Te glasove je dobio Vučić. SNS je bila samo pomoćna služba. On je taj spasilac, a stranka je tu samo kao onaj hor u grčkoj tragediji: svi su kao jedan radili da on dobije poverenje. U samoj kampanji, ovih godinu i po dana njegove vlasti kao da uopšte nije postojalo. Kao da nismo videli kako ta vlast funkcioniše, kao da nam je to nepoznato. Ispalo je da su njegovi neposredni prethodnici demokrati. To mi je najviše palo u oči i ušla sam u kampanju za Demokratsku stranku, to su bila kao neka ambulantna kola.

Gde su bili socijalisti i radikali posle 5. oktobra? Pa je l’ jedva Šešelj ušao sa njih 25 u skupštinu? Pa je l’ su se oni oporavili? Pa jesu. Pa je l’ neko tražio njihovu eliminaciju? Pa nije niko. A možda je trebalo, zato što oni nisu sekli platane, nego su sekli glave. A onda su dobili drugu šansu.

Oni su postigli rast svog rejtinga kritikom neuspele tranzicije – da je to bila pljačkaška tranzicija, da je opljačkan narod. Ali oni nisu udarili na te neuralgične tačke. Sve je ostalo isto kao kod njihovih prethodnika, samo sada u mnogo opasnijoj izvedbi. Otišli su korak dalje i rekli ne samo da DS više ne treba da postoji – nego da ne treba da postoji ni njihovo biračko telo. Da i oni treba da budu kažnjeni. To je taj korak više, koji nije više samo stranačko pitanje. Tu se otišlo mnogo dalje po dubini, što se vidi na primeru njihove kritike intelektualaca: dosta nam ih je više.

Hajde da pogledamo šta se desilo sa tajkunima. Ništa se nije desilo. Svako je imao nekog svog tajkuna: Koštunica je izbacio Karića iz zemlje, Tadić je Subotića stavio na potrenicu, a Vučić je kao svog tajkuna imao Miškovića. On je preko Miškovića i zaoštravanja klasnog resantimana konsolidovao svoje biračko telo. Tako je od nacionalne, ekstremne retorike prešao na ovaj socijalni, klasni resantiman – i otuda pokušaj da se unište srednji slojevi.

To se vidi na dva načina. Prvo preko poreza – nije ga uveo tajkunima. Nijedan doneti zakon ni na koji način ne ograničava tajkune. Neuralgična tačka našeg višepartijskog sistema je finansiranje stranaka. Tu ništa nisu pomerili nego su, naprotiv, ostali u potpunom zatamnjenju, a više nema nikoga da postavi pitanje: odakle vama tolike pare i koji su tajkuni vas finansirali? Netransparentnost u vezi sa tim se uvećala u odnosu na raniji period. Znači, ta tajkunska priča je čista laž, koja im je bila potrebna da ostvare psihološku vezu sa svojim biračkim telom. Sada su ti društveni slojevi dobili neku nadu da će im on te opljačkane narodne pare vratiti.

On je tu napravio psihološki zamajac koji je strahovito važan, naročito u izbornim kampanjama. Međutim, stranke i treba da predstavljaju određene društvene slojeve. Ali šta se postiže ovakvom metodom vladanja, pojačanom represijom koju je uveo prema opoziciji, udarom na obrazovane? On je nametnuo porez profesorima i lekarima, a ne velikim državnim preduzećima. Takođe, globe se oni koji su osnova preduzetništva, ljudi koji žele da se organizuju, skupe neki novac, pokrenu biznis i postanu nezavisni građani.

Znači, ti si totalno privilegovao tajkune koje si uzeo za sebe, radnike u samoj privredi koji pokušavaju nešto da rade ti si oglobio i tako si se umešao i u samu društvenu strukturu. Mogućnost nezavisnog delovanja i utemeljenja jednakosti i slobode građana je pod udarom ne samo zato što su udarili na Demokratsku stranku, nego i zato što su udarili na tuđe biračko telo. Oni su konsolidovali svoje tranzicione gubitnike i manje obrazovane društvene slojeve koji su ih i ranije podržavali. To uzeli za sebe pomoću razvijanja neke vrste resantimana, pa su radili protiv stranaka i protiv drugih slojeva, da oni izgube svoju reprezentaciju. Oni nisu zadrli u partijsku državu, već su je još više razvili.

