Na početku samo da podsetim da je inicijativa za REKOM (tj. osnivanje Regionalne komisije o utvrđivanju činjenica o ratnim zločinima iz 1991-2001) bila široko podržana od građana, ali i od najviših državnih predstavnika Makedonije. Moje kolege i ja, javni zagovarači za REKOM, trenutno pripremamo regionalni susret na kome će predstavnici predsednika država iz regiona raspravljati o pravnim preduslovima za formiranje Komisije. Prošle nedelje, širom regiona smo predstavljali izveštaj o tranzicionoj pravdi i govorili o izazovima koji stoje pred procesom pomirenja. Ali makedonski mediji su nas propisno ignorirali (svaka čast izuzecima), uključujući i novinare koji su članovi Koalicije za REKOM. Očito, kontroverze oko lokalnih izbora i spektakl oko dočeka jedinog haškog osuđenika Johana Tarčulovskog bili su atraktivnije vesti nego težak i bolan proces pomirenja između nekadašnjih zaraćenih strana. Reflektori se po pravilu okreću ka učesnicima konflikta, od kojih se sada stvaraju heroji i/ili mučenici, ali malo ko je uopšte i pomislio na žrtve, poginule, nestale, invalide, raseljene…

Talas uvreda i pretnji nakon moje prošlonedeljne kolumne, uključujući i pretnju tužbom od strane jednog poslanika, nije se stišavao danima. Stoički sam izdržala “ono što sam sama tražila”, ili kako je to objasnio jedan moj prijatelj: napadi su u stvari bildovali model dokazivanja lojalnosti raznih „patriota“, po starom uličarskom šablonu: moraš prebiti nekog geja da bi dokazao da nisi peder. “Patrioti“ su vežbali mržnju i pokazali da nisu ništa gori od ostalih nacionalista u regionu (pratim šta se dešava Predragu Luciću u BiH, pa kažem sebi da sam i dobro prošla). No, kako su dani prolazili, tako se postepeno počeo stvarati i jedan drugačiji talas, pun pozitivne energije, i počele su stizati čestitke zbog principijelnosti i integriteta, ali i podrške zbog iskazanog stava o ratnim zločinima i kaznama. Sa bolom sam prihvatila činjenicu da je veliki deo mojih studenata na mirovnim studijama odlučio da bude u grupi „ponosnih Makedonaca/Makedonki“, i da ostane gluh i slep pred činjenicama. S druge strane, bilo je dobro čuti da tako ne misle studenti na nekim drugim fakultetima, posebno na Pravnom, i da su shvatili poruku. Dakle, ima nade.

Ipak, ovde sam odlučila da napišem koju reč o mojim albanskim prijateljima. Veliki broj (ne)poznatih su mi zahvalili zbog onoga što su nazvali hrabrošću da progovorim o albanskim civilnim žrtvama nasuprot razgoropađene makedonske većine. Malo je bizarno reći da je nekome potrebna hrabrost da progovori o žrtvama, ali tako je to kod nas – svako plače samo nad svojim grobovima. No, nisam mogla a da ih ne pitam gde su bili kada je trebalo osuditi onu sramotnu amnestiju koja je oslobodila od progona počinitelje zločina nad makedonskim žrtvama? Da li ih samoviktimizacija sprečava da se suoče sa činjenicama da nisu stradali samo oni? Većina intelektualaca je to prećutala, drugi su samo stidljivo i previše intelektualizirano, a često i samo u privatnim krugovima, rekli da smatraju da svaki zločinac zaslužuje kaznu, a svaka žrtva – pravdu.

Ukratko, veliki deo albanske javnosti u Makedoniji se ovih dana našao zatečen: upravo kada su me prigrlili kao prijateljicu, nekoga ko ih brani, ja sam počela da postavljam nezgodna pitanja. Pita me jedna mlada Albanka: „A što ste tako zapeli da provocirate s tom amnestijom!? Pustite to, zaboravimo sve i gledajmo ka budućnosti”. Drugi počinje da mi objašnjava koliko je pravičan njegov narod, kome je u “genima” zapisano da ne vrši zločine. Treći me uverava da nije nacionalista, da poštuje sve ljude i da želi da živi s njima, ali da obožava Svoje. Odgovorila sam da je obožavanje sinonim za slepoću za sve tamne strane „svojega“, nekritičko posmatranje stvari i samo lepši način da se opravda sopstveni nacionalizam. Čovek može obožavati svoju decu, na primer, ali čak i prema njima mora biti kritičan, ako čine zlo. Ali voleti dva miliona ljudi, među kojima ima i puno neljudi, to je nonsens i protivprirodni blud.

