Na politici prema Bosni i Hercegovini se ponovo testira značenje „državnih i nacionalnih interesa“, koji su nerazdvojni u političkoj retorici već dvadesetak godina, dok sama politika, naravno, ima mnogo dužu istoriju. Ovi su interesi različiti ne samo politički, već i po legitimnosti i legalnosti.

Da pođemo od stanja stvari. Vlasti u Republici Srpskoj su, na više načina, stavile do znanja da one vide srpski nacionalni interes na sledeći način: podela Kosova i ujedinjenje Srbije i Republike Srpske. Šta je srpski državni, a šta nacionalni interes? Da bi se videlo kako se oni razlikuju, potrebno je nekoliko rečenica o teoriji međunarodnih odnosa.

Uzmimo da prihvatamo teoriju realizma u međunarodnim odnosima, realpolitiku skraćeno rečeno, mada je to danas, posebno u Evropi, sasvim neadekvatno. Po tom shvatanju, moć je ključno sredstvo ostvarenja političkih ciljeva. Na čemu se to shvatanje zasniva? U osnovi realpolitike je jedna pretpostavka i jedna tvrdnja. Pretpostavka je da legalnosti u međunarodnim odnosima nema, jer su pojedinačne države nosioci suverene političke moći, a tvrdnja je da postoji legitiman i stabilan sistem ravnoteže moći ili odnosa snaga – globalni, regionalni i bilateralni – koji podstiče države da se, iz državnih razloga a pod pretnjom negativnog ishoda u slučaju sukoba, ponašaju odgovorno. Drukčije rečeno, državni su interesi suvereni, ali u sistemu spoljašnje legitimnosti koji uspostavlja ravnoteža moći: upotreba moći kako bi se ostvarili državni interesi je legitimna sve dok ne destabilizuje uspostavljenu ravnotežu. Inače se stabilnost održava ili nova ravnoteža uspostavlja sukobima – na kraju krajeva ratom.

Ova tvrdnja o postojanju i stabilnosti ravnoteže moći ili odnosa snaga je neophodna kako bi se zaključilo da međunarodna anarhija, dakle sistem suverenih država koje ne ograničava ni moral niti pravo, neće voditi stalnom ratnom stanju. Ravnoteža moći čini da državni suverenitet obavezuje, nosi odgovornost, u spoljnim odnosima i politici ili, drukčije rečeno, obezbeđuje spoljašnju legitimnost suverenih država. U suprotnom, neodgovornom, nelegitimnom spoljnom politikom se delegitimizuje državni interes, pa tako i država, sasvim nezavisno od unutrašnje suverenosti, legitimnosti, legalnosti, privlačnosti ili korisnosti državnih interesa i ciljeva. Zašto? Zato što se stabilnost ravnoteže moći održava primenom sile protiv onih koji se koriste nelegitimnim sredstvima da bi ostvarili svoje državne interese.

Razlika između realpolitičkog i, recimo, liberalnog ili legalističkog (idealističkog) shvatanja međunarodnih odnosa jeste samo u tome što se unutrašnjepolitičke i spoljnopolitičke odgovornosti država ne zasnivaju samo na legitimnosti već i na legalnosti, dakle na međunarodnom pravu, jer se tvrdnja o postojanju ravnoteže moći smatra pogrešnom, empirijski netačnom. Usled toga, u načelu, trebalo bi da postoji kolektivni način kažnjavanja država koje koriste nelegitimna sredstva da bi postigle određene ciljeve, dakle krše međunarodno pravo. Razlika između sistema legitimnosti u međunarodnoj anarhiji i u sistemu međunarodnog prava nije mala, zapravo je fundamentalna, ali nije od značaja za razlikovanje državnih od nacionalnih interesa: ova razlika postoji čim je država osnovni subjekt međunarodnih odnosa, bez obzira da li se oni zasnivaju na legitimnosti, koja proističe iz potrebe održavanja stabilne ravnoteže moći, ili na legalnosti, gde se stabilnost obezbeđuje vladavinom međunarodnog prava. Budući da se mnogi pozivaju na realpolitiku u ovoj stvari, važno je razumeti da postoji realpolitička razlika u legitimnosti državnih i nacionalnih interesa: države su legitimni nosioci političke moći, nacije nisu. Štaviše, države koje teže da ostvare nacionalne intrese mogu da predstavjaju pretnju stabilnosti, što njihovu spoljnu politiku čini nelegitimnom, jer nacije nisu suverene i nisu nosioci odgovornosti u međunarodnim odnosima.