Ne razumem kako ljudi za ovih godinu i po dana nisu videli da su oni te negativnosti pojačali. Pojačali su i najmračniju stranu vladavine u Srbiji – to su tajne službe. Otuda potiče pojačana represija. Čujemo da je Vučić jedini znao sve podatke o Šarićevom hapšenju – pa čekajte, gde u ustavu to piše, ko je uopšte on da zna sve podatke o Šariću? Zar tu nije postojao i nekakav premijer? Znači, on ne sme ništa da zna, a ti si jedini koji sve zna.

Niko ništa ne zna. I policiju su izbacili iz igre, on i neki Đorđević, postavljen po ličnoj liniji kao Vučićev drug sa Pravnog fakulteta. Što se tiče Šarićevog hapšenja, verovatno mu ga Amerikanci nisu dali za vreme izborne kampanje, nego sačekaj dok to prođe, pa su ga onda predali. I onda sledi policijska priču kako je Šarić uhapšen. Oni pričaju o nekakvoj radnoj grupi koja je pretresala stanove, 240 ulazaka, nadzora. Vi dobijate utisak da je ta radna grupa pretresala stanove u Venecueli, u Dominikanskoj Republici. Usmeravao ih je ko? Opet sam Vučić.

Gde može srpska policija da pretresa u Venecueli i Dominikanskoj Republici? Kakva radna grupa i Đorđević mogu tamo da funkcionišu? Mogu kod nas, ali ne mogu ni u Bugarskoj da špijuniraju, a kamoli da love kriminalce po dalekim zemljama. Jedini koji imaju globalnu policiju i zato su i dobili naziv globalnog policajca su Amerikanci. Znači, jedino oni mogu da nas globalno prisluškuju, da jure bilo gde Snoudena – pa ko drugi to može? To mogu samo oni. E sad, ovi su izmislili tu priču da je sve to naša radna grupa uradila. To udaranje u mozak ne potiče samo od Vučićeve patološke želje za slavom, nego je to u stvari u Srbiji oduvek standard tih službi. A sada su podivljale. Dobile su opšte javno priznanje i misle da mogu da tuku po zdravom mozgu kad god im padne na pamet. Oni to čine zato što su ponovo dobili svog čoveka, Vučića.

Dakle, oni nijedan od tih stubova loše tranzicije nisu otklonili, nego su ih samo poduprli. Rekli su: sad je došao naš red, pa nećemo sada to da menjamo. Drugo, njima ni na pamet nije palo da menjaju temelje našeg društva, da vidimo na čemu se zasnivamo. To je priča o temeljnim ustavnim promenama. O tome nema ni reči, kao ni o promeni izbornog zakona koji je defektan na mnogo načina, ne samo zato što je postavio 5% za census. Kažu, otarasili smo se malih stranaka – pa kako smo se otarasili kad je on 10 malih stranaka stavio na svoju listu, i Vulina, i Ljajića, i SPO, nakitio se njima. Svi oni će dobiti po nešto.

Taj nakazni sistem predviđa da ako ja glasam za neku stranku, taj moj glas ne pripada Koštunici ili Raduloviću, nego pripada Vučiću. Znači bilo kakva strukturna, politička, institucionalna, ustavna, tajkunska promena nije napravljena, ostalo je isto sve što je od nas napravilo disfunkcionalno i dezorijentisano društvo. Saša Radulović koristi pogrešnu terminologiju kada kaže da je sistem parazitski. Ne, mi uopšte nemamo sistem. Ne mogu paraziti da budu deo sistema. Sistem je srušen. To se vidi i po tome kako se podižu ograde normativnog sistema, recimo prema jako siromašnim slojevima. Imate tu strašno veliku sivu ekonomiju. Više ništa ne važi zato što ti sad moraš i njima da daš neku šansu i skidaš sve brane zakona.

Za njih ne važi nikakav zakon, ali sada ni za ove koji moraju da trče za koricom hleba. To je rasulo, sistem je u rasulu. Ti moraš da daš šansu ljudima da prežive i skidaš jednu po jednu kontrolu i zabranu, puštaš ih da rade šta hoće. A mali sloj tih privrednika, kao recimo Aca pekar, koji ima 35 zaposlenih, njima ulaze svaki dan i globe ih. A za partijske drugove zakon više ne važi, kao ni za sud.

