lampa u krošnjama drveća

Foto: Predrag Trokicić

Kao što je „Dvanaest stolica“ Iljfa i Petrova postalo paradigma sovjetske Rusije, tako je „dvanaest pištolja“ Stefanovićevog kuma postalo paradigma današnje Srbije. Naravno, prvo je bila komedija; potonje je tragedija.

Ali, neću više da pravim analogije, neka je taj biblijski broj jedina veza između „onog“ i „ovog“. Suviše je među njima velika istorijska distanca i različita im je društvena supstanca. Na kraju krajeva, jedno je ipak književna fikcija, a drugo je surova i krvava, bukvalno, realnost.

Dvanaest pištolja je metafora aktuelnog režima. Nije više ni bitno da li je taj podatak – o broju pištolja koje je posedovao bliski školski/partijski drug, ili šta god da je već, ministra policije, a koji se prvi pojavio u medijima – sasvim tačan ili je malo preuveličan. To je slika i prilika vlasti koja je potpuno razobručena i raspojasana. Koja misli da može sve. I tako se ponaša.

Ona ruši, pali, mobinguje, bije, ubija. Ali nju zakoni ove zemlje ne dotiču, niti obavezuju. Umesto zakona, ovde vladaju kumovi.

Ona sve više živi u nekom svom, paralelnom svetu.

Vučić ide po Srbiji i kao govori o budućnosti, a zapravo samo ponavlja već izanđale fraze. I njegova glavna poruka narodu sve češće je: vi ne treba da brinete, ja ću da brinem. I samo što ne kaže: šta ima da mislite, ja ću da mislim za vas.

S druge strane, Vučić mora da zna da ti ljudi nisu došli da ga vide i čuju; oni su dovedeni. Tu više ni sendviči nisu dovoljni – siti su i oni već svega – preostala je knuta.

On mora da zna da đaci nedeljom ne idu u školu i da ih je, time što ih je postrojio ispred sebe, odvojio od sna, od igre, od učenja. I hoće li opet da kaže kako su ga majke zamolile da se slika sa njihovom decom. Tito je obišao ceo svet, ali se nikad s puta nije vratio u nedelju. Prosto, znao je šta je red i da nedeljom ljudi treba da se odmaraju.

Ogledalce već ima.

Sledeća faza su Potemkinova sela. Pošto je Vučić toliko naobećavao – da ne upotrebim neku drugu, adekvatniju reč – da će ga stvarnost uvek opovrgavati, moraće neki njegov knez/kikirez da ide ispred njega po Srbiji i postavlja makete. I, u stvari, tako će se priča vratiti na početak, jer je Vučić i počeo tako što je narodu pokazivao makete.

Kuće od kartona, tigar od papira. Vlast kao kula od karata. Za putovanje u jednom smeru.

Peščanik.net, 25.02.2019.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.