Sa realpolitičkog stanovišta, dakle, srpska spoljna politika je neodgovorna, to jest nelegitimna (a fortiori je i nelegalna). Zašto? Zato što sledi ova dva interesa – nacionalni i državni – istovremeno. To se vidi veoma jasno u odnosu prema Bosni i Hercegovini. Politika Republike Srpske se poziva na nacionalni interes; po njoj, državni interes Srbije trebalo bi da služi srpskom nacionalnom interesu. U međunarodnom sistemu u kome su države osnovni nosioci legitimne moći i odgovornosti, neograničene pravom čak, dakle u čistom sistemu međunarodne realpolitike, prednost nacionalnog nad državnim interesom podrazumeva da je Srbija nepouzdana, jer preuzima odgovornost koja prevazilazi njene državne granice. Time postaje pretnja stabilnosti, dakle ravnoteži moći. I sa realpolitičkog stanovišta, dakle, državni i nacionalni interesi se ne poklapaju. Iz čega sledi da:

Srpski nacionalni interesi delegitimišu državu Srbiju.

U ovome nema ničega što je posebno srpsko. Da nacionalizam delegitimizuje države, to nije samo implikacija teorije međunarodnih odnosa, već i iskustvo, pre svega, evropske istorije. Na jugoslovenskom prostoru, to još nije sasvim jasno nekim državama, a pogotovo drugim političkim akterima. Hrvatska je, na primer, dala prednost državnom interesu izborom Mesića za predsednika, jer je to značilo odustajanje od pretenzija na teritorije Bosne i Hercegovine. To će se, verovatno, pokazati kao trajno opredeljenje jer bi drukčija politika države članice Evropske unije bila neodgovorna – ne samo nelegitimna već i nelegalna. Sličnu je odluku donela i Makedonija, mada je potrebna upornost i politička odgovornost da se na toj osnovi rešavaju preostali sporovi. Može se reći i da je Albanija, uglavnom, prevashodno vodila računa o svom državnom interesu. Tako da su te države, uz sve probleme i nedostatke, postigle potrebnu međunarodnu legitimnost, jer teže da se ponašaju odgovorno, što znači da svoje državne interese pretpostavljaju nacionalnim. To se isto može reći za veliki broj evropskih država. To se, međutim, ne može reći za Srbiju. Zapravo, ni javnost ni većina partija, bez obzira da li su na vlasti ili u opoziciji, ne prestaju da ističu da rade u nacionalnom i državnom interesu.

Da bi se ta razlika videla jasno, trebalo bi samo razmisliti koje bi obaveze preuzela Srbija ako bi rešila da anektira Republiku Srpsku ili da se na neki drugi način sa njom ujedini. Realpolitika kaže da se granice mogu menjati samo ako se promeni odnos snaga. Jer je tada promena granica istovremeno i preraspodela odgovornosti u kontekstu nove ravnoteže moći. Krajem osamdesetih godina prošloga veka se u Srbiji pošlo od pretpostavke da bipolarni sistem međunarodne ravnoteže moći, za koji se očekivalo da će se održati, dozvoljava preraspodelu moći unutar Jugoslavije. Procena je bila pogrešna zato što se upravo menjao odnos snaga: raspad socijalističkog sistema i potom i samog Sovjetskog Saveza zahtevali su sasvim drukčiju, demokratsku, preraspodelu moći unutar Jugoslavije. Ono što je nastalo je u velikoj meri posledica te pogrešne procene. Danas bi, takođe, bilo potrebno valjano proceniti kako odnos snaga u najbližem susedstvu, tako i stabilnost ravnoteže moći na Balkanu i u Evropi. Ako bi se državni interesi stavili u službu nacionalnih, trebalo bi biti načisto koji se tačno ishod očekuje? Poslednji put se krenulo u ispunjenje nacionalnog interesa, na primer u Bosni i Hercegovini, bombardovanjem Sarajeva, sa čim se besciljno nastavilo nekoliko godina. Slično se sada optužuje Sarajevo za nelegitimne i nelegalne državne i nacionalne interese, ali se ne nudi nikakvo političko rešenje osim onoga koje bi Srbiju obavezalo na dela koja bi nesumnjivo značila destabilizaciju Bosne i Hercegovine sa predvidljivim posledicama po regionalnu i širu ravnotežu moći. To bi, ako bi se Srbija na to odlučila, ili bi bila stavljena pred takav izbor, dovelo do delegitimizacije Srbije kao države.