Da se vratim na Demokratsku stranku. Tu je nastao zaplet: čak i da su hteli da otvore pitanja svoje odgovornosti, generalnog remonta stranke, oni za to nisu imali dovoljno vremena. Možda hoće, ali sumnjam, zato što će se nastaviti negativan trend u samoj stranci. Malo sam tamo zavirila i videla sam šta je njihov glavni problem. Oni nisu hteli da kazne glavnog gubitnika, Borisa Tadića. On je prvo izgubio predsedničke izbore posle 8 godina, onda je hteo da bude predsednik vlade, pa je tu izgubio, pa onda nije dozvolio Demokratskoj stranci da bira novog predsednika, nego je postao počasni predsednik. On nikako da dobije neku kaznu. I sada je srušio sopstvenu stranku, jer pad Demokratske stranke ne bi bio toliko dramatičan da je Tadić pokazao neku suzdržanost i da su ostali zajedno do završetka ovih vanrednih izbora.

Ne, on je u poslednjem trenutku, kada su bili raspisani izbori, stranku pocepao, napravio drugu, u stvari ukrao drugu stranku, jer ga je mrzelo da skuplja 10 hiljada potpisa. On je zaklao vola za pola kile mesa, i to uz pomoć Čanka, ne bi li prešao cenzus. On je rekao: ja ću od onoga što izađe da uzmem pola, a vama, i onima iz naftalina, i desnim strankama, i građanskim strankama ostavljam suženi teren da se između sebe tučete. I naravno da je nastala tuča i to veoma dobro isplanirana. Biljana Srbljanović je dosta dobro uočila da je strategija bila da svaka stranka koja je imala nekakvu tradiciju, bez obzira na to kog je usmerenja, dobije svog dublera. To su one paralelne organizacije koje je Staljin uvek pravio. Ti kažeš: aha, ova organizacija me nešto ne sluša, sad ću da napravim paralelnu. To Putin radi i sada: stalno duplira organizacije.

Oni su u stvari za svakoga namestili dvojnika: Đilasu su namestili Tadića, pa je Tadić rušio Đilasa. A onda je Radulović rušio LDP, a Dveri su srušile Koštunicu. Svako je imao svog dvojnika, znalo se ko će koga da sruši. To je bio inženjering sa ciljem da se otklone sve opozicione stranke, tako što su ih sabili u jedan prostor i svakome namenili nekoga ko će da ga preseče u korenu. I to se praktično i dogodilo.

Kada je reč o Demokratskoj stranci, ako se pogledaju malo bolje procenti, mislim da je ona dobila tih 6% i spasila glavu na ramenima upravo zahvaljujući Đilasu. To su činjenice, ja nemam nameru da nešto specijalno hvalim Đilasa. Ali ipak Beograd nije baš popustio pred navalom Aleksandra Vučića. Dobiti 16% u Beogradu – to je rezultat koji je njima omogućio da dobiju tih 6%. A ko nije isporučio glasove – to je Vojvodina. Kako je bilo moguće da ti ljudi iz Vojvodine i Bojan Pajtić, da Demokratska stranka ne pređe cenzus u Vojvodini? Neki glasači Demokratske stranke neće da im zaborave sve te mane koje smo mi godinama kritikovali i zbog toga nisu izašli. A mnogo ljudi nije izašlo na izbore, jer su bili razočarani zbog cepanja stranke.

Ta stranka je imala jednog šefa, Borisa Tadića, i jednu ili dve marketinške organizacije. I tu ničeg drugog nije bilo. Ta priča o stranci kao preduzeću, mislim da je Đinđić pod tim podrazumevao da u strankama takođe treba da postoji unutrašnja konkurencija koja će izbaciti najtalentovanije ljude, koji bi onda bili razmešteni na državne ili na funkcije u Demokratskoj stranci. Međutim, ono što je on video u Nemačkoj kod nas ne uspeva. Tamo je socijaldemokrata socijaldemokrata, njegova porodica je socijaldemokratska, on nikada neće preći u drugi tabor, jer oni imaju taj temelj o kome govorim. Naše društvo nema temelj, tako da je ovde nestala svaka ideologija. Nema ideologije, nego ćemo mi samo da popišemo probleme i da ih rešavamo. A kako ti rešavaš probleme? Nije bitno. Pa zato nikakav problem nisu ni rešili. U stvari, iz ideologije potiče i identitet kada je reč o partijama, pa konačno i kada je reč o samim državama. Mi ne znamo šta je osnovni temelj oko koga smo se složili, vrednosni sistem koji određuje Srbiju.

