ozbiljnoga građanskog invaliditeta. Lista građanskih prava dotičnih osoba neusporedivo je kraća nego kod onih koji su sudjelovali u ratu. Ako nisi branitelj – bez obzira na razlog: da li zato što nisi htio nositi pušku, ili zbog toga što si se možda rodio prekasno – onda si u današnjoj Hrvatskoj nešto kao polovični državljanin, državljanin s greškom, odnosno državljanin s teškim oblikom invaliditeta.“

„Ukratko, invalid Domovinskog rata?“

„Točno. Najodvažniji među Hrvatima krenuli su u oslobodilačku borbu zbog toga da bi od onih koji to nisu učinili napravili invalide. Sa sigurnošću se može tvrditi da je najviše žrtava Domovinskog rata među onima koji su, zbog subjektivnih ili objektivnih razloga, izbjegli da mu se priključe. Hrvatska je jedina zemlja gdje se u mirnodopskim uvjetima rapidno povećava broj ratnih stradalnika. Jer su takvim invalidnim državljanima, umjesto olakšica, zajamčene otežavajuće okolnosti. Ubuduće im se, bez obzira na stručnost i školsku spremu, više ne isplati natjecati ni za mjesta ravnatelja škola, jer kraj živih branitelja, ili širih obitelji nestalih i mrtvih, nemaju nikakvih šansi.“

„Priznajem da me u ovim godinama toliko i ne brine školski sustav“, mrzovoljno će suprug. „Ali što ako nekakav nedoučeni branitelj, prema tekućoj logici državnog privilegiranja, bude zaposlen na mjestu kirurga – a takvome ću uskoro sigurno dopasti šaka – pa mi, recimo, umjesto raka na prostati odstrani polovicu mozga?“

„Nije to najgora stvar, mili“, osmjehne se građanka. „Bez pola mozga značajno uvećavaš svoje šanse da postaneš uzoran Hrvat. Da se bezbolno uklopiš u militaristički ustrojenu društvenu zajednicu.“

„Militarizirano društvo, koliko ja na hrvatskome primjeru shvaćam stvari, dijeli se na ratnike i patnike?“

„Ispravno. Tko god nije imao ratnički, čeka ga patnički staž. Postoje oni koji uživaju ekskluzivna prava i oni koji su, zbog izostanka vojne komponente u svojoj biografiji, u startu socijalno osujećeni. Militarizam povlači oštru granicu između vojnika – bivših i sadašnjih – i manje vrijednog dijela populacije. S jedne su strane vojna lica – bivša ili sadašnja – a s druge pičkice, da oprostiš na izrazu. Zbog toga se stalno ističe da su branitelji stvorili hrvatsku državu, pa valjda uživaju pravo vlasništva, dok je svim ostalima suđeno da im odricanjima za njihov račun kontinuirano izražavaju zahvalnost.“

„Ali ako su branitelji stvorili Hrvatsku, pa zbog toga uživaju privilegirani status, ne bi li se tada moglo reći da je sam smisao stvaranja Hrvatske sadržan u eksploataciji i porobljavanju većinskog ostatka njenog stanovništva? Po čemu se onda branitelji razlikuju od okupatora protiv kojih su se borili?“

„Ni po čemu, mili, osim što su strani zavojevači poslije par godina ipak zbrisali s bojnoga polja, a branitelji neometano lumpuju već skoro tri desetljeća i zagledani su u vječnost. Što se mene tiče, građani Hrvatske imali bi puno moralno pravo da se pobune protiv branitelja kao protiv okupacijske sile. Samo, tko bi se usudio biti takav hrvatski patriot da pozove na obranu od branitelja?“

„Tja, teško je dizati bunu u logoru, ako je logor ‘sanjan od stoljeća sedmog’.“

„Jeste. A da bi to bilo nezamislivo, potrebno je stalno pumpati mit o Domovinskom ratu.“

„Oprosti, mila, ali zbog čega Domovinski rat stalno izgovaraš s velikim D?“ upita suprug. „Mislim, znam da su takvi gramatički trendovi, no ipak nisam očekivao da i ti Domovinskom ratu daješ spomeničku važnost.“

„Oprosti, mili, ali ja govorim sasvim normalno“, ljutne se građanka. „Prije će biti da ti čuješ Domovinski rat s velikim D.“

„Čudno. Moguće je da nas autor teksta oboje prca u glavu…“

„Kreten. Predlažem da se ponašamo kao da ne postoji.“

„Slažem se. A ako ga već nema, zar nam nije bolje odati se seksu, nego diskusiji?“

Građanka, pogledom koji je istovremeno bio hladan i koketan, odmjeri muža od glave do pete, kao da procjenjuje njegovu trenutnu upotrebljivost. Zatim mu se sugestivno unese u lice:

„Jedino ako si u stanju postaviti se kao moja istospolna partnerica.“

„Što sad to znači?!“ preplaši se suprug.

„Znači da cijelu ovu stvar oko branitelja koji imaju prednost kod zapošljavanja na mjesta školskih ravnatelja pokušaš sagledati iz ženske perspektive“, uputi ga građanka. „Da ti olakšam stvar, iznijet ću podatak da među braniteljima ima tek oko četiri posto žena, dok ih je među zaposlenima u školama čak osamdeset posto. Elem, šanse da napreduju ubuduće su minimalne, a izgledi da najebu maksimalni. Vidiš kako je mala spolna devijacija u stanju izazvati grandiozne posljedice.“

„Stvarno“, složi se istospolna partnerica. „Žene će biti pokošene državnim mitom o Domovinskom ratu. Padat će s rukovodećih mjesta po domino efektu.“

„Ne, mili, ono što će ih zbrisati je domina defekt.“

Peščanik.net, 25.05.2018.


PODRŽITE PEŠČANIK
The following two tabs change content below.

Viktor Ivančić

Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)

Author: Viktor Ivančić

Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.