Možda bi se ovo moglo reći i na ovakav način: Republika Srpska nije ni severni Kipar niti je Abhazija ili Južna Osetija, a Srbija nije ni Turska niti Rusija. To bi trebalo da je jasno ako ne na primeru same Bosne i Hercegovine onda na primeru Kosova. Taj primer, kao i svi drugi u poslednjih dvadesetak godina, ne govore samo o pogrešnoj upotrebi realpolitike, politike moći, nego i o nemoći da se stvori prostor za ostvarivanje državnih interesa. Na primeru dugog procesa pregovaranja o statusu Kosova, koji u stvari traje decenijama, sve za šta je srpska politika bila sposobna, kada sila nije dala rezultate, jeste da posegne za moći da stavi veto na seriju rešenja koja su se nudila. Tu moć u odnosu na Kosovo nije obezbedila. Slično se ponašala i u Bosni i Hercegovini, a i sadašnja taktika je ista. Ne predlažu se rešenje, već se samo odbijaju predlozi kao da će u nekom času biti moguće da država Srbija nametne rešenje koje se u Republici Srpskoj vidi kao srpski nacionalni interes.

Da bi se to videlo, dovoljno je ukazati na razliku između politike odbijanja i alternativne politike saradnje. Za primer se može uzeti zalaganje vođstva Republike Srpske da Hrvati dobiju treći entitet ili da i oni upornije zagovaraju strategiju prema Hrvatskoj koju Republika Srpska ima prema Srbiji, dakle da se i država Hrvatska posveti ostvarenju nacionalnih interesa u Bosni i Hercegovini. Kada bi, međutim, srpske i hrvatske partije oformile koaliciju, u demokratskoj državi bi imali većinu u predstavničkim telima i svim drugim granama vlasti. Postoji, dakle, politički prostor za pozitivan demokratski uticaj i legitimno korišćenje vlasti, a ne samo za odbijanje ili stavljanje veta. Naravno, to bi podrazumevalo da se prihvati legitimnost i legalnost Bosne i Hercegovine, a to opet podrazumeva odustajanje od secesionističke strageije, gde se takozvane matične države vide kao sredstvo ostvarenja nacionalnih interesa.

Ovo se, dakle, može reći u okviru bilo koje teorije međunarodnih odnosa, recimo uz oslanjanje, kao što je ovde učinjeno, na ono što se može nazvati minimalnom teorijom međunarodnih odnosa, na realpolitiku. Upotreba moći je ili ograničena legitimnošću ili legalnošću kako bi se obezbedilo odgovorno ostvarivanje državnih interesa – pod čime se, između ostalog, misli na nelegitimnost upotrebe državne moći kako bi se ostvarili nacionalni interesi. U sistemu međunarodnog prava, ovakva upotreba moći je ne samo nelegitimna, nego i nelegalna. No, kako god da se posmatraju međunarodni odnosi, ravnoteža moći i njena stabilnost su od ključnog značaja za obezbeđenje kako legitimnosti tako i legalnosti.

Stvari stoje drukčije u Evropskoj uniji. Ovo, koliko se može zaključiti po srpskoj spoljnoj politici, još uvek nije shvaćeno iako se, sada, ističe da je članstvo u Uniji najvažniji strateški cilj Srbije. Uzmimo za primer skorašnju izjavu Vuka Jeremića, koju je on već ponovio na više načina, kako privilegovan odnos sa Rusijom čini Srbiju jačom u odnosu na susede što će Srbija znati da iskoristi. To je prilično nedvosmisleno pozivanje na realpolitiku, na politiku moći, da bi se uticalo na promenu odnosa snaga na Balkanu kako bi se ostvarili državni interesi, koji su, bar jednim delom, definisani kao nacionalni.