Kad pogledate DS iznutra, slika je suprotna od one koju vidimo u Vučićevoj stranci. Tu imate militarnu atmosferu, članovi su kao neka vojska koja stoji uz Vučića, dok u Demokratskoj stranci vlada permanentna anarhija. Oni tamo kod Vučića ćute iz ličnog interesa. Pa nije valjda da ta Zorana Mihajlović baš ne zna šta radi. Naravno da zna. ali ona kaže: ja imam svoj lični interes i ja ću ovo da trpim. U Demokratskoj stranci nema te militarističke organizacije, ali ima ljudi koji su takođe isključivo karijeristički organizovani – da li će taj da me ugrozi ili neće. Oni su kao električni zečevi. Dobili smo 6% – aha, sad će da dođe Šutanovac. Ti nećeš da sedneš da razmisliš, pa da kažeš da vidimo kako ćemo da remontujemo stranku. Da li za nas postoji neka uzajamnost ili smo jedan drugome glavoseče? I onda se čuju glasovi – ‘ajmo odmah da smenjujemo Đilasa. Pa čekaj. Ako hoćeš da budeš ozbiljna stranka, hoćete li vi da se okupite, da kažete: evo, to smo mi, pretrpeli smo i neke poraze. Pa da vidimo koja će biti naša nova politika, pa da vidimo koji su to novi ljudi koji to treba da rade. Ne, oni su odmah nagrnuli – daj da smenimo ovoga. Pa znate šta, to je kompletno interesni anarhizam.

Naravno da je celo društvo takvo – pa ti ne možeš da organizuješ da se počisti jedna zgrada. Ako nema svetla, baš me briga, ja ću po mraku, ako ne radi lift, nema veze, ja ću peške. To se rasturilo na nivou celog društva, svi su se pretvorili u pojedince koji se laktaju i gledaju kako da spasu sebe. Naravno da je to strašno. Nikada nijedno društvo, nijedna stranka niti bilo šta može da se održi na golom i sebičnom interesu, da ne postoje nikakve norme, nikakve vrednosti, nikakav put, ni gde ćemo ni šta ćemo, nego da postoji samo Ja kao centar sveta, i staću sa velikim džipom na zeleno svetlo da ti ne možeš da prođeš.

Jedno je Demokratska stranka, a drugo su vojnici naprednjaci, ali to je taj isti mentalitet: i jedni i drugi su u džipovima, i jedni i drugi su zapali u patologiju interesnog ponašanja. Svi su postali jedna klasa, povezali su se sa državom, počeli da tanje svoje stranke negativnom selekcijom. Svako ko je imao malo mozga u glavi šefu bi bio sumnjiv – to je i Boris Tadić čistio. Demokratska stranka se čistila od svih tih pametnih ljudi i sad su ostali – ne glupi, nego samo oni koji misle: hajde da se prikažem vođi kao lojalan. Eto, to je ta situacija, u stvari kost i koža. Mi smo od Srbije napravili kost i kožu. Sve što su mogli pojeli su, ogoleli su sve u državi, ali ogolele su se iznutra i same te stranke.

A Vučić je ovom represijom osvetlio tu stvar – vi više ne postojite, idite na početnu poziciju. Znači to što smo radili devedesetih godina, stvarali opoziciju, 5. oktobar, sve ćemo to da anuliramo, vi se vraćate na polje broj 1. Tamo se okupite i krenite od početka. Moja ideja je da se mi tome suprotstavimo. E sad, pitanje je koliko uopšte može da se tu uradi? Ako oni ne izađu iz tog filma, zaista će se svesti na to polje broj 1. Ja mislim da to isto, ako hoće da preživi, mora da uradi i LDP. Čeda je zaista tu stranku osnovao kao svoje privatno preduzeće. Naravno da je to njegovo preduzeće propalo. Da li ta firma može da se promeni? Ona bi morala da ide na ekspertizu. Ali taj čep zbog koga oni nikada nisu mogli da se maknu od tih 5% je bio Čeda. Da li će oni biti u stanju da otvore to pitanje, ne znam, ali mislim da Demokratska stranka, koja ima neku tradiciju još od Ljube Davidovića i predstavlja zaista neku instituciju, ona bi zaista morala ta pitanja ozbiljno da otvori.

Videla sam komentar Svetislava Basare u kome kaže da bi sva društva u komšiluku bila presrećna da je njihov Overlord izbacio sve Azijate i nacionaliste iz parlamenta. Ove koje je Vučić izbacio i koje Basara naziva Azijatima, to su Dveri, Koštunica i radikali. Ja mislim da to nisu nikakvi Azijati, nego proizvodi srpskog pravoslavnog konzervativnog nacionalizma, i ta je konzervativna Srbija – što je možda promaklo Basari – 5. oktobra doživela poraz. Mi smo tog 5. oktobra rekli: nema više tuče sa zapadom, nema više izolacije. Ta lekcija je tada bila naučena. Ovi što su sada ispali iz parlamenta, to su oni iz naftalina, to nisu nikakvi Azijati, nego naš naftalin.