Komentar koji me je najviše dirnuo svojom iskrenošću je došao od starog poznanika i aktiviste iz civilnog sektora, koji mi je napisao: „Sasvim se slažem s tobom u vezi albanskih zločina i makedonskih žrtava, i nemaš pojma koliko se stidim samoga sebe što nemam hrabrosti da izađem u javnost i suprotstavim se „herojima“ iz moje zajednice“. Ali, kaže, ja bar pokušavam da svojim angažmanom radim na izgradnji mira i pomirenja. I to je nešto što zaslužuje respekt, kažem mu. Ma koliko izgledalo nedovoljno u ovom času. Ali na duge staze, ovaj čovek bar čini nešto.

„Moji“ Makedonci hronično pate od nedostatka originalnosti, pa prisvajaju tuđe parole. Nakon imitacije „Otpora“ na levici, sada “branitelji” na desnici izbacuju parolu „I ja sam ratni zločinac“. Time pada u vodu očekivanje nas REKOM-ovaca da će činjenice sprečiti busanje u grudi onih koji su počinili zločine i da će se postideti i oni i politika koja je stajala iza nasilja. Ali ništa se od toga ne događa; upravo obrnuto. Bez stida, dignute glave korača heroj koji je odmah postao i akademski građanin i već položio prvi ispit na fakultetu (kao da je osam godina proveo u Lepoglavi).

No, vratimo se drugoj, albanskoj strani. Šta reći kada u desetak godina nema ni najmanjeg pokušaja da se postide oni koji su izazvali nasilje, pod izgovorom da je to bila pravedna borba za ljudska prava. Upravo ti ljudi redovno dobijaju i demokratski legitimitet na svim izborima od 2001. naovamo i zauzimaju najviše pozicije u državi. Tačno je da nije teško prepoznati nekolicinu albanskih intelektualaca sa integritetom i spremnošću da se ograde od amnestije, ali se oni broje na prste jedne ruke. Da li je to dovoljno? Da li je dovoljno čak i u takvim situacijama nastupati kao albanski intelektualac, tj. ne zaboravljajući etnički atribut? Pokušavala sam i sama da razumem strah i teror kome su izloženi, smatrajući da je “moja zajednica” malo liberalnija (mada se sada i to pokazuje kao privid). Ništa mi, recimo, ne pomaže privatna podrška albanskog kolege koji šapuće dok mi govori da stoji uz mene. Stvar je u tome što nije protrebna podrška meni lično, nego onome što zastupam – ali javno.

Čovek koji se plaši nije i ne može biti slobodan čovek. Strah da se napusti svoj kolektivitet i da se stane uspravno kao ljudsko biće i kao građanin je dubok kod obe strane. No, krajnje je vreme reći da na albanskoj strani sve jače korenje pušta trijumfalizam i da dolazi do masovne (zlo)upotrebe mita o tome da su oni samo žrtve a nikako i počinioci, o pravednom ratu za ljudska prava i o navodnoj pobedi. (Kažem, navodnoj, jer onaj rat i nije bio baš neki rat, a tu su bili i oni iz međunarodne da pripomognu, zar ne?). Strah je ponekad zgodan i kao izgovor da se ne bi preuzela odgovornost za šutnju o zločinima i krivnju samih počinioca. Na tribinama o tranzicionoj pravdi ukazivalo se na tradiciju s kojom se živi na ovim prostorima, da kada je reč o pravdi činjenice su manje bitne za nacionaliste.

Žarko Puhovski je to sročio ovim rečima: „U ovakvom stanju, pravda se uvek postavljala više na svetonazorske, religijske, i u stvari na metafizičke osnove, a ne na činjenice. Zna se ko je bio u pravu a ko nije, a činjenice jednostavno ne smeju promeniti ovakva uverenja“. Haški sud se polako zatvara, a svaka se njegova presuda i dalje tretira isključivo kroz nacionalnu/etničku prizmu, a ne prema tome koliko je zadovoljena pravda za žrtve. Prognoze su da će ubuduće sve manje biti reči o počiniocima zločina, posebno u Makedoniji, ali najmanje što se može uraditi je skupiti i pribeležiti imena stradalih i okolnosti u kojima su izgubili život, da bi se jasno videla završna računica – kolika je bila cena plaćena u ljudskim životima za nečiju državu, teritoriju ili za „okvirna“ ljudska prava u Makedoniji.

Već čujem optužbe da sam blaža kada kritikujem Albance i da trebam žešće iskritikovati njihove intelektualce “koji važno vrte palce” i nikako da kažu da se stide svojih lažnih heroja, kao što sam to učinila ja u vezi sa Tarčulovskom. No, ja polazim od toga da je svako odgovoran za sebe i za svoju neposrednu okolinu. Svako čini ono što njegova savest nalaže. I ko sam ja da njima kažem što je dobro i pravedno uraditi? Jedino se vlastitim primerom može nešto poručiti. Kolumnom ne možeš svet spasti, da parafraziram stihove Balaševića, ali možda možeš promeniti nečiji individualni način razmišljanja, možeš podstaći, pa i postideti. 

Nova Makedonija, 22.04.2013.

Autorka svoje kolumne prevodi sa makedonskog za PCNEN (Prve crnogorske nezavisne novine)

Peščanik.net, 21.04.2013.