Ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković svojom je nedavnom izjavom uznemirio porodice žrtava ratnih zločina: odgovarajući na novinarsko pitanje zašto se sredstva poreznih obveznika izdvajaju i za plaćanje odšteta, rekao je – ili se bar tako moglo iščitati u medijima – da bi odštete umjesto države, ili uz nju, trebali podmirivati počinitelji. Pravni okvir da se ide u tom smjeru već postoji, dodao je, pa “obitelji čiji su članovi žrtve ratnog zločina po zakonu mogu naknadu štete zatražiti od samog počinitelja, a ne samo od države”.
S obzirom na to da je Hrvatska spremna odriješiti kesu samo u slučajevima pravomoćnih presuda ili nagodbe, kao u slučaju obitelji Zec, a ostalima se tužba uglavnom odbija uz obavezu plaćanja sudskih troškova ili bez takve obaveze ako se odustane od tužbe, broj onih koji bi mogli dobiti odštetu nije prevelik. Primjerice, u slučaju suđenja Gospićkoj grupi, kada su pravomoćno osuđeni Tihomir Orešković, Mirko Norac i Stjepan Grandić, pravo na odštetu imaju porodice 52 žrtve spomenute u optužnici. Na odštetu imaju pravo i porodice Nenada Kneževića i Gojka Bulovića, dvojice srpskih civila ubijenih u Lori, porodice desetak srpskih civila ubijenih u Osijeku, porodice 19 žrtava iz Paulin Dvora te porodice
30-ak žrtava zločina počinjenih u Medačkom džepu. Na svim je tim lokacijama ubijeno više ljudi, no kako nisu spomenuti u optužnicama, njihovi će bliski teško do odštete, sudeći po dosadašnjoj praksi.
Sugestivno pitanje ministru
Do sada je samo Državno odvjetništvo u Splitu tražilo od osuđenih da nadoknade 1,8 milijuna kuna, koliko je isplaćeno porodicama Bulovića i Kneževića. Za neke od žrtava iz Medačkog džepa i likvidacija u Gospiću postupci su u tijeku, a porodice osječkih žrtava skeptične su prema tužbi protiv Branimira Glavaša i ostalih optuženih. Uostalom, Glavaš (kao ni mnogi drugi kojima se sudilo ne samo zbog ratnih nego i zbog klasičnih zločina) nije čekao presudu, već je ranije svu svoju imovinu prepisao članovima obitelji, pa tako sada u Hrvatskoj ima samo grobnicu. Imovina Mirka Norca, da je se i nije odrekao, svakako nije tolika da bi mogla dostajati za odštete svim žrtvama Medačkog džepa i Gospića.
– Sredstva poreznih obveznika služe za punjenje budžeta i plaćanje obaveza države, a u to spada i obeštećenje žrtava terora. Prema tome, sugestivno je već samo pitanje čemu država mora plaćati odštete – kaže Zoran Pusić, voditelj Građanskog odbora za ljudska prava.
– Porezni obveznici moraju plaćati i obnovu Vukovara, Dubrovnika, srpskih kuća uništenih nakon “Oluje”, a da se ne govori o stvarima koje predstavljaju luksuz političara. Država na sudski nalog žrtvama mora garantirati obeštećenje, a onda ona, jer je neusporedivo moćnija od pojedinaca i žrtava, sve to pokušava naplatiti od počinitelja koji pokušavaju na različite legalne načine prepisati imovinu na nekog drugog, poput Glavaša i sličnih. Bila bi loša politika da se žrtve upućuju na građansku parnicu protiv počinitelja. To bi smanjilo mogućnost da u razumnom roku tu odštetu dobiju i bile bi još jednom primorane na dugu parnicu, a naknada štete bila bi puno neizvjesnija nego da država to učini na osnovi sudske presude, kao što je bilo u slučaju Lora – dodaje Pusić.
Oko za oko
Žarko Puhovski, koji se s problematikom plaćanja odšteta podrobnije upoznao još dok je bio predsjednik HHO-a, smatra da je riječ “o pogrešnom shvaćanju same naravi države”.
– Cilj države nije da građanima daje slobodu nego sigurnost. U situaciji u kojoj je moja sigurnost ugrožena – bilo da mi nešto ukradu, u manje lošem slučaju, bilo da nekog od mojih ubiju ili rane, u težem slučaju – država mora jamčiti za moju sigurnost i mora me obeštetiti. O tome ne može biti spora. Kako će se država naplaćivati, to je drugorazredno pitanje. Jer, ona se uvijek uspije nekako naplatiti. Po mom sudu, nije prihvatljivo ratne zločine svoditi na privatne odnose među ljudima, a jedino gdje ministar može formalno imati pravo jest činjenica da u Hrvatskoj nije bilo proglašeno ratno stanje i tu se mogu povlačiti neke začkoljice. Moralno govoreći, čini mi se neprimjerenim tražiti od žrtava da se one naplaćuju od počinitelja, to ih dodatno viktimizira. Da ne govorimo o tome da idući korak vjerojatno može biti ponovno prizivanje krvne osvete: vi ste ubijali moje, onda ću ja vaše. Zbog toga je država u funkciji posrednika i onoga tko namiruje osobe oštećene zato što ih nije mogla štititi – zaključuje Puhovski.
Oduzimanje imovine ratnim zločincima
U cijeloj priči oko odšteta otvara se još jedno pitanje, a to je mogućnost da se, kao u Srbiji, zakonskim propisima odredi da se ratnim zločincima, kao i ostalim osuđenima, imovina može oduzeti.
– Generalno, postoji mogućnost i pravni okvir da Hrvatska u kaznenom postupku oduzme imovinu ratnim zločincima, ali je to stvar svakog konkretnog postupka – kaže ministar Dražen Bošnjaković.
– Hrvatska po tom pitanju treba biti odlučnija – smatra Zoran Pusić i dodaje da se tako oduzeta imovina prije svega treba upotrijebiti za obeštećenje žrtava ratnih zločina.
Imovina koja je, ne samo od osuđenih nego i od optuženih, oduzeta u Srbiji, mjeri se stotinama milijuna eura. Ovdje to još nije tako, što i ne čudi ako se zna da ima osuđenih – za otimačinu društvene imovine tijekom pretvorbe ili ubijanje civila i zarobljenika te uništavanje privatne imovine u ratu – koji se gotovo tetoše omogućavanjem da se brane sa slobode ili da nestanu uoči izricanja presude.
Nenad Jovanović, Novosti, 24.09.2010.
Peščanik.net, 25.09.2010.
