Fotografije čitateljki, Miljana Radivojević, East London street art

Fotografije čitateljki, Miljana Radivojević, East London street art

Vučelić i Radun podržali Vučića. Prvo, i na prvi pogled, u njegovom obračunu sa Evropskom unijom. A onako „uzgred“, a zapravo u suštini, u njegovom obračunu sa pojedinim medijima, i u njegovom gušenju medijskih sloboda.

Naravno, to su izdajnički mediji. Od Vučelića, desne Miloševićeve ruke, ratnohuškačkog urednika beogradske televizije, nije se drugo moglo ni očekivati. Sa Radunom ga je naravno spojilo antievropejstvo i antizapadnjaštvo, sa jedne, i rusofilstvo, bolje rečeno putinofilstvo, sa druge strane. To što su se baš sada oni našli zajedno na televiziji čoveka koji je dobro predosećao svaku promenu političkih vetrova i vešto im se prilagođavao, posebna je tema koja zahteva detaljnije razmatranje. Ali je vrlo indikativno.

Kažu (Radun i Vučelić): Evropskoj uniji smeta kad god Srbija ima jakog i stabilnog lidera. O kakvom lideru i liderstvu, o kakvoj stabilnosti i snazi se tu radi, imali smo priliku nedavno da vidimo. Onomad, kada je premijer Srbije jednog stranog državnika u sopstvenoj zemlji zamolio za dozvolu da govori na sopstvenom jeziku. Takav gest servilnosti – čak i ako je deo nekakve, tobožnje, političke taktike, providan je i besmislen – nije zabeležen u diplomatskoj istoriji. Ipak to vrlim pobornicima jakog i stabilnog lidera nije nimalo zasmetalo.

Izraz „Dvojac bez kormilara“, da podsetimo, nastao je pre 20 i kusur godina, početkom devedesetih, posle jednog Vučelićevog intervjua sa Slobodanom Miloševićem, a odnosio se, naravno u pežorativnom smislu, na Dobricu Ćosića (prvog predsednika Savezne republike Jugoslavije) i Milana Panića (prvog premijera SRJ). Dvojac iz naslova ovog teksta, iako naravno nema takvu težinu, ima kormilara, zna se i gde.

Problem je, međutim, što u tom čamcu ima mnogo više od dvojice nejakih veslača.

Peščanik.net, 11.01.2015.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)