Koštunica koji iskreno veruje da Srbija ne treba da ide u Evropsku uniju nije nikakav lažov, ni prevarant, a nekad je pokazivao i nekakve demokratske potencijale. On nije nikakav Azijata. On je ta devetnaestovekovna pasionirana, strastvena srpska pravoslavna struja, koja je bila poražena, po mom mišljenju, 5. oktobra i koja je antizapadno raspoložena. To je otišlo u naftalin. Nisu otišli nikakvi Azijati. Ali Basara nije prepoznao da su Azijati dobili 50%. Ti koji se zasnivaju na tajkunsko-udbaškoj podršci, to su naši Azijati, a ne ovaj naftalin. Ali Overlord je likvidirao ne samo srpski naftalin, nego i one koji su se nominalno, a ja mislim i iskreno zalagali za EU – pa ja mislim da Čeda to nije lagao, a ni Dinkić nije bio antievropski. Znači oni su otišli, a oslabljen je glavni lider evropske Srbije, Demokratska stranka. Taj deo je oslabljen, a azijatski deo, u liku napredne stranke, koja je pokupila radikalno telo i koja je pokupila policijski šljam i ološ oko sebe, to je sad Azija.

Verovatno je Basara pogrešio u proceni zato što se više tačno ne zna šta to znači biti proevropski. Tu ne vidim ništa drugo sem spoljnopolitičkog elementa: da bi Srbija uopšte išla ka Evropi, mora nekako da ispovrti to Kosovo, svim silama. Čekali smo taj Briselski sporazum, čekali smo da se dobiju pregovori i tu je napravljen izvestan prodor, ali preko toga je sada navučena zavesa. Oni više ne mogu da idu na politički nacionalizam – šta ćemo da osvajamo, šta ćemo da pripajamo, Karlobag-Virovitica… Ali tu pokušava da se sedimentira, magacionira nacionalizam – ubacuješ u mlade ljude mržnju i time praviš i veću štetu, jer politički nacionalizam je uvek površan: bio pa prošao. On se mnogo brže likvidira nego organski nacionalizam koji se poziva na svetinje, crkvu. A on je sada prebačen u kulturu i obrazovanje. Odatle on može lako da se i aktivira ako ti ustreba.

Suština tog konzervativnog srpskog nacionalizma je ta Udba. Znači, pojačavamo Udbu i pojačavamo to u obrazovanju i kulturi, na mestima gde je to uvek i bilo stacionirano. Tako je posle komunizma mogao da se pojavi Milošević. Svi ti magacini su bili puni i odjednom su se komunisti transformisali i postali srpski nacionalisti. Čim pustiš Srpsku pravoslavnu crkvu, ti si već pustio srpski nacionalizam. Sada su oni to transformisali u obrazovanje, u kulturu i u Udbu, koja je opet dobila svog čoveka. I šta je tu sada proevropsko?

Ovde moram da citiram Ivana Čolovića koji se na jednoj nedavnoj diskusiji setio Ratibora Đurđevića koji je rekao: da, mi idemo u Evropu da se školujemo, da kupujemo mašine. Ali Evropa kod nas nikada neće doći, nemojte da vam to pada ni na pamet. Tako da sada odustajemo od političkog nacionalizma, osvajačkih i ratnih pohoda, kao tobože nećemo se svađati sa Hrvatima, ali u učionicama će se svađati deca. To je ta navučena zavesa: ambasadori će reći: dobro je, samo vam mediji nisu baš kako treba. Pa čekajte, ko će da kaže: vratili su se slonovi Mire Marković, i Vulin. A šta je Željko Mitrović? Pa tajkun koji je jednu televiziju pretvorio u Vučićevu televiziju. Zašto su svi oni sada zaštićeni?

Ovi iz Evrope gledaju samo da ovi pregovori sa Kosovom ne stanu, ovi naši su se sad tom zavesom zaštitili, a iznutra Evropi ne pada na pamet da pogleda naše sudstvo, niti koga gušimo porezima, ni to što ne volimo opoziciju, ni to šta naša Udba radi. Poruka je da Evropa ovde stići neće. Dokle ćemo mi ka njoj da doguramo – videćemo, ali ona ovamo stići neće. To je moglo i za vreme Tita šezdesetih godina. To su gastarbajteri koji i dan danas izdržavaju Srbiju šaljući doznake. Prema tome, mi idemo kod njih kada nam zatreba, ali oni nikako ne treba da stignu kod nas.

Peščanik.net, 25.03.2014.


The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)