(Digresija. Za sada je prošla nezapaženo sledeća izjava Borisa Tadića na svečanoj akademiji povodom 65-godišnjice oslobođenja Beograda: „Upravo radi budućnosti moramo se osvrtati unazad, pamtiti zajedničku borbu protiv fašizma i čuvati to iskustvo od zaborava istorije, ali i od svih onih u našem okruženju, koji veličaju ideje fašizma, a istovremeno osporavaju naše demokratske kapacitete, našu privrženost univerzalnim vrednostima civilizacije i našu posvećenost miru i razumevanju među narodima.“ Potpuno je nejsano na koga se u „našem okruženju“ to odnosi.)

Međutim, u Evropskoj uniji, politika moći i odnosa snaga nisu od značaja. Između država članica ne postoje međunarodni odnosi, jer su svi odnosi regulisani unutrašnjim, a ne čak ni samo međunarodnim pravom. To se obezbeđuje i načinom odlučivanja u Uniji, ali i na sve druge načine. U tom smislu, Evropska unija je kao federacija – odlučuju glasovi a ne moć, ne odnos snaga. Ideja da bi Rusija mogla da utiče na odnos snaga na evropskom Balkanu, dakle na Balkanu koji je deo Evropske unije, je ista ona u koju su polagane nade u vreme raspada Jugoslavije, jedino se tada verovalo da će bipolarna ravnoteža moći biti kontekst u kome se mogu ostvariti srpski državni i nacionalni interesi. I tada i sada se verovalo da bi Rusija mogla da iskoristi svoju moć u globalnoj ravnoteži moći, u globalnom odnosu snaga, da podrži srpsku politiku moći u odnosu na njene susede sa ciljem ostvarenja srpskih nacionalnih interesa. Test ove spoljne poltike će biti odnos prema Bosni i Hercegovini: šta će tačno biti pozitivna politika Srbije? Ako se zaista teži članstvu u Evropskoj uniji, što je u državnom interesu, Srbija će biti dužna da podrži ustavnu reformu u Bosni i Hercegovini koja će i njoj omogućiti članstvo u Uniji. Politika moći tu nije od koristi, zapravo je upravo suprotna od odgovorne, legitimne spoljne politike koja se rukovodi državnim interesima. Ako se, međutim, državni interesi podrede nacionalnim, to će zahtevati da se u nekom času da odgovor na pitanje da li je Srbija spremna da podrži secesionizam Republike Srpske i da anektira deo Bosne i Hercegovine? Ta politika moći ima izglede na uspeh ukoliko se ceni da dolazi do značajne preraspodele moći u Evropsi usled uspona Rusije, gubitka uticaja Amerike i neefikasnosti takozvane meke moći Evropske unije. Ako se zato ceni da privilegovan odnos sa Rusijom „čini Srbiju jačom“ i ako se to zaista želi „iskoristiti“, jedno je sigurno – to podrazumeva odustajanje od članstva u Evropskoj uniji i spremnost da se preuzme odgovornost za destabilizaciju bar jednog dela Balkana. To će bez sumnje dovesti u pitanje legitimnost države Srbije u međunarodnim odnosima, kao što se to jednom već dogodilo, bez obzira na pozivanje na nacionalne interese i privilegovane strateške partnere.

Dakle, ako se državni interesi podrede nacionalnim, delegitimiše se država. Više od toga, ako se teži članstvu u Evropskoj uniji, mora se odustati od politike moći. Pretpostavljam da to razumeju oni koji se protive integraciji u Evropsku uniju, pre svih rukovodstvo Republike Srpske, a potom i evroskeptici i oni u Srbiji koji se protive integraciji u Evropsku uniju. Ne znam šta je od svega toga jasno ili nejasno zvaničnoj srpskoj spoljnoj politici, to jest Demokratskoj stranci koja je preuzela odgovornost za tu politiku.

 
Peščanik.net, 22.10.2